Dušan Ičević
Znanje znanja
Od iskona ili od svakodnevice u kojoj bitišemo i nadamo se
čudu boljitka ili strepimo od kakvoga svratka. Prava muka proizilazi iz sumnje
koliko je znanje tajna svekolika čovjekovoga bića, bitka, bivanja,
bivstvovanja. Budisti su otkrili uzroke svakoga zla u neznanju. Izbavu su našli
u Nirvani, koja nije Ništavilo, nego osjećaj utrnuća svega.
Mislim da je Č/čovjek više od spoznaje. Sveznanje je samo
zamišljena ili umišljena „veličina”. Znanje kao nepromjenljiva konstanta ili
dosegnuta statika ne postoji. Znanje je neprekidna otvorena mogućnost spoznanja
i djelanja.
A upotrebno znanje začeto je čovjekovim nastankom. Volim da
kažem: Čovjek postao kada je počeo da misli. Misleće znanje se neprekidno
stvara. Misleno i smisleno, za svrhu, upotrebu znanja su ujedno.
Otprije se, bar u najrazvijenijim društvima, da budem
praktičan, odljepljuje od tradicionalističke, standardne ekonomije, zasnovane
na radu (radnoj snazi), zemlji i (novčanome) kapitalu, i savremena ekonomija
sve više temelji na informacijama i znanju, „smišlja“ u novim mogućnostima
neposrednoga spajanja ekonomskoga logosa i tehničkoga ratia, „ekonomije
tehnoloških promjena“, do društva znanja. Izvedene i najavljene sveobuhvatne
promjene koje informatička ekonomija sa svojim osmim čudom svijeta, računarom kao
simbolom, sveopštom internetizacijom, mrežom svih mreža, sobom nosi, otvorile
su mogući izbor tzv. transproduktivne i transrobne proizvodnje, proizvotrošačke
ekonomije, „priznanja“ radne snage tehnologije, informacije kao robe za sve
robe, nehijerarhijskoga upravljanja, sposobnosti upravljanja promjenama, i
potpunijega zadovoljavanja potreba čovjeka i društva. Sve su obimnije i
neprofitne djelatnosti, sa velikim obrtom novca, čak i vrsta, kao se slikovito
kaže, profita s dušom! Svakako se težište, sa sve većom primjenom znanja,
pomjera u svijet svakovrsnih usluga, najviše tzv. neproizvodnih djelatnosti:
nauke, obrazovanja, zdravstva, socijalnoga staranja, dobrovoljnih aktivnosti,
sporta, putovanja... Upotrebne vrijednosti, odnosno besplatni rad tehnike,
osobito u automatizovanim, robotizovanim tvornicama, prema nekima, nagovještava
čak nestajanje razmjenske vrijednosti i robne ekonomije...
Za potvrdu moći znanja potpomoći ću se i internetskom
„obradom”. Društvo znanja ne može biti tek puki političko-privredni i
tržišno-kapitalistički label, samodopadljivi brend, iliti logotip. Ono je
društvo slobodno mislećih, prosvijećenih i argumentacijsko-kritički usmjerenih
i obrazovanih ljudi koji znaju misliti i koji su uz to dovoljno hrabri i voljni
da svoje stavove javno, jasno i glasno artikulišu.
Narodna mudrost je odavno spoznala: Znanje je imanje. A
imanje se mora neprekidno obrađivati i na njemu uzgajati. Pojam kulture je i
nastao, u agrikulturi, na obradi, uzgajanju… kultivisanju. Ona je, za Cicerona,
Cultura anima/Kultura ljudske duše, potom je i Cultura mentis/Kultura ljudskoga
duha, duhovno usavršavanje. Znanje je
moć, kako je takođe davno zapisano.
U vrsti stilskoga obrta mogao bih da mudrujem:
Znanje za znanje
Znanje u znanje
Znanje na znanje
Znanje radi znanja, kako se nekada govorilo za Umjetnost
radi umjetnosti: larpurlartizam
Ili da pitam:
Koje
Kakvo Znanje
Čije
Za koga
Je li dovoljna samo želja, volja, radoznalost, ili su
bitni upotreba, primjena,
samo pojedinačna korist, ili i
društveno dobro
Je li u Društvu znanja sve za – tržište, ili je i
za dobrobit pojedinca i društva
U sticanju znanja, u sistemu obrazovanja, po Bolonjskoj
deklaraciji, da opet budem „primjenljiv”, koje se svrhe ispunjavaju:
Razvoja
Konkurentnosti
Kvaliteta
Potrebe društva
Uspostavlja li se svojevrstan kupo-prodajni odnos studenta i
fakulteta, u kojemu student bira i plaća programe, koje savlađuje i dobija
papire po propisanim standardima, kojima je
podoban za nastup na tržištu radne snage, ili se istovremeno
stiču znanja koja su sveobuhvatnija i upotrebljivija u
svakodnevnome životu i radu.
Ima li stvarnoga studiranja, ili je nastavak striktnoga
srednjoškolskoga obrazovanja sa drukčijom nomenklaturom, metodikom i tehnikom
rada.
Koliko je dobijeno zvanje zadobijeno znanje
Kako se sada odnose i optiču zvanje i znanje. Naravno, u
razvijenim društvima, kakvima se teži, odavno samo diploma nije dovoljna, nego
se znanjem u praksi potvrđuje sposobnost. Svakako nije svejedno koliko i kakvo
će se znanja steći. Zato, valja marljivo učiti da bi se umjelo valjano, da
dodam i isplativo, raditi, i – zaraditi.
Mojim studentima na Elektrotehničkome fakultetu u Beogradu u
uvođenju u nastavu Savremene ekonomije sam kazivao Ajnštajnovu misao:
Čovjek obučen samo u svojoj struci može biti upotrebljiva
mašina, ali ne i punovrijedna ličnost!
Sada, povodom jednoga iskazanoga mišljenja, pitam: Koliko je
umjesno svođenje Društva znanja na matricu uske stručnosti:
„Savremeno društvo znanja je društvo specijalista znanja –
eksperata. Ono mora da funkcioniše u timovima na bazi pravila jednakih. Položaj
svakog eksperta u timu koji poseduje znanje određen je doprinosom koji on pruža
zajedničkom poslu, pre nego bilo kakvom unutrašnjom nadmoćnošću ili
podređenošću. Društvo znanja nije društvo tzv.’šefova’ i ‘podređenih’, ono mora
da je organizovano kao tim eksperata saradnika”.
Odavno ustvrđujem, spreman sam i sada da dokazujem, da
vrhunski specijalisti, stručnjaci mogu biti samo oni koji su svestrano
obrazovani, i posjeduju više korisnih znanja koja nijesu striktno u struci. Ako
hoće u društvu znanja, kako se kazuje, da bude bitan humani kapital, iako sam
spreman da raspravljam i o takvoj sintagmi, onda bi ono bilo usko
specijalizovano, a ne kompleksno i kompletno ljudsko društvo.
Sporim se i sa shvatanjem (Manuela Kastelsa) da je umjesto
subjekta sada jedinica mreža!
Stalo mi je da u vrh misli stavim upravo mogućnosti za
stvaranjem Društva znanja, u kojemu su supstanca i Znanje svih djelatnosti i
ljudskih potreba.
Čovjek misli, subjekt stvara znanje. Ono se i umrežuje u
poslovnoj organizaciji, ali znanjem subjekta. Mreža, bar za sada, ništa ne može
da stvori ako nije – programirana. Rasprava o vještačkoj inteligenciji (VI) još
traje. Sklon sam da tvrdim da strojevi neće moći da misle, nego da –
izvršavaju, sa sposobnošću beskrajnoga kombinovanja… Ili će se vrtjeti, kako
nekima izgleda prirodno, u orbiti rob/robot/roba za drugoga…
Dokle će
sacro egoismo da bude prvo mjerilo?
Umećem: kazuje li sveobuhvatna svjetska kriza, koja razara
od 2008. godine, da neoliberalistička pobuda za neprekidnim pravljenjem što
većega profita i pohlepa za što većim bogaćenjem sve manjega broja korisnika,
potire prave želje i nade za društvom u kojemu će biti primarne ljudske
potrebe.
A čovjek je u svojoj sveukupnosti: slojevito, protivrječno
i, po svojstvima – zbunjujuće biće.
Isprva su homo naturalis i homo socialis, naporedo homo
faber i homo oeconomicus, biva uveliko homo religiosus, nadodaju homo ludens i
homo erothicus, nadmeću homo ethnicus i homo ethicus, nadređuje homo politicus,
umeće homo technicus, nadgrađuje homo culturalis… Zaželio bih da više bude i
homo ecologikus, pa i u spoju ekonomije i ekologije, radi – humanoga opstanka.
Čovjek je
otvorena mogućnost da neprekidno traga, istražuje, homo investigator, najpunije
da stvara, znači homo creator
Pitam: Hoće li ikad nadoći vrijeme u kome je ČOVJEK ČOVJEKU
NAJVEĆA POTREBA?
Zanesen željama o sveznanju, uzvisujem svestrano
naučno/obrazovno/doživljajno djelotvorno iskustvo i mogućnosti potpunijijega
poimanja i ostvarenja težnje za Društvom znanja.
Crna Gora, cvjetna bašta Evrope, može tako biti i prirodnim
ljepotama, i kulturno-duhovnim vrijednostima, i sve-znanjima
zdravo i srećno društvo,
u kojemu se neprekidno stvaraju nove vrijednosti, i radosno
živi.
Sveznalice najradije pričaju i o onome o čemu pojma nemaju.
Tako zadivljuju i – neznanjem.
Od dnevno-političke banalizacije života nema se vremena ni
za što drugo. Obasuti, opsjednuti grajom, vikom, galamom, drekom, pogotovu u
predizbornoj propagandi, samo obećanjima obični ljudi samo trepću i čekaju što
će da dobiju. A obećanja nijesu više samo ludom radovanje, nego i način da se
vlada.
Radost vladanja se pretvara u jarost potčinjavanja. Neka
bude što biti ne može, samo da vlast opstaje, traje.
Opčinjena sobom, dugotrajna vlast okoštava, počinje da truli
u sebi, i sva se usredsredi da opstane.
Protuhe ne prezaju ni od kakve gadosti i podlosti. Dok se
časni ljudi snebivaju, oni zgrabe i kidnu: otimačinom, krađom, prevarom, pa
kada ustreba i zločinom. Za znanje znaju samo koliko ih – unovčuje.
Nakon „islobođenja“ pobjedom na izborima 20. avgusta 2020.
godine nova vlast je objavila svoje sveznanje, poništavajući sve što je dotada
rađeno u Crnoj Gorii. Izdvojiću samo: Naglo je uvećano formalno znanje
potvrđeno kupljenim diplomama i zaposjedanjem unosnih poslova i funkcija,
najčešće po partijskoj pripadnosti i podobnosti. Umnožila se državna
administracija i po porodičnoj, rodbinskoj, plemenskoj, lokalnoj... naklonosti,
uprkos bučnih povika na protekciju i korupciju.- Nepoželjni za novu vlast bivaju smijenjeni, otpuštemi,
prokazani. Najviše „uspjeha“ je imala nova ministarka za prosvjetu,
„frontovka“, koja sebe slovi ženom četnikom, koja je razriješila dučnosti preko
130 direktora škola. Naknadno je sudski utvrđeno da je bespravno tako potupila
i nanijela znatnu finansijsku štetu.
Priziva se meritokratija da preuzme odgovorne poslove u
službi vlastodržaca koji je najmljuju. Biva zamjena za demokratiju. U
značenjima sposobnog vođstva ona bi mogla da se osamostali i nadredi
nalogodavcima. Suma znanja srtučnost nijesu dovoljni za potvrdu i priznanje
valjanosti8 i korisnosti. Moguća kontrola da se ne izvrgne u posebnu silu nije
lako izvodljiva, pošto bi mogli da se brane svojom sposobnošću.
Novi vlastoljupci, uostalom, sebe smatraju meritokratijom,
pa im je ona stvarna nepotrebna.
0 Komentara