Dakle, treba priznati civilizacijsku vrijednost liberalnog društva i u isti mah ne zatvarati oči pred njegovim slabostima, ograničenjima i problemima. Zato čak i prethodno spomenuti autori priznaju da u odnosu na liberalnu slobodu, postoji alternativna sloboda kao ideal, tj. kao kontraideal. S tim, što ne mislimo da je Marksovo stanovište negiranje liberalne slobode, kao što tvrdi Đovani Sartori da misle svi oni koji se pozivaju na Marksa. Tačno je da mnogi to tvrde, ali istinsko i autentično mišljenje Marksovo nije bilo da apsolutno treba odbaciti liberalnu demokratiju, već da na osnovu njenih pozitivnih, civilizacijskih vrijednosti, treba izgrađivati novo društvo, transcendirajući staro društvo, stara rješenja i stare principe pomoću radikalno-kritičkog i revolucionarnog odnosa prema njima. Već u njihovoj utrobi Marks je sagledavao novo koje se rađa i želio je da kao samosvijest novog doba i novog društva pomogne da se novi, ljudski, humani, uistinu stvaralački svijet čovjeka kao cjelovitog i slobodnog bića, bića prakse, što prije otvori, oslobodi, omogući i izgradi. Sloboda je za ovaj proces od najbitnije važnosti. Upravo po njoj i zbog nje Marks je i u modernom dobu i dalje aktuelan mislilac.

 Kraj Marksove ideološke misli, nije kraj i njegove filozofske teorije. Svakako, ova druga nije bez ikakve veze sa onom prvom, pa će i ona nužno biti i jeste već i sada izložena razmatranjima i interpretacijama koje pokušavaju da sagledaju i utvrde njeno mjesto u suočavanjima čovjeka sa izazovima (post)modernog doba. Đovani Sartori piše: “Kraj komunizma je... kraj njegove ideologije. Istočni režimi, kao i sam Sovjetski Savez, propali su skoro bez velikih otpora, jer su izgubili poverenje u sebe same. Komunizam je (bio je) projekat sa visokom ideološkom temperaturom, u koga se verovalo – veoma verovalo od strane vernika. Pošto su bili zasnovani na dogmi, učvrstili su se baš na dogmi. Mogli su da traju, ali nisu mogli da se menjaju.

 Sa druge strane, što su duže trajali sve više je izlazilo na videlo da saznajna nepogrešivost, na koju su pretendovali, sve više propada. Svedeni na katedrale ispunjene lažnim vernicima komunistički režimi su bili (kasno smo otkrili ex post) ogromne fasade iza kojih je bilo prazno. Tako je početak kraja potekao iz ničega, iz okliznuća na bananu: na Istočne Nemce, koji su otkrili da mogu da zaobiđu ‘zid’ i da pobegnu u Austriju preko Budimpešte. Za par meseci Berlinski zid je srušen, fasada je pala, a od kraja 1989. godine pad se i dalje nastavlja.

 Jasno je da kraj jedne ideologije nije i kraj svih ideologija, niti ideologije za sebe i po sebi. Ali, marksizam je bio najveća ideologija, superideologija našeg veka. Ma koliko da je reč ideologija postala sve-kažuća, pa dakle i ništa-kažuća reč... , kada se ‘ideologija’ odnosi na ‘marksizam’ onda znamo o čemu govorimo. A ma koliko se želi tvrditi da su i liberalizam, demokratičnost, socijalizam, nacionalizam i slično, ideologije, svejedno nisu (ako i kada jesu) ideologije jednakog stepena i nosivosti. U odnosu na svoje vrlo skromne konkurente marksizam je konačan, objašnjava istoriju, predviđa budućnost i obećava savršeno društvo. Zameniti ga mešavinom jednakog kapaciteta i odgovarajuće mobilišuće zavodljivosti neće biti lako. Dakle, iako kraj marksističke ideologije nije kraj ideologije kao kategorije (ili pseudokategorije) duha, svejedno je homo ideologicus danas izgubljena životinja, izgubljena duša. Između ostalog, treba da bude jasno da kraj marksizma kao ideologije nije kraj marksizma kao filozofije. Ako padne ‘revolucionarni filozof’ ne pada zato i sam filozof. Naravno, poraz prvog će redefinisati i drugog, ali i tako će se nastaviti da se raspravlja o onome što je umrlo i onome što je ostalo živo od Marksove misli. Pored toga, treba da bude jasno da kraj ideologije nije, niti može biti, trenutni čin. Pojam treba imati u vidu sa oprezom i sa mnogo soli odozgo. Smrt marksističke ideologije je svejedno istorijski proces koji najverovatnije uključuje i smenu generacija.”  (podv. Đ. S.)

 Marksova misao je još živa i mi je pokušavamo razumjeti. Ona će biti zapravo živa u mjeri u kojoj je njeni savremeni tumači budu interpretirali na svjež i moderan način, način koji će im pomoći da shvate i objasne sebe i moderni svijet, te brojne društvene izazove u sadašnjosti i budućnosti pred kojima se nalazi čovjek. Danas Marksa više ne možemo čitati kao juče. Jedna epoha Marksove misli je završena, ne baš slavno, čak nimalo. Marks, apostol slobode, postao je za mnoge apostol (novog) ropstva. Paradoksalno, zar ne? Tužna i tragična sudbina za čovjeka koji je htio da oslobodi ljudski rod od svih lanaca, nesloboda i ropstava, svih ograničenja, predrasuda, idola, mistifikacija, kako nebeskih, tako i zemaljskih.

 U procesu praktičnog ostvarivanja učenja čiji su se vođe i sljedbenici zaklinjali da slijede Marksov put, stvoreno je zaista novo ropstvo, stvoren je oblik “novog” društva daleko ispod civilizacijskog nivoa onog “starog” društva koje je Marks htio da prevlada na putu izgradnje novog, humanijeg i slobodnijeg društva, društva pune socijalne i individualne pravde, dakle, civilizacijski još bogatijeg i slobodnijeg od društva liberalno-kapitalističke demokratije i ekonomije. Zato se zapitajmo: Da li je čak i propadanje i završetak u nihilizam nekoliko konkretnih Marksovih kategorija na putu izgradnje novog društva uračunato već unaprijed, u okviru samog Marksovog djela, kao čist trošak i prirodni, logičan gubitak na putu konstituisanja modernog čovječanstva i u isti mah i ukidanja i prevladavanja Marksovog mišljenja?

Kostas Akselos ističe da “Marks... ogromnim redukcionim naporom... sve što jeste i što se čini (a jeste ono što je činjeno) – sužavajući ga – svodi na proizvodnju... Istinu Marks govori o modernom i savremenom svijetu, te najavljuje šta će se zbivati u planetarnom svijetu sutrašnjice, koji će ozbiljiti marksizam, prevazilazeći ga i ukidajući. Da li se već tu Marks razumijeva bolje nego što je on sam sebe razumio? To se pitanje postavlja svakom pokušaju koji smjera da neku još živu misao razumije, i ono mora stajati otvoreno. Razumijevanje Marksa ostaje izuzetno težak zadatak, jer niko nije siguran kako treba načeti tu misao koja bi htjela da vidi mišljenje apsorbovano praksom, a koja zna da mišljenje prevazilazi svako realno kretanje.” (Kostas Akselos: “Marks mislilac tehnike; Od otuđenja čovjeka do osvajanja svijeta”, ‘1986, “, Veselin Masleša, Sarajevo, 1986., str. 308)

                 Nijedna društveno-ekonomska formacija nije vječna, ni jedan antagonistički klasni, socijalni, grupni i društveni sukob nije fiksiran jednom za svagda, sve se mijenja, sve je u toku, jedna društvena formacija, epoha, i njen dominantni društveni sukob, princip, odnos, koji vuče i rađa novo, nadograđuju se i mijenjaju sa novim, drugim, epohama , odnosima i istorijsko-društveno-ekonomskim “likovima” i društvenim, klasnim, socijalnim akterima. Ni jedan društveni dominantni sukob u jednoj epohi se ne razrješava i okončava – pobjedom jedne ili druge strane, pa ni one eksploatisane i ugnjetavane – prije nego što ta ista epoha pređe u novo doba, u nove društvene odnose, u novu epohu sa novim protivurječnostima i sukobima, nastalim na osnovu starih odnosa i sukoba, ali sa kvalitetno novim izazovima, pitanjima, nedoumicama, sredstvima za (ne)moguće razrješenje i okončanje, akterima i nosiocima društvenih, manje ili više, antagonističkih procesa, ciljevima i svrhama kao “krajnjim” odredištima kretanja i postojanja, motivacijskim ishodištima i sinergijskim projektima, epohalnim zabludama i iluzijama, planiranog i ostvarenog.

                                                 (Nastaviće se)