Dr Goran Sekulović
MARKS APOSTOL SLOBODE I(LI) ROPSTVA (VIII)
Marks je predviđao da će ostvarenjem svjetskoistorijske
uloge proletarijata i ukidanjem klasne borbe, društvene podjele rada, otuđenja
čovjeka, Države, politike, ekonomije, filozofije, ideologije, morala,
religije... , prestati i sukobi unutar društva, čovjeka sa čovjekom, između
pojedinih zemalja, itd. Doduše, on nije smatrao da je komunizam raj na zemlji,
ali jeste da će novo društvo kao udružena, univerzalna, apsolutno solidarna,
slobodna zajednica samosvjesnih ljudi biti u stanju da prekine međusobnu klasnu,
društvenu, državnu, političku, ekonomsku, individualnu i svaku drugu dosadašnju
istorijsku i životnu netrpeljivost u svijetu. O idealnom i poželjnom budućem
razvoju čovječanstva razmišljali su i razmišljaju mnogi mislioci. Često, i
najčešće, ciljevi i ideali su im zajednički, ali su im viđenja načina i puteva
dolaska do sveopšteg dobra čovječanstva, uglavnom dijametralno različiti.
Evo kako je Nikola
Tanze vidio spoj, sintezu filozofske i pravne dimenzije promišljanja jedne
trajne, mirne, stabilne, kooperativne i dobru i humanosti upućene univerzalne
svjetske ljudske zajednice koju je dao Imanuel Kant:”... Filozofski odgovor je,
međutim, nedovoljan ako ga ne podrži jedna pravna koncepcija. To je ono što je
Kant pokušao da koncipira u svom projektu večitog mira, projektu koji je
jednako teško razumeti koliko i prevazići prepreke za njegovo ostvarenje. Ideja
svetskog mira je kritikovana u ime istorije – htela se jedna nestvarna
istorija, lišena ratničkih karakteristika – u ime groteskne moralne svesti –
lepe, vrle i nemoćne – i, još ozbiljnije, u ime politike od koje bi se jedan
takav kosmopolitski projekt udaljio, toliko bi bio utopijski.
Međutim, ovaj Kantov
projekt, naročito danas, u jednom ostvarenom svetu, nije ni antiistorijska
ideja, ni individualistički princip dobar da zadovolji plemenitu dušu povučenu
oz sveta, niti, još manje, znak talasa apolitičnosti. On, naprotiv, u sebi nosi
ostvarenje kroz istoriju i kroz politiku. Tek kada politički ideal bude sadržao
ideju potpunije ostvarenog čovečanstva, pravo će napredovati tako što će svoj
ideal građanina uskladiti sa izgrađenom idejom čoveka koja je iznad ideje
građanina. Istovremeno, svaki čovek će hteti da ostvari ista ta prava u
okvirima svojih građanskih prava. Taj proces neprekidnog prevazilaženja
postojećeg prava moći će istorijskom razvoju da utisne dinamiku koja više neće
biti destruktivna već, naprotiv, konstitutivna za čovečanstvo. Taj proces
takođe spada u političku ideju. Doduše, države neće rado prihvatiti jedinstveno
pravo. Ali, kroz vlastito i odvojeno napredovanje, različiti pravni sistemi,
sada različiti – a to će uvek i ostati – mogu se homogenizovati ili, bar, približiti.
Nijedno pravo ne može pretendovati na univerzalnost. Ono uvek izražava jedan
istoricitet od kojeg vode poreklo neprimetne modifikacije prava, kakve zahteva
društveno stanje i politička volja. Ali ta različita prava se mogu rukovoditi
jednim zajedničkim, univerzalističkim idealom koji omogućava da se na razumu
zasnuje Kantov ideal, sada oslobođen prirodnosti i da mu se podari izuzetna
politička snaga.
Doduše, ideal
savršeno pacifikovanog međunarodnog društva, u kojem su čovek i građanin isto,
neostvariv je. Ali delimična napredovanja razuma mogu se ostvariti u pravcu
manje nemoći prava, nespojive sa sigurnošću čoveka u jednom političkom sistemu.
Projekt unutrašnje državne politike prolazi kroz međunarodno posredovanje koje
ga, na neki način, garantuje. Politika je strukturalno predodređena za
nedovršenost i razvoj. To važi za unutrašnji poredak, gde će poboljšanja
društvenog stanja uvek biti zahtevana i nužna. To je još vidljivije u
međunarodnom poretku, koji daleko od toga da je jedinstven politički prostor.
Potreba da politika postane međunarodna, često urgentna potreba, štiti nas od
iskušenja da poverujemo u jednu suviše lako ostvarivu politiku, ili u kraj
istorije. Više od bilo koje druge, otvaranje međunarodne politike nas obavezuje
da se bavimo politikom.” (podv. N. T.)
I čovjek i svijet tek
su jedna šansa, mogućnost, da se na osnovu čovjekovih radno-stvaralačkih
mogućnosti i izuzetnog rasta tehnološkog faktora, proizvodnih snaga i globalnog
svjetskog tržišta i univerzalnog saobraćanja u svim sferama, sve više kreativno
izgrađuju humani i slobodni odnosi među samim ljudima i u društvu u cjelini,
kako u nacionalnim tako i u međunarodnim okvirima. Dakle, da tzv. objektivne
tokove, po svojim potencijalima, može da prati i tzv. subjektivni faktor.
Čovjek djeluje na osnovu naslijeđenih društvenih, državnih, ekonomskih,
političkih, kulturnih i ukupnih civilizacijskih tekovina. “Ljudi prave svoju
historiju, ali oni je ne prave po svojoj volji, ne pod okolnostima koje su sami
izabrali, nego pod okolnostima koje su neposredno zatekli, koje su date i
naslijeđene. Tradicija svih mrtvih generacija pritiskuje kao mora mozak
živih”
No, čovjek ima
prostora i za svoju slobodnu i samostvaralačku aktivnost. U stalnoj
dijalektičkoj komunikaciji i vezi društvenog bića i društvene svijesti, u
kojima su sadržani dakako i individualna svijest i individualna praksa kao
njihovi jedini kreativni i samosvjesni nosioci, u tom permanentnom odnosu na
relaciji subjekt-objekt, objekt-subjekt (gdje su i subjekt i objekt zapravo
objekt i subjekt, dakle, jedna složena i međuzavisna interakcija u kojoj se
vrši stalna zamjena uloga i funkcija, Derida bi rekao jedna stalna utvarna igra
između čovjeka i svijeta, svijeta i čovjeka), svaki čovjek kao individua i
pripadnik jedne ljudske generacije, tj. jedna, svaka – Derida bi opet rekao
jedna od više njih – generacija nastavljaju tamo gdje su prethodno stali jedan
već sada prošao čovjek-individua i pripadnik jedne ljudske generacije, odnosno
sama generacija kao cjelina (i to opet, naravno, na nivou grupe, nacije-države,
čovječanstva).
Marks je imao ogroman
uticaj na budućnost i na dvadeseti vijek. “Marksov rad imao je dalekosežne
posledice po svet dvadesetog veka. Donedavno, pre pada sovjetskog komunizma,
više od trećine stanovništva Zemlje, živelo je u društvima čije su vlade
tvrdile da svoju inspiraciju crpe iz Marksovih ideja.” On je iznad svega vjerovao u mogućnost i
sposobnost čovjeka da samosvjesno može ovladati svojom i individualnom i
kolektivnom sudbinom i na taj način samosvjesno, kreativno i odgovorno graditi
svoju dalju istorijsku i post-istorijsku, tj. pravu istorijsku (sa stanovišta
Marksovog komunizma, sva ranija istorija je pred-istorija) društvenu putanju. I
Marks je vidio, a tek danas je to posebno očigledno, da posljedice razvoja
sredstava za proizvodnju i proizvodnih snaga, moderne industrije i tehnologije
u njegovo vrijeme, a posebno nauke i digitalizovane, kompjuterizovane i
robotizovane sfere u modernom, savremenom dobu, ni u kom slučaju nijesu samo
ružičasto-obećavajuće i automatski prosperitetne i progresivne. One jesu i
korisne, ali nijesu samo to, one su po svojim negativnim aspektima i vrlo
uznemiravajuće i prijeteće za čitavo čovječanstvo.
Iako je pretendovao
da njegova filozofija i teorija budu, čini se, iznad svega, putokaz za
praktičnu akciju proletarijata na mijenjanju svijeta, Marksova misao u svojoj
suštini nije bila i nije ni dalje nimalo šematska, nezahtjevna, laka,
jednostavna, jasna, dogmatska, samorazumljiva, zdravorazumska i populistička.
Tamo gdje je, pak, to bila, u tom dijelu se i nije ostvarila, tj. nije se
pokazala kao kreativna, produktivna i savremena misao koja podstiče ljude da misle.
(Nastaviće
se)
0 Komentara