Piše: Ivana ĐUKIĆ

Od studenata se ne očekuje mnogo. Očekuje se da vjeruju u svoje ideale i ciljeve i da ne odustaju od njih! Očekuje se da istraju, jer, valjda, ako ne u ličnom, u kolektivnom sjećanju treba da imaju 1968-u i njen značaj! Jedan od učesnika tih veličanstvenih studentskih protesta je i nenadmašni Borislav Jovanović, koji sa jednakim žarom i entuzijazmom brani iste cilje i zastupa iste ideje, i dan-danas, sa pozicije afirmisano vrlo priznatog autora, tamo, na sniježnom sjeveru, u Mojkovcu – imao ili nemao nekoga ko slično kao on percipira.

Ovdje se desilo mnogo toga što je uskomešalo duhove, a nepovratno, ukoliko ne napravi dobre rezultate, može da napravi velike štete. Što je u pitanju?

Brzina donošenja odluke o zastupanju svoje prijateljice Sare – unutar gimnazijske strukture, je jedno. Nazivi prohtjeva koji izviru iz takvih inicijativa – drugo. Međutim – ako se ja, kao, na primjer, pripadnik određenog stava i skupine društva ostrašćeno borim njegova prava, a zatim, nesvjesna što se zapravo dešava – preusmjerim svoje nezadovoljstvo na drugi problem – koji je zaokupirao  pažnju javnosti – mogu dovesti do razvoja situacije u svim smjerovima – ali ne u željenim.

Dragi studenti – vas su podržali oni Crnogorci, spremni da ostave i kap krvi zarad viših ideala – a vi ste – nespremni da se susretnete sa takvom količinom odziva (kao da je to nešto za što je potrebna priprema?) napravili od tih posvećenika otklon, kakav ne da ne priliči – već, moram reći – ničim nije ni izazvan.

Ovoga ću puta – puna srca – dati primjer studenata iz cijele Srbije – čiji je ,,ispalo” da primjer slijedite – ali ga ne shvatate. Ne shvatate, jer su oni ujedinjeni u misiji svrgavanja svega što truli – okoreli – koruptivni i nadasve nelegalni sistem godinama radi, vi vidite duh jednog neorenesansnog poduhvata.

Hrabrosti nijesam sigurna da vam nedostaje – ali međusobnog saglasja itekako. Da vas okupi čovjek sve zajedno – na gomilu – i pita: ,,Za što se tačno borite?!” Što biste odgovorili?

Dalje, vrlo je delikatno to – što ovdje imamo situaciju koja – ne može da se pridoda zahtjevima – a ne spada ni u ne samo alarmantnu – već u tragičnu, za koju, bojim se, vi nemate svijesti da je najvažnija, po svim odrednicama.

Sa vama su ljudi koji znaju ubijene i njihove članove porodice i koji pokušavaju na sve načine da razumiju sve što vi ne razumijete, a vi im kažete ,,da to nijeste tražili od njih” – i ,,da vam takva vrsta podrške na skupu nije potrebna”??? Nije to politička realnost! To je životna ugroženost!!! Kako možete da se ,,ne slažete” sa bolom koji nosi svako od tih pojedinaca – koji uz vas stoji?! Kako može i vas da ne boli? Je li to novo, takozvano empatično društvo – kome težite, a sami ga, u praksi, ne emitujete! Znate li koliko je to dodatnog bola nanijelo porodicama i svim bližnjim???

Crna Gora je oduvijek bila mjesto odakle se uzimao primjer.

Sad – kad se ispostavilo – da uzima primjer – to vrlo nevješto radi.

Moram reći – uz svu dezorjentaciju samog slogana – do nepristupačnosti nadležnih organa, ovo je mjesto, na čijem se pucanju po šavovima, vidi sukobljavanje potreba dokazivanja u društvu inerazumijevanje elementarno sagovornika.

Žao mi je, ili nije, možda će se bolje iskristalisati: ko bi tu što trebalo da vodi, a svako ko ima aspiracija za lično dokazivanje, da ga nađe đe mu je mjesto; ne u bolnim i neprebolnim ranama Crnogoraca.