INTERVJU Domagoj Nikolić, publicista i istoričar
Naši preci su Iliri
Megalitski kompleks na Medunu je i tipičan, ali opet jedinstven u našim krajevima. Tamošnje perfektno klesano poligonalno stijenje je jedan od najljepših primjera kiklopske gradnje uopšte. Bunar u stijeni sa živom vodom pri vrhu kompleksa koji ne zasušuje ni tokom najljućih žega je takođe svojevrsno čudo. Tome možemo dodati legende da su tu vođene posljednje bitke ilirsko-rimskih ratova te kasniju istoriju uključujući Marka Miljanova koji je veličanstven primjer naše ilirske antropologije kao autodidakt, genije, nepokolebljivi borac protiv samovlašća, junačan, čojstven, pravedan i tolerantan
Uregionu se gotovo do jučer u najvećem dijelu naroda živjelo isto kao u staro doba. Iste narodne nošnje, ista kola, ista pjevanja, isti jezik, isti način života, iste kuće, isti pogrebni i svadbeni običaji, iste zavađenosti i raspre, ista gostoljubivost, lukavost i naivnost, ista fizička snaga, prgavost i sklonost ekscesu, sve je praktički bilo isto do modernosti, a mnogo toga živi u nama i danas- ocijenio je istoričar Domagoj Nikolić. U intervjuu za Pobjedu kaže da za našu autohtonost postoje brojni dokazi, a za dolazak na ove prostore niti jedan.
POBJEDA: Prostor Balkana kroz istoriju je bio dinamičan kada govorimo o civilizacijama, no po vašem istraživačkom radu tok našeg porijekla je drugačiji i mi pripadamo plemenu Ilira. Kako bi ovu teoriju objasnili?
NIKOLIĆ: Nisam siguran da je toliko dinamičan koliko nas je politika uvjerila da jest. Možda bi bolje bilo kazati da je bio dinamičan u okviru unutrašnjih previranja i samozatiranja kakvim smo svjedoci i za naših života. Meni je lično ovo treći državni okvir, praktički se nisam makao odavde, a imam osjećaj da prava frka tek počinje. Ne pamtim generaciju koja nije ratovala, najviše između sebe i to u kompletnom metežu. Ovdje je od najstarijih vremena živio isti narod moren manje-više istim podjelama, najviše vjerskim, te unutarnjim i vanjskim preprekama da se bolje živi, da se konačno krene naprijed. I nismo samo žrtve. Nisu samo strani zavojevači dolazili ovdje, nego smo i mi jedva čekali da netko naiđe ne bi li ih uvukli u svoje sukobe, ne bi li i njih strovalili u svoje jame i grobove. Isto je i danas.
Znate li da je osamdesetih u Dalmaciji pronađen tzv. Ilirski svitak iz doba Ilirskih ratova kojeg je objavio naš velikan Gojko Nikoliš u knjizi „Zapisi pod pritiskom“ pa dozvolite da vam ga citiram u cjelosti u prevodu s latinskog Katarine Rajčević: „Cio Ilirik podijeljen je u osam djelova u kojima obitavaju mnogobrojna plemena među kojima su najmoćniji: Japodi, Jasi, Histri, Mezeji, Liburni, Dalmati, Skordisci i Dardani. Između ovih plemena nema sloge. Prepiru se oko toga čiji je jezik ljepši, čiji ljudi su mudriji, čije porijeklo je starije. Vođe im se nadmeću u gospodstvu, pa svaki želi da oponaša rimskog imperatora. Česti su ratovi između plemena, pa i unutar samih plemena. Pate od strasti da se između sebe dijele. Dijele se sve do Demokritovih atoma. Rijeku Savu su podijelili cijelom njenom dužinom. Lijevu polovinu ove velike rijeke posjeduju Jasi, a desnu Japodi. Niti ribe ne smiju prelaziti s jedne na drugu obalu“. Dakle, pitamo se što se promijenilo. Očigledno, sve se promijenilo i sve je ostalo isto. Kontinuitet razbi-raspada je izgleda neupitan.
Toliko o okviru za razmišljanje, a sad nešto konkretnije. Za našu autohtonost postoje brojni dokazi, a za dolazak niti jedan. Jedini izvor koji govori o našem dolasku u ove krajeve u srednjem vijeku je Ioannis Lucius rečeni Ivan Lučić Trogiranin, a nasuprot njemu stoji čitava naša historiografija do 1840-ih godina. Luciusa su i to vrlo uvjerljivo i lako pobijali mnogi od Pavla Rittera Vitezovića, Đorđa Brankovića, Petra Matije Katančića i drugih koji su ga smatrali doslovno neukim i zlonamjernim. Čak ni Porfirogenet ne govori o dolasku s Karpata pa ni Toma Arhiđakon, nego su krivo pročitani prema Luciusu koji se toliko zapetljao u proturječnosti da na kraju i sam mora ustvrditi da su Slaveni u staro doba živjeli s obje strane Dunava. O kakvom onda dolasku govorimo? Osim toga, kod nas se nalaze najstariji spomenici kršćanstva uključujući i najstariju katedralu katoličke crkve, a to je ona u Splitu, koja je starija od najstarije u Rimu. A kad tome pridodamo pismo pape Ivana X (kralju)Tomislavu u kojem doslovce navodi: „Tko može dvojiti, da su kraljevine slavenske brojene među prvence apostolske i opće crkve jer još u kolijevci zajedno s mlijekom bijahu nahranjene i propovijedanjem apostola crkve“, onda o čemu zapravo govorimo? Govorimo o tome da je bečka tzv. kritička historiografija napisala našu povijest da bi cementirala naše podjele i komforno nam vladala. Nije li to upravo naše današnje stanje? A što se početnika tiče, savjetovao bih im da čitaju i podvrgnu kritici upravo onu historiografiju koja se diči epitetom kritička. Neka počnu, ako žele, i od mojih knjiga. Mislim da one daju vrlo dobro utemeljen ulaz u to gradivo, naročito u tom pogledu ova posljednja „Tamo gdje se skupljaju orlovi“ koju sam napisao s Vinkom Klarićem.
POBJEDA: Ako smo Iliri i ako ta stara civilizacija koja je po vašim riječima mogla stoljećima bitisati na ovom prostoru, imate li objašnjenje kako su rimske vojske uspjele da ih pokore, a osim toga i „zbrisati“ tragove njihovog postojanja na našim prostorima?
NIKOLIĆ: Ništa nije zbrisano, jer na terenu vidimo samo kontinuitet. Kod nas se gotovo do jučer u najvećem dijelu naroda živjelo isto kao u staro doba. Iste narodne nošnje, ista kola, ista pjevanja, isti jezik, isti način života, iste kuće, isti pogrebni i svadbeni običaji, iste zavađenosti i raspre, ista gostoljubivost, lukavost i naivnost, ista fizička snaga, prgavost i sklonost ekscesu, sve je praktički bilo isto do modernosti, a mnogo toga živi u nama i danas.
Rimske vojske su na jedvite jade uspjele donekle pokoriti ovaj narod i to na način da su morale dignuti čitavu državu na noge, zajedno s dijelom Ilira koje su pridobili na svoju stranu. Ilirski rat je bio najveća vojna operacija u povijesti do Prvog svjetskog rata, a završio je u „egalu“. Baton je sporazumno položio oružje, Ilirima je priznato rimsko građanstvo, a on je otišao živjeti do smrti u Ravenu. To bi u kratkim crtama bilo ono što se dogodilo plus naše neizbježno bratoubilaštvo, jer su bila dva Batona, navodno brata, a jedan je ubio drugog. Rim postaje carstvo tek kad je preuzeo Iliriju, a potom rimsku vojsku i vlast postepeno preuzimaju Iliri koji carevima postaju najkasnije u 3. stoljeću. Na kraju, koliko je zbrisan Rim, toliko je zbrisan i Ilirik. To je zajednička povijest o kojoj smo krivo učeni. Talijanima ne pada na pamet da kažu da nemaju veze s Rimom, ali mi negiramo svoje ilirstvo pa i vezu s Rimskim carstvom što je apsurdno, premda se najveći broj rimskih carskih palača nalazi upravo kod nas.
POBJEDA: Izjavili ste da se najstarija evropska pismenost, nalazi kod nas i da postoji mnogo dokaza za to. Hoćete li nam potkrijepiti taj stav i konkretno objasniti?
NIKOLIĆ: Treba li krenuti od Vinčanskog pisma? Mislim da je to općepoznata činjenica. To je u najmanju ruku proto-pismo, simboličko-piktografsko, ali pismo. A kad govorimo o ilirskoj tradiciji, onda trebamo spomenuti Svetog Jeronima koji je, prema papinskoj, husitskoj i sveto-rimsko-carskoj tradiciji, usavršio glagoljicu te je Bibliju preveo na latinski jezik, a prema našoj i češkoj glagoljaškoj tradiciji, autor je i starocrkvenoslavenske Biblije. Prema istoj tradiciji, glagoljicu je izumio Etik Istarski čiju je kozmografiju Sveti Jeronim preveo na latinski. Mislim da to govori samo za sebe, a kad tome pridodamo našu dalju latinašku tradiciju ponajboljih erudita, historičara, književnika, pa i kartografa, matematičara i fizičara Evrope, počevši od Dukljanina, preko Pribojevića, Orbina, Lukarevića, Marulića, Vrančića, Mrnavića, Ohmučevića, Boškovića, Dominisa i drugih koji su, između ostalih nadahnuli Shakespearea, Leibnitza, Newtona i Teslu, onda mislim da i to dovoljno govori samo za sebe. Pridodajmo toj tradiciji i Njegoša, jer on to po svemu, iako je kasniji, i te kako zaslužuje.
POBJEDA: Crna Gora često je bila u fokusu vaših istraživanja, pominjali ste stećke na Medunu i drugim lokalitetima, da li su oni trag Ilira i po kojim primjerima ste još to mogli zaključiti?
NIKOLIĆ: Megalitski kompleks na Medunu je i tipičan, ali opet jedinstven u našim krajevima. Tamošnje perfektno klesano poligonalno stijenje je jedan od najljepših primjera kiklopske gradnje uopće. Bunar u stijeni sa živom vodom pri vrhu kompleksa koji ne zasušuje ni za najljućih žega je također svojevrsno čudo. Ako tome pridodamo legende da su tu vođene posljednje bitke ilirsko-rimskih ratova te kasniju povijest uključujući Marka Miljanova koji je veličanstven primjer naše ilirske antropologije kao autodidakt, genije, nepokolebljivi borac protiv samovlašća, junačan, čojstven, pravedan i tolerantan, onda odista u njemu, poput Vladimira Dvornikovića, možemo prepoznati starog Ilira, zajedno sa svim negativnim osobinama koje ta antropologija uključuje, a možemo je pratiti i u njegovom „antipodu“ Nikoli Petroviću, kao i njegovim kćerkama i unucima koje također prate slične kontroverze. I eto nas opet na kontinuitetu. Taj naš dualizam najbolje je opisao Koča Popović kao „slavu pobede i gorčinu poraza“. Tu slavu i gorčinu, pobjede i poraze, kolektivne i lične, u sebi nosimo svi. Znamo kakvi smo, koliko god se pravili mahniti.
POBJEDA: Ako je istina žrtva politike, kako ste jednom rekli, da li smo mi žrtva iskrivljenih istorijskih činjenica i jesu li one opasne?
NIKOLIĆ: Povijest dolazi od riječi pri-povijest, od glagola pripovijedati. Povijest je, dakle, priča, pripovijetka, ono što se povijeda, poveda, priča - narativ sa svrhom da opravda vladajuće stanje. Storia na talijanskom jeziku znači priča. Geschichte na njemačkom također znači priča. Povijest je, dakle, politička priča, društveni narativ. Svjestan čovjek gleda oko sebe i propituje valja li to što vidi ili ne. Ako ne valja, onda valjda nisu dobre važeće interpretacije to jest paradigme. Kome valja, njemu je dobro i ništa mu ne treba mijenjati. Naš vjekovječni, jedinstveni, rascjepkani, međusobno zavađeni i „do atoma“ podijeljeni - po novogovoru policentrični - narod je danas objektivno u lošem stanju, više nema sposobnost niti biološke, kamoli ekonomske ili kulturne proste reprodukcije, a tek da ne pričamo o rastu. Pritom nisam siguran da smo žrtve, budući da smo najgorljiviji pobornici vlastite propasti koji najveći entuzijazam i egzaltaciju doživljavaju upravo u samozatiranju. Kako je rekao sarajevski pjesnik Slobodan Blagojević, ovdje je potrebna opštenarodna psihoanaliza i mi smo upravo takav slučaj. Ako ne vjerujemo, čitajmo Batu Čengića, Branka Ćopića, Iva Andrića, Mešu Selimovića, Derviša Sušića i druge. Dobro smo se opisali, nema tu nepoznanica.
POBJEDA: Kontroverzna ličnost iz istorijskih dokumenata jeste Dioklecijan, smatran je „mrziteljem hrišćana“, vi imate drugu „istinu“ o njemu , takođe smatrate da je bio rođen na našim prostorima. Đe mislite da je rođen i kuda se prostiralo njegovo carstvo?
NIKOLIĆ: Dioklecijan je najčudnija osoba u povijesti. Žena mu je svetica – Sveta Aleksandra – Priska. Kćerka mu je Sveta Valerija. Priležnica s kojom je živio je također – Sveta Jelena. Posinak njegov, ako mu nije sin, je svetac – Konstantin. Brat mu je svetac – Konstancije Klor. Svi njegovi poznati vojnici: Đorđe, Eustahije, Prokopije itd., svi su sveci, samo on nije ni svetac niti kršćanin. Zaustavio je pedesetogodišnji građanski rat, stabilizirao carstvo, donio mu mir, izgradio velebnu infrastrukturu te mirno otišao u penziju. Zapamćen je kao najveći krvolok i zločinac, iako je njegova vladavina najvećim dijelom zapamćena po blagosti bez presedana. Kako to? Rođen je gotovo sigurno u Splitu, premda postoje predanja, najvjerojatnije točne, ali depersonalizirane, u Crnoj Gori da je tu rođen. U Splitu je i umro. Toliko o njemu za sad.
POBJEDA: Posebno zanimljiv je i vaš istraživački rad o Troji, kazali ste, da su zidine Dubrovnika i Kotora „zidane kamenjem sa razorene Troje“. Konkretno što bi takvo otkriće značilo za - Hrvatsku i Crnu Goru?
NIKOLIĆ: Troja je zasigurno ovdje, a gdje se točno nalazila, pozvaniji su da više kažu oni koji su se tom problematikom u javnosti više bavili od mene. Neki kažu da je u Skadru, drugi da je u Istri, treći da je u dolini Neretve. Imate u Podgorici sjajnog autora, istinskog velikana Novaka Andesilića. Aristid Vučetić je Odiseju smjestio u Jadran, i nije jedini. Na našim stećcima se nalaze astroteološke metafore – kalendari koji prikazuju planetarnu situaciju na nebu u dan pada Troje pa i mnogi drugi elementi trojanske ornamentike koju su zbunjivali britansku povjesničarku umjetnosti Marian Wenzel. Lično sam detaljna trojanska istraživanja ostavio za poznije godine svog života jer smatram da su najkompleksnija. Šta bi to za nas značilo? Ovakvima kakvi smo, ne bi značilo ništa. I Gundulić je pjevao da je ona ukopana „pri moru uprav srpskih strana, na obalah pusta žala…“ pa ništa. Mi ćemo po Gunduliću sve nazvati, i na novčanice, i na glavni zastor Hrvatskog narodnog kazališta staviti „Gundulićev san“, ali Gundulića nećemo pročitati, a kamoli da ćemo sanjati njegove snove o zajedništvu svih nas. Da smo čitali njega i druge autore, da imamo ikakavu svijest o sebi i svojoj kulturi, našli bismo je davno, a ovako – sretni smo, gdje je da je i mi gdje smo da smo, i pravo nam budi. Svaka budala ima svoje veselje.
izvor: pobjeda.me
0 Komentara