Piše: Ivana ĐUKIĆ

U postmodernističkoj književnosti, slika je važnija od realnosti. Nije toliko važno ŠTO SE TAČNO DOGODILO, koliko je važno KAKO JE REALNOST PREDSTAVLJENA. U tom takvom subkontekstu stvarnosti počeli su se nizati događaji koji jedno imaju za svoju suštinu, a sasvim drugo za svoje predstavljanje. Cilj je samo jedan: obesmisliti Crnogorštinu kao takvu i nastaviti viševjekovnu tradiciju predstavljanja Crnogoraca kao varvarski narod, pun napona, koji samo čeka da eskplodira i u čijoj se blizini ne da čovjeku osjetiti bezbjednosno sigurnim.

Suvišno je sad da obrazlažem koliki je suštinski mali broj pojedinaca, koji nemaju nikakvih problema sa prodajom svog bića,  ali za cjenkanje oko svega imaju itekakav dar, potreban da se ostvari taj konačni pokušaj. MA koliko na prvi pogled smiješno, dubinski je vrlo problematično što nam takve stvari promiču ispod radara i ogoljenoj slici stvarnosti ostave baš te i takve prodane da budu lice, a ne čak ni naličje (iako ih ne bi trebalo biti u opisu tog roda). Sve je to tužno i pretužno,  ali beskrajno funkcionalno. To što sve to duboko potresa prave patriote, lišene cifara, najčešće se ogleda u njihovom zdravlju, a nerijetko i u životu. Sve u svemu, svima koji su oduvijek istinski bavili Crnom Gorom, samo to po sebi bila je nagrada i dovoljno kao spas. Lijepo je gledati u tom smjeru i imati njih kao uzdanice, omogućavati Crnoj Gori da se kroz pojedince drugih karakteristika, sama sobom kaže. 10 puta je, kažu, afirmativna misao jača od negativne. Ja stvarno nemam snage da mrzim. U ljubavi, koja je zajednička svima nama kojim volimo Crnu Goru, nema mjesta za mržnju različitosti, već naprotiv. Što se i ostvarivalo svih ovih decenija. Divim se onima koji i dalje istrajavaju da baklju spasa drže uspravno, iako su odavno pokušali da im je izbiju iz ruku i zapale sve okolo. NE bi li bilo ,,zapalilo se samo”.

Doušnika na pretek, lažnih vijesti još više, a pravih priča eto u pravoj literaturi, svakom ko je voljan da ih čuje.