,,Pet -a-Tet“ sklonište: I spašava i nalazi domove životinjama
Crna Gora se godinama
bori s problemom napuštenih životinja, a dok nebrojeni psi i mačke lutaju
ulicama u potrazi za hranom i skloništem, malo je organizacija koje su uistinu
posvećene njihovom spašavanju i rehabilitaciji. No, pojavila se jedna - zove se „Pet-a-Tet Rescue Group“ i zakonski je
priznato sklonište u Podgorici koje, ne samo da spašava životinje, već im
nalazi i domove pune ljubavi, uglavnom u SAD.
Njihov rad je
izazovan, human i težak. Ali iza svake borbe stoji nepokolebljivo uvjerenje da
je svaki život važan. Povodom otvaranja skloništa razgovarali smo sa Larisom Šabelskij, progrmskom
direktoricom „Pet-a-Tet Rescue Group“ o njihovoj misiji, planovima, uslovima spašavanja
životinja u Crnoj Gori.
CP: Sarađujete li sa nekim organizacijama ili opštinskim
službama u Crnoj Gori?
LARISA ŠABELSKIJ: Iskreno govoreći, često se
osjećamo vrlo usamljeni u ovom poslu. Trenutno ne postoji strukturirana saradnja
između nas i Vlade ili drugih nevladinih organizacija. Većinu vremena opštinska
skloništa ili volonteri obraćaju nam se samo kada su potpuno preopterećeni -
kada nema više mjesta, nema više hrane, a nedužne su životinje samo još nekoliko
dana udaljene od eutanazije. To su slučajevi kojima dajemo prioritet jer znamo
da ako mi ne djelujemo, neće ni niko drugi.
Ne znamo odakle krenuti kada je riječ o saradnji
sa Vladom i nemamo pojma kakvoj bismo se potpori uopšte mogli nadati. Ali znamo
da nam je pomoć potrebna. Bilo kakva - mala potpora za hranu, nekoliko bonova
za sterilizaciju, pomoć u programima pomoći. Trenutno samo pokušavamo
preživjeti.
Ono što Crnoj Gori očajnički treba je
obrazovanje i podizanje svijesti o dobrobiti životinja, a mi smo voljni tu
pripomoći. Želimo putovati u najudaljenije regije, razgovarati sa lokalnim
zajednicama, edukovati porodice, pa čak i lično preuzeti njihove ljubimce,
dovesti ih u klinike za sterilizaciju i vratiti ih kući žive i zdrave. Ali za
ovo nam je potrebna potpora i trebaju nam vlasti da uvide da se ne radi o
Pet-a-Tetu – već o stvaranju bolje budućnosti za životinje, zajednice i zemlju
u cjelini.
Dugo smo se borili da postanemo pravno priznato
sklonište, a sada kada imamo taj status, želimo ga iskoristiti za stvarnu
promjenu. Sanjamo o izgradnji snažne volonterske mreže koja će pomoći u podizanju
i širenju svijesti. Promjena se ne događa preko noći, ali mi zaista vjerujemo
da korak po korak možemo napraviti razliku.
CP: Vaša organizacija pomaže psima i mačkama
lutalicama da pronađu domove – ne toliko u Crnoj Gori, koliko u SAD-u. Možete
li nam reći nešto više o tome?
LARISA ŠABELSKIJ: Spašavanje životinja nije samo
sklanjanje životinje sa ulice – već pružanje druge šanse, doma, porodice. A to
je najteži dio.
Prvi korak uvijek je hitno spašavanje - spašavanje životinje iz opasne situacije, pružanje medicinske brige i obezbjeđivanje sigurnog boravišta. Zatim, slijedi dugačak put rehabilitacije, jer su mnoge životinje koje nađemo preživjele mnogo loših situacija. Uplašene su, gladne, a ponekad i preslabe da barem podignu glavu. Ne vjeruju ljudima, a mi im moramo pokazati - kroz strpljenje, ljubav i vrijeme - da su konačno na sigurnom.
(Foto: CP)
Ali pravi spas se događa kada im pronađemo
zauvijek dom - mjesto gdje nikada neće biti napušteni, nikada neće biti gladni,
nikada se više neće osjećati nevoljeno.
Budući da smo američki spasilački centar,
proveli smo više od deset godina u izgradnji snažne mreže udomitelja i potpornika
u SAD. Amerikanci imaju jaku tradiciju udomljavanja životinja iz skloništa i baš
zbog toga smo uspjeli smjestiti toliko naših životinja u domove pune ljubavi.
U našim osnovnim i srednjim školama, pa čak i na
univerzitetima – živimo inače u Americi – postoji program koje se zove uopšteno
Community Engagement, dakle "zalaganje za zajednicu", u smislu
brige za zajednicu u kojoj živimo. Učenici moraju bez izuzetka aktivno odraditi
časove tog rada, da bi završili tekuću godinu. I tako iz godine u godinu.
Program nudi priliku za održavanje čistoće u prirodi i na javnim mjestima, za svakojake
ekološke projekte, za pomoć beskućnima, servisiranje starijih, uzgoj drveća i
tako dalje. Djeca se sama dosjete svoje prilike da se istaknu - neki tako
čitaju osobama sa invaliditetom na tom području i vjerujte, ljudi ne žele
slušati vještačku inteligenciju. Sva ova i ovakva briga, kroz godine prelazi u
spontanu brigu za druge i za život uopšte. Pa time i životinjama kao što su psi
i mačke život postaje lakši i bolji. Što se njih tiče, udomljavamo i životinje
koje su zbog svog užasnog zdravstvenog stanja bile osuđene na eutanaziju. A one
se preporode kao u bajci!
Nažalost, svake godine možemo priuštiti samo ograničenom broju životinja prevoz
u SAD. On je skup, a budući da sve skupa potpuno sami finansiramo, možemo u te
svrhe uštedjeti samo onoliko koliko nam sredstva
dopuštaju. Uprkos tome, od novembra 2023. uspjeli smo poslati više od 200
životinja u SAD - svaka od njih sada je na sigurnom, voljena je i živi život
kakav je oduvijek zaslužila.
Lokalna usvojenja u Crnoj Gori su rijetka, a
takođe još nemamo jake veze sa evropskim programima usvojenja, ali sanjamo da
to promijenimo. Vjerujemo da će jednog dana više zemalja otvoriti svoja srca
spašenim dušama za koje brinemo.
CP: Što bi još organizacija „Pet-a-Tet“ mogla
da učini u bliskoj budućnosti da poboljša svoj rad?
LARISA ŠABELSKIJ:Dvije najvažnije riječi za
budućnost su sterilizacija životinja da se olabavi pritisak plodnosti,
te obrazovanje građana i djece da se briga za njih sraste sa ljudskom
solidarnošću. Što se tiče sterilizacije, koja je nužna kako bi se patnje budućih
psećih generacija smanjile, „Pet-a-Tet“ ima sreću što surađuje sa Tanjom i
Marijom, vrsnim veterinarkama Royal Veta. Kada životinja stigne kod nas, prvo
prolazi kroz jednomjesečni karantin kako ne bi širila neke neuočljive bolesti,
a zatim dolazi na red već spomenuta sterilizacija i vakcinacija.Bez požrtvovanih
Marije i Tanje to bi bilo naprosto neizvodljivo, pa i nezamislovo.
Imamo jasnu viziju šta treba učiniti i spremni
smo to i ostvariti. Želimo aktivno organizovati događaje koji promovišu dobrobit
životinja, uče odgovornoj brizi o kućnim ljubimcima i mijenjaju način na koji
ljudi vide životinje lutalice - tako da im se ne nazire više kao suvišan problem,
već kao pitanje života koji zaslužuje brigu i snabdijevanje.
U našim srcima sanjamo o otvaranju još više
skloništa. Znamo da bismo to učinili - ali za to treba imati resurse. Upravo
sada, svaki cent koji imamo ide za održavanje skloništa u Podgorici. A iskreno,
ni to nije dovoljno.
Ljudi nam stalno donose životinje. Neke nađemo
napuštene, druge ostavljene ispred naše kapije, a neke nam lično isporučuju
očajni vlasnici koji više ne mogu da brinu o njima i za njih.
Nikada ne želimo reći ne. Ali možemo primiti
samo onoliko koliko si možemo priuštiti da ih hranimo, liječimo i sklonimo. To
je najteži dio ovog posla - znati da ih ima još koji iščekuju pomoć, ali ona nažalost
neće uvijek doći pravovremeno.
CP: Dakle postoji plan za otvaranje još jednog
skloništa, možda u sjevernom dijelu Crne Gore?
LARISA ŠABELSKIJ: Da. Da imamo mogućnosti,
sjever Crne Gore bio bi sigurno naša sljedeća destinacija.
Bili smo tamo mnogo puta - obično zimi, kada stižu pozivi o štencima bačenim u snijeg, o izgladnjelim psima koji se smrzavaju i o zabrinutim volonterima koji očajnički mole za pomoć.
(Foto: CP)
Situacija tamo je više nego srceparajuća.
Spašavali smo životinje u najgorim zamislivim uslovima - sićušna tijela
smrznuta, majke sklupčane oko svojih štenaca pokušavajući ih ugrijati, psi
toliko izgladnjeli da jedva mogu stajati.
Otvaranje skloništa na sjeveru bilo bi
ostvarenje našeg sna. Ali snovi zahtijevaju resurse i tako se trenutno borimo
samo da nastavimo s radom našeg ovdašnjeg skloništa.
CP: Rade li u skloništu samo volonteri ili imate
plaćeno osoblje?
LARISA ŠABELSKIJ: Jedna od najtežih stvari
spašavanja životinja u Crnoj Gori je nedostatak volontera. Ovdje smo često
sami, moguće i zbog toga što mnogi još nisu čuli za nas. Ali znamo da mnogi
žele pomoći, jer im to nalaže savjest ili potreba po osjećanju vlastite
korisnosti, a taj osjećaj je ponajveća životna nagrada. Primjećujemo da se
pojedinci zaista trude da doprinesu ostavljajući životinjama na ulici hranu i
vodu.
Za sada imamo tri plaćena saradnika i nas dvoje koji
radimo svaki dan kako bi sve funkcionisalo.
Uvijek postoje trenuci kada se osjećamo
preopterećenima. Teško počinju dani kada se probudimo i nađemo kutiju sa
psićima ostavljenu ispred kapije. Ponekad treba se pobrinuti o psu kojeg je
udario auto, o ženki koja se upravo šteni ili o leglu tek novih mačića koje
svaka dva sata treba hraniti na bočicu. U tim trenucima, koliko god pomoći
imali, uvijek nam treba još više.
Kad bismo imali državnu ili privatnu potporu,
mogli bismo proširiti naš tim, dovesti iskusnije negovatelje i osigurati da
svaka životinja prima pažnju koju zaslužuje.
Svakako najveći iskorak za crnogorsko društvo
bio bi kada bi se u školski program uvrstila i već spomenuta briga o sredini, a
samim tim i o nemoćnim životinjama.
CP: Planirate li otvoriti sklonište u nekoj
drugoj zemlji, poput Bosne i Hercegovine, Kosova ili Albanije?
LARISA ŠABELSKIJ:Trenutno smo fokusirani na preživljavanje ovdje u Crnoj Gori. Držimo naše
sklonište otvorenim, čuvamo naše životinje sigurnima i držimo naše obećanje da
nikada nećemo odbiti životinju u nevolji.
Ali svakako i sanjamo o budućnosti u kojoj bi se
moglo učiniti još i više. Da imamo sredstava, proširili bismo se odmah.
Donijeli bismo model Pet-a-Tet na više mjesta, na više životinja, na više ljudi
koji žele pomoći, ali ne znaju kako. Kao što smo već rekli, mnogi dobri ljudi
nisu nikada ni čuli za nas - baš stoga smo vam i tako zahvalni na ovom intervjuu.
Sanjamo, ukratko o svijetu u kojem nijedna
životinja ne pati izložena samoći i nemaru.
A kad taj san postane stvarnost, nadamo se da će „Pet-a-Tet“ – što bi u grubom prevodu značilo „Pomazi, pomiluj po glavi“ – odigrati malu, ali značajnu ulogu u njegovom ostvarenju.
B. P.
0 Komentara