Piše: Slavko Mandić

Možda je konačno jedini visokoumni Srbin, sveznajući znanstveni apsolutista, genijalni promišljenik, svepitajući apologetik, politički, geostrateški, unutarpolitički fenomenolog, malo zakunjao. Da konačno odmori oko sokolovo. Premoreno od stalne budnosti i nišanjenja na svakoga unutra i iz vanka vlastitih granica. Mada opet, đe sad, kad je morao biti budan, sa oba otvorena oka ustati hrabro u Savjetu bezbjednosti i reći historijsko uzdržano ne rezoluciji o Ukrajini. Ali, nije bio dovoljno budan. Tačno je to da ga je san, u njegovom skoro dvoipodecenijskom vladanju, pokušao mnogo puta prevariti, ali stari Aca mačak nikad se nije toliko opustio da bi mu monstrum u njemu skroz okrenuo leđa i mučke ga udario đe je najośetljiviji. U srce Srbije, u žilu kucavicu opstanka naroda i nacije, što će reći u njega samoga. Znao je on da mu se prijeti bez prestanka i da 365 pokušaja atentata godišnje nijesu slučajnost. Plod je to promišljenih, na sreću neuspješnih, akcija vaskolikog antisrpstva. Na njega, nego na koga drugog? Na jedini nepokolebljivi odbrambeni mehanizam koji se nikad neće dat, poručite im slobodno, onako bunovan prozbori, više za istoriju, da ostane zabilježeno. Valjaće za unučad jednoga dana.

Ako bi i morao katkad zakunjati, kako bi se obnovila neophodna unutrašnja energija i uspostavila saradnja duha i tijela, činio je to samo jednim okom. Drugo je, za nedaj bože, čkiljilo poluotvoreno. Ovoga puta, priznao je sam, pobrkalo ga je nešto. Nije razumio još uvijek što je to nešto, ali je prilično uplašeno konstatovao da moguće na vlastitoj trpezi ima mnogo nečega čemu vičan nije. Od čega ga je ufatio zamor materijala. Kriv je, iako nenadležan. Za sve je kriv, prizna narodu svome, izvini mu se  i zatraži od njega oprost. Jer on, jedini zaslužen da misli, nije znao da će njegovo stado, koje načini glupost ako ga bez prestanka ne motri, glasati za evropsku rezoluciju o Ukrajini.

Uzalud ga je tješio njegov lični uslužni happy voditelj, tragajući za potpunim objašnjenjem novonastale tužne zbilje. Jer mu je bilo jasno da on nije, niti može tako nešto učinjeti.
Ne, nije moguće da on može pogriješiti. Umiješala se neka viša sila. USAID ili Milo iz Crne Gore. A onda im zajednički puče pred očima. Studenti, povikaše u sebi. Ti bijedni izdajnici svoga SNS naroda, prodane Sorošove duše i plaćenici  zapadne hemisfere. Taktikom stalnih uboda u njegovo meko tkivo, umorili su ga toliko da već duže jedva da zna ko je i čemu služi. Jer ga mladost neće za ništa što po zakonu nije. A tamo lijepo piše da nije baš za ono što čini povazdan.  Zato su ga studenti stavili na ignor, od čega ludi i blesavi više no ikad. Neće s njim. Naučio ih valjda Milo, koji ne patiše da se miješa u unutrašnje stvari njegove države. Da, da, zajedno s Kurtijem lomi kičmu bratskom narodu. Sramota vala. A on mu pomogao onda kad je bio pokušaj državnog udara na Crnu Goru. Isprsio se hrabro, sve dok nenajavljeno ne stigoše putinovci i smjestiše ga tamo đe mu je mjesto. Od tada ćuti i obrće se „prijateljski“ i „bratski“ prema Crnoj Gori da reši  uz pomoć domaćih uslugara i vreća novca, sve bitke za Nikšić i ostale crnogorske gradove.

Istina, zaigrao se Aca toliko da je jedno veče tresnuo u sopstveni san. Ni da mrdne. Ka da se, bog da mi dušu prosti, pružio na ispovijed svome Miletu, kojemu se jedino javlja na sakriveni broj, znajući po mumlavoj zvonjavi da je on, pjevačica za sva vremena. Zna on da sa njim dolazi i onaj njegov „bratski“ zagrljaj i svilen gajtan za potonju političku uru. Ośetili su ga Slobodan Milošević, Zoran Đinđić, Vojislav Koštunica, Boris Tadić, Tomislav Nikolić. Ośetiće ga i on, Aleksandar Vučić, jasnije je nego ikad. Biće tada tu zadivljeni poltrončići iz Crne Gore, predvođni ovdašnjim slučajnim.

Zaspali Aca, bunovno trlja oči, kod poslije Jovane, omiljenog mu Marića. U Crnoj Gori sve može, samo srpski ne može da bude službeni jezik, ljutito će nedostajući politički hemoglobin SNS-a, sad već anemični i posve izduvani despot. U nikad manjoj despotiji. Persona na studentskom ignoru, u stalnom sukobu sa istinom, misli da će se lažima o Crnoj Goru lakše oduprijeti studentima.

-Ne prolazi ti više Acika. Zapisano je sve u Ustavu Crne Gore. Pročitaj kad se probudiš. To bi ovi tvoji uvlakači da mijenjaju. Da ti se dodvore. A i oni će da prikoče. Jer su razumjeli da si uzaludan i sad već poprilično bivši. Samo to treba neko da ti reče.
Ostavi se Crne Gore! Dosta si joj zla nanio, sotono. Zajedno sa tvojim popovima, od kojih se neki ipak probudiše. Pa pružiše studentima ruku. Tako će, malo pomalo, i svi ostali  iz stada. Nema više meketanja na tvoju dirigentsku palicu. Ostaviće te i vjerni Đuka, Bakarec, Raković, Antić. I tvoj lični pop Prle i ovdašnji vojvoda od parlamenta  a i tvoji  sramotni kokotići iz tvojih medija, što od zora kukuriču za tebe.