Svakovrsna je upotreba pojma demokratije: teorijski su oprečna mišljenja, u primjeni svakojake.

Doprinos  poimanju demokratije kako kome godi daje postupak  crnogorskoga parlamenta. Bizaran je primjer proglašenja demokratskoga odlučivanja parlamentarne većeine u Skupštini Crne Gore nakon izgona opozicije za određeno vrijeme. Zbog ustavnoga puča koji je izvela odlukom Ustavnoga odbora o slanja u penziju sutkinje  Đuranović suprotno Ustavu, predsjednik Skupštine Andrija Mandić „strpljivo“ je izrekao presudu. Tako sada parlamentarna većina može da nesmetano rasparvlja i jednoglasno odlučuje.

Zna se: Parlament je po imenu govornica, često pričaonica, još više brbljaonica, sada bez opozicije pretvorena u bljuvaonicu, pljuvaonicu Demokratske partije socijalista i krivca za sve nedaće i nesreće Crne Gore. Tdolce vitta ako olako prećutkuju svoju lošu vladavinu i grijehe za već skoro pet godina od osvajanja vlasti i „oslobođenja“ Crne Gore.

Početno: Demokratija: što to bi?

Zna se, izvorno: Vlast naroda, u ime naroda, za narod. Gdje to ima?

U kritičkome pristupu mogućnosti vladavine naroda nalazi se dosta opreka o stvarnome djejstvu demokratije. Sam pojam i prizor demokratje se otpisuje ili prokazuje. Poprije se iskazuje lament nad demokratijom.

„Demokratija je vladavina u kojoj se narodu dopušta da vjeruje da sam vlada da bi se njime moglo bolje upravljati“ (Vilijam Pen)

„Demokratija upotrebljava izbore od strane nekopetentne  većine radi ustoličenja korumpirane manjine (Dž Bernard Šo)

„Demokratija je dobar oblik vladavine jer je manje loša od drugih“ (Džavarlahal Nehru) i

„Najgori oblik upravljanja ako se izuzmu ostali“ (Vinston Čerčil)Samo su dva oblika države/vladavine: onaj u kome je moguće smijeniti vladu bez nasilja i onaj u kome to nije moguće (Karl Poper)  – najbolji način su IZBORI.

Ima li pravo jedan opservator kada tvrdi da demokratije ima samo u – udžbenicima filozofije?                                                                                          Demokratija je prevara, ustvrdio je Noam Čomski, kritikujući stanje u SAD, koje vjeruju da su najslobodnije društvo na svijetu. Sve su veće socijalne razlike, raste postotak siromaštva, dvije velike partije su djelovi iste partije, koja brani interese velike industrije. Vlast posjeduju veliki ekonomski moćnici. Građani nemaju ni snagu ni volju da se bore za svoje interese, koji su interesi cijele nacionalne zajednice.  

Nadodaju se paradoks demokratije i paradoks liberalizma.

Britanski politikolog Dejvid Held ocjenjuje da su preokreti u Srednjoj i Istočnoj Evropi krajem 1989. godine i devedesetih godina proglašavali liberalnu demokratiju činiteljem „svršetka povijesti“, u kojoj se ideološki sukob odmjenjuje univerzalnim demokratskim razlogom. Podsjeća se na Poperov paradoks demokratije iz  studije Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji, sa mogućnošću da demokratski princip većine dovodi do tiranije, kako se napr. desilo u nacizmu  Hitlerovom vlašću u Njemačkoj.  Neprijateljstvo liberalizma prema demosu i demokratiji jeste zapravo pobjeda tržišta nad demokratijom.  

U knjizi o postdemokratiji britanski politikolog Kolin Krauč ocjenjuje da u funkcionisanju demokratije nastupa stanje u kome iz institucija demokratije isparava politička energija. „One su samo prazne ljušture“. Istina, raste broj demokratija u svijetu: od 66 koliko je bilo 1987. godine, na 121 u 2008. godini. Međutim, političku sadržinu izbora ne određuju građani, nego viokospecijalizovani PR-timovi. U poređenju sa egalitarnom demokratijom u kojoj se država miješala u socijalnu ravnotežu, u postdemokratiji će sve više moći biti u elitama izvan demokratskih institucija. 

Opaziću, navedeni paradoksi demokratije bili su neposredno prije nastupa pošasti sveopšte svjetske krize u režiji neoliberalističke pohlepe.

Sadašnji vladaoci Crne Gore obećanjima o dolće vita ako ih glasaju. I uspijevaju, proglasivši za tlačitelje naroda ranije vladaoce, koje su pobijedili za +1. U crnogorskome iskustvu bila je u primjeni, mada osporavana, teokratija.

Kako preživjeti – demokratiju?

Ne mogu da odolim da ne spomenem žestoku osudu nobelovca Gintera Grasa, nazvanoga inelektualnim ocem njemačke nacije, koji u ujedinjenju Njemačke vidi samo proširenje privrednoga prostora, koje se može riješiti novcem, što je zapravo jalovo pumpanje novca. „Ono što danas doživljavamo kao veliku finansijsku krizu pljačkaškoga kapitalizma, počelo je da se nazire već tada“. 

Na „dnu“ je ohlokratija: vlast gomile/ rulje, u „vrhu“ ološi/o-loši.

Političke partije u Crnoj Gori u nazivu rado imaju demokratiju. Biva i da je nacionalizuju. Najviše nacionalnih partija imaju Srbi i Albanci. Teži se da pripadnici nacije glasaju svoje partije. Tako Nova srpska demokratija koju predvodi četnički vojvoda Andrija Mandić, istovremeno i predsjednik Skupštine. Četnička ideologija, koja ne priznaje nezavisnu Crnu Goru, preodjenuta u vojvodinu slatkorječivost navodne evropeizacije uveliiko opredjeljuje ponašanje parlamentarne većine, posebno “frontovaca”. U ukinutome verbalnome deliktu mnoge izjave jurišlija bi bile podvrgnute zakonskim mjerama. Samovoljni, proizvoljni uživaju punu slobodu govora. Svii su saglasni sa svimme što se izgovori. Tako se postiže jednoglsnost i čuva Vlada na najbrojnijim foteljama u svijetu. Crna Gora više nije malaa kad je toliko ministara dala. Ne prihvata se ni zahtjev sve masovnijih protesta studenata da se smijene potpredsjednik vlade zadužen za bezbjenost, istovremeno predsjednik Demokratske Crna Gore, ni minister unutrašnjih poslova, takođe demokrata. 

Skupština Crne Gore obavlja nagodbe političkih partija, a ne dogovore poslanika koje su izabrali građani. Omiljeni način istovrsnog osuđivanja ranije vlasti i pogrde DPS-a pretvorili su poslanike u ponavljače. Svi govore isto o totalitarnome komnističkome režimu, 30.-godišnjoj vlasti DPS-a koja je uvela Crnu Goru u nedaće  i nesreće.

 Počele su presude. Lik Andrije Mandiča spaljen je kao Karneval u Kotoru za zasluge koje je učinio u odnosima sa susjednim državama. Fizićki ga nije dotaklo, ali ga je opeklo u sujeti. Uzvratio je da su zaslužniji vođe kavačkoga klana. Umjesno je svako poređenje. Godi vojvodi da stalno bude u medijima, čak i kda ga ruže, pa i – spaljuju. Ponosan je da je buktunja voditeljica u EU. Tako se opstaje i u javnosti i na vlasti.                                                                      Valjda će jednoglasnici shvatiti s kim su “u slozi I ljubavi” saglasni saučesnici u skupštinskim odlukama.

Srpska demokratija u izvedbi Mande pomoću bande jurišlija prekriva prave namjere:  Da se Crna Gora posrbi, obnovi Srpska Sparta, dobije Srpsko more, otvoreno za Rusiju za izlazak  u “topla mora”.

U “vođenju” vanjske politike Mandić podržava Putina u slomu i podvođenju Ukrajine pod “Ruski svet”,   Netanahjua u pokoravanju Paalestine, što bi rado učinio sa Crnom Gorom, Trampa u raseljavanu Palestinaca, kako je u Moljevićevom Progranu predviđano za Crnogorce, Vaseljenskom patrijarhu poklanja sliku spomenika “srpskoga” Njegoša, miješanje u unutrašnje ostvari Boane I Hercegovine (“Srbi su u pravu gdje su,  da su”)… Uvijek ima inicijative i predloge za “pomirenje” Crne Gore.

Političke partije dave demokratiju, i politikantstvom zagađuju svakodnevni život građana.  U “idili” zamiru prava građana i građanska Crna Gora.