Piše: Slavko Mandić

Zanimljivo je kako se preśednik Republike Hrvatske Zoran Milanović śetio Njegoševe pjesme Orao i svinja. Ostao je iznenađen i njegov domaćin, čini se i malo zatečen značenjem, jer je nekad najteže protumačiti jasnu poruku. Pogotovo ako ti baš i nije poznat opus kosmičkog pjesnika, pa grčevito prebiraš po glavi kako odgovoriti na nešto što u potpunosti pokazuje tvoju neznavenost. Teško je zaista se snaći, naročito ako baš i nijesi snalaženju vičan.

Milanović ležeran, reklo bi se krajnje opušten  i šarmantan na svoj ubjedljiv način, dominantan svakako, dokazan u svojim stavovima, više se odmarao dok je vodio zvanične razgovore u Vili Gorica a potom odgovarao na pitanja pojedinih novinara, koji su o Njegoševoj pjesmi znali taman koliko i njihov preśednik. Pa su valjda zato preskočili da ga pitaju što ga je ponukalo da se baš ovoga dana, na ovome mjestu śeti da kolegi, samo po funkciji, punudi za razmišljanje ovu vrstu sadržaja? Milanović nije površan. Još je manje nedorečen. On apeluje na svijest visoke funkcije kojoj se obraća. Da se konačno probudi i pokuša da shvati riječ velikog  pjesnika i njeno značenje prihvati kao testament koji mu je nakon gotovo dvjesta godina došao na izvršenje.
Hrvatski preśednik je zračio prijateljskom toplinom i željom da budemo orao, što je u biti crnogorskog istorijskog trajanja. Da se isčupamo iz kandži hegemonizma onih mračnih sila koje pokušavaju vijek ipo da nas ponište i da nam potru svako śećanje na ono što jesmo i što smo vazda bili. Orlovi, a ne svinje. Da svoju domovinu, kojoj smo 2006. godine vratili dostojanstvo i čast, obraz i ponos, odlučnost i hrabrost orla, cijenimo i poštujemo iznad svega. Da ne budemo svinje, koje se valjaju samozadovoljno u vlastitom brlogu, čekajući da im tuđin napuni korito. Da ne budemo ljudska sramota i bijeda. To je u osnovi poruke, koju neki zli glasnogovornici gluposti pokušavaju slavodobitno da protumače kao neprihvatljivi sarkazam i skandal kakav se ne pamti prilikom ovakvih susreta.
Da su znali da je Njegoš tada pisao nekim čudom vasionskim, promatrajući ovo vrijeme danas, bilo bi im jasno što je orlu svinja poručila, kada se naloka iz tri put punjenog korita. Pa bi možda razumjeli da im ni po kome nije da svinjski misle i isto tako, zbog korita punijeh, prodaju bud zašto svoju đedovinu i očevinu.

„Šta tu čučiš na goloj litici,
nesretniče i gladni ajduče,
izgnaniče pod opštim prokletstvom?
Što je tvoja žalosna sudbina?
Prazna slava i grabež krvavi,
pa i s krvlju ručak bez večere.
Pomiri se i predaj ljudima,
viđi ka se živi obilato:
meni na dan tri korita daju,
sve punije jedno od drugoga;
pa cio dan u glib do ušiju,
prevraćam se, na svijet uživam;
ni što mislim, ni glavu razbijam,
no iza sna na puno korito.“

Jesmo li se na to sveli, da nam korito bude mjera čojstva i junaštva? Izgleda jesmo. Jer da nijesmo, ne bi nam se ovo događalo. Hrvatski prijatelj je to razumio, i kao neko ko istinski voli Crnu Goru i pojmi  njenu sjajnu istoriju, tradiciju i kulturu, ali i strašne nepravde koje su joj činjene sa svih strana, igrajući na ivici diplomatskog žileta, znajući kako će ga tumčiti svinjska ideologija, poručio nam da budemo orao, jer to jesmo u biti, to možemo i moramo. Hvala mu na tome iskreno i ljudski.

A možemo, rekao nam je Njegoš toliko godina unatrag. Kroz odgovor orla svinji, koja mu je na kraju kratke ispovijesti kazala koje su privilegije podaništva:  “prevraćam se, na svijet uživam; ni što mislim, ni glavu razbijam, no iza sna na puno korito.“

Oraj tresnu, pa prikupi krila, s prezrenijem odgovara svinji:

„Mož se hvalit ka pošteno živiš
pred svinjama, ali ne pred nama,
jerbo naše pleme ponosito
takvoga se gnušava života.

Nego ti se čuditi i nije:
svinjski misliš, a svinjski govoriš.

To ti sada daju i goste te,
al’ ne zato rašta ti pomišljaš,
no dok malo nakupiš slanine,
pa će odmah maljugom po ciku.
To pogađaš, mi smo grabitelji,
pod vselenskim živimo procesom
opasnosti i krvoprolića;
to su naše igre i pirovi.

No likovi naši ponositi
jesu simvol zemnog veličastva,
na krunama carskijem blistaju;
jošt se krune diče i ponose
što su lika našega dostojne.“

To izreče, pa hitro poleti,
ka krilata iz luka strijela,
u svojemu nad oblakom carstvu.

Osta svinja u gadnom brlogu
čekajući u čelo sjekiru.

Ima orlova Crna Gora, sasvim je sigurno. Ne bi marilo da malo više rašire krila i jače tresnu s krša crnogorskog i poruče s neba plava da će svako ko krene da joj slobodu uzima i krčmi njenu mukom sticanu zaostavštinu, polomiti zube. Milanovićeva poruka je da se vrnemo da budemo to što su nam  bili đedovi i prađedovi. Dobronamjerna i jasna. Sa usklikom na kraju: DA JE VJEČNA CRNA GORA! Hvala TI preśedničke prijateljske Hrvatske Republike!

Kako li se samo naš preśednik ośećao dok je slušao riječi svoga gosta? Da li se bar jednom zapitao je li u brlogu ili na suroj litici? Odakle se jedino sloboda jasno vidi.

Tvrd je orah voćka čudnovata, ne slomi ga al zube polomi! Za one koji nijesu čuli, a ima ih, i to na visokim funkcijama, ovo je Njegoš kazao poručujući jasno svima koji se drznu, što ih čeka. U Gorskom vijencu, koji je, za neupućene napisao i tako stekao svjetsku slavu. Crnogorac, nego ko!!!