Kultura

Goran Sekulović: Pedeset godina od smrti Iva Andrića (1892-1975)

NOVI, STARI ANDRIĆ (V)

Mar 21, 2025 1 Komentara

(15 riječi)

Borislav Mihajlović Mihiz u svom tekstu o Andriću konstatuje da se varamo „ako mislimo da i Andrićeve pripovetke, kao uostalom i sva dobra literatura, ne zahtevaju svoje tumače, kalauze i putovođe. Šta sve u njima može da se nađe i šta sve prevideti?“ Ovakvo razmišljenje mi je dalo na samom početku ’’avanture’’ sa Andrićevim književnim djelom podstrek da slobodno istražujem jedan dio Andrića, do sada nedovoljno ili čak i nimalo osvjetljavanog. Jer, kako poručuje Borislav Mihajlović, „vreme je da prestanemo Andrića tretirati kao pisca jedne sredine i jednog vremena, pisca svedoka i poznavaoca, da već jednom naprsne mit o Andriću realisti-faktografu, jer mada je Andrić sve to, on je i više od toga. Ako se na tom putu „otkrivanja Andrića“ neminovno budemo navezli i na varljivu pučinu imputacija, utoliko bolje. Veliki su samo oni pisci kojima se može mnogo imputirati.“

Moglo bi se reći da je ovđe riječ o specifičnom Andrićevom pripovijedanju, koje spada u žanr psihološke fantastike. No, i to je, dakako, preuzak ram za Andrića. Evo šta piše Mihajlović o tome: „Kraj psihologa Andrića stoji onaj drugi Andrić o kome govorim, pisac koji ne slika, ne zabavlja i ne pripoveda, već rešava, ili bar pokušava da postavi velika i krupna pitanja: kuda?, kako?, zašto? Valjaće potražiti Andrićeva pitanja i Andrićeve odgovore u ovom modernom veku pitanja i odgovora kad od jednog pisca u prvom redu i tražimo te krupne, večite probleme. A ta Andrićeva diskretna metafizika jeste baš ono što Andrića čini piscem savremenim i piscem modernim. To je taj divni ’novi Andrić’ o kome se kod nas gotovo nije ni pisalo, Andrić o kome neće biti dovoljno rečeno čak ni onda kada se bude napisalo mnogo toga tačnog i mnogo toga proizvoljnog“.

Pokušao sam u ovoj knjizi da približim i sebi i drugima što i kako nam to andrić odgovara na svoja i naša pitanja: „kuda?, kako?, zašto?“  Već vrlo rano Andrić je spoznao ‘’svoju staru manu – ‘da tražim značenja, analogije i komparacije’’’Takođe i utopijsku žeđ za cjelinom, za novim, za otvorenošću, za širinom, za prostornim i vremenskim nedogledom, nebeskim, okeanskim i kosmičkim beskonačnostima i savršenostima, za predjelima u kojima se ne bi ‘’gram radosti dušom plaća(o)‘’, kao što je to slučaj sa andrićevim zavičajem, dakle, balkanskim čovjekom kao levantinskim čovjekom i balkanskim zemljama kao levantinskim zemljama, gotovo kao izgubljenim trajno između Istoka o Zapada. Miroslav Karaulac piše: ‘’Andrić će zarana osetiti nostalgiju za vidikom sa kojega bi se video širi predeo toga što se živi; običavaće zarana da zastaje pred novim znakovima vremena, pokušavajući da nađe kojoj dolazećoj budućnosti pripadaju, koji dolazeći sistem običaja najavljuju. Steći će zarana naviku da prevodi znakove u značenja, da posledicama uspostavlja uzroke, da rasparenim činjenicama traži nedostajuće korelate, da nijednu pojavu na putu ne uzima za posledicu bez rodbine, nego kao deo nedostajuće celine i kontinuiteta, rasparenu analogiju sa istim tim samo nekad ili drugde, manifestaciju moda koje će tek harati, i koje bi tek trebalo, uzvodnim putem prema uzorku, otkriti.

          Dižući se iznad stiske pitanja i odgovora, iznad nužde zadanih pitanja i postavljenih izbora, steći će zarana naviku, da u povišenim neprilikama traži, ne toliko neposredan izlaz iz kriznih situacija koliko princip po kojem nastaju, sliku i pravilo koje bi sažimale kako nastaju, od čega žive i od čega umiru. Njegov odgovor obično ne bi ni odgovarao samo na zadano pitanje nego na samu mogućnost da se ona postavljaju, obuhvatao pitanja koja nedostaju, polazio za zakonima po kojima ih život proizvodi.’’

          A sve je krenulo od đetinjstva i uboge višegradske staze sa koje je počeo da razmišlja o nekim širim, pouzdanijim, ljepšim, bogatijim i svjetlijim stazama, putevima, horizontima, izgledima i vidicima. Andrić piše: ‘’Na početku svih staza i puteva, u osnovi same misli o njima, stoji oštro i neizbrisivo urezana staza kojom sam prvi put slobodno prohodao. To je bilo u Višegradu, na tvrdim, nepravilnim, kao izglodanim putevima, gde je sve suvo i čemerno, bez lepote, bez radosti, bez nade na radost, bez prava na nadu, gde neki gorak zalogaj, koji čovek nikad nije pojeo, poigrava u grlu sa svakim korakom, gde žega i vetar i sneg i kiša jedu zemlju i seme u zemlji, a sve što ipak nikne i rodi se, žigošu i saviju i pognu toliko da bi ga, kad bi mogli, pobili drugim krajem u zemlju, samo da ga vrate u bezobličje i tamu iz koje se otelo i niklo.

          Na tim stazama koje vetar mete i kiša pere a sunce okužuje i raskužuje, na kojima se sreta samo izmučena stoka i ljudi ćutljivi, tvrda lica, tu sam ja zasnovao svoju misao o bogatstvu i lepoti sveta. Tu sam, neuk i slab i praznih ruku, bio srećan opojnom srećom do nesvestice, srećan od svega onoga čega tu nema, ne može da bude i nikad neće biti.

          I na svima drumovima i putevima kojima sam docnije u životu prošao, živeo sam samo od te uboge sreće, od svoje višegradske misli o bogatstvu i lepoti stvorenog sveta. Jer, ispod svih drumova zemlje stalno je tekla samo za mene vidljiva i osetna oštra višegradska staza, od dana kad sam je napustio pa do danas. U stvari, po njoj sam ja odmeravao svoj korak i podešavao hod. Celog veka me nije napuštala.

          U trenucima kad me zamarao i trovao svet u kom sam po zlu slučaju živeo i čudom se održavao u životu, kad se mračio vidik i kolebao pravac, ja sam tada pobožno prostirao preda se, kao vernik molitveni ćilim, tvrdu, ubogu, uzvišenu višegradsku stazu koja leči svaki bol i potire svako stradanje, jer ih sve sadrži u sebi i sve redom nadvisuje. Tako, po nekoliko puta u danu, koristeći svako zatišje u životu oko sebe, svaki predah u razgovoru, ja sam prelazio po jedan deo toga puta sa koga nikad nije trebalo ni silaziti. I tako ću do kraja života, neviđeno i potajno, ipak preći suđenu dužinu višegradske staze. A tada će se sa koncem života prekinuti i ona. I izgubiće se tamo gde završavaju sve staze, gde nestaje puteva i bespuća, gde nema više hoda ni napora, gde će se svi zemaljski drumovi smrsiti u besmisleno klupko i sagoreti, kao iskra spasenja, u našim očima koje se i same gase, jer su nas dovele do cilja i istine.’’

Na metafizička pitanja i odgovori su, naravno, metafizički. Nadam se da će oni koji se u ovoj knjizi budu davali, ili barem pokušati da se daju, putem ‘’značenja, analogije i komparacije’’, ipak, u bitnome ostali u okviru Andrićeve „diskretne metafizike“. A, ako smo se „neminovno... navezli i na varljivu pučinu imputacija“, ja se zaista zajedno sa Borislavom Mihajlovićem nadam i vjerujem – „utoliko bolje“. Jer, Andrić to omogućava, dozvoljava i, rekao bih, održava i podržava, pa čak zahtijeva. On je i te kako bio svjestan da ne postoji jedan duh, jedno lice, jedna istina, jedna fotografija, jedan život, jedno vrijeme, jedan prostor… U “Znakovima pored puta” piše da je za razumijevanje nekoga čovjeka važno viđeti i njegove fotografije iz različitih perioda: “Tako bi se o tom čoveku znalo mnogo više i mnogo bolje šta je i ko je i kakav je.”

Osim ovog tako očevidnog dokaza o Andrićevom cijenjenju i pozitivnom vrijednosnom shvatanju fotografije, treba reći da je u engleskom obliku photographie ime dobijeno od  phos, photos – svjetlost i graphein –  pisati, pa se, s obzirom na metafizičke odrednice Andrićeve poetike, može reći da značenje pojma fotografija kao svjetlosno pisanje predstavlja njegov stvaralački ideal. Sponu literature i fotografije i posebno, čini se, Andrićevo shvatanje smisla i poziva bavljenja pisanjem i njegovo cijenjenje fotografije, kao da na najbolji način objašnjava sljedeča misao fotografa Henrija Kalahana: ’’Fotograf (je) u stanju da uhvati trenutak koji drugi ljudi nisu u stanju da vide’’. A Suzan Zontag je primijetila da ’’danas sve postoji da bi završilo kao fotografija’’. Poslije nekoliko decenija, naše današnje doba, samo je potvrdilo i fantastično dodatno učvrstilo moć fotografije, koja kao da, bez obzira na svoju iluziju, kratkovječnost, prolaznost i trenutačnost, ipak predstavlja nekakav, kakav-takav!, oblik i lik vječnosti, jer se čini i sugeriše da u svom biću nije isključivo materijalne već i imaterijalne prirode.

 

                                               (Nastavlja se)