Normalnog čovjeka mora uhvatiti zebnja od onih koji nijesu u stanju da se zastide zbog učinjenog nedjela, nečega što odudara od elementarnih moralnih principa i pristojnog ponašanja i vladanja. Onih na sve spremnih da bi zadovoljili svoje potrebe i prohtjeve. Još kada se takve osobe dohvate vlasti, i budu u prilici da odlučuju o našim sudbinama, nastaje ozbiljna opasnost za cjelokupno društvo.

Stid, kao stanje koje je posljedica osjećanja krivice, bi trebao biti naš odbranbeni mehanizam koji nas odvraća od nevaljalih postupaka. Ili ako ih i napravimo, jer svi smo grešni, pomaže nam da to uvidimo, izvinimo se i priznamo da smo pogriješili. Još je Lucije Seneka zapisao: „Što ne brani zakon, brani stid.“ To neobavezujuće pravilo može imati snažnije djejstvo od onih pretočenih u zakone.

Istorijska je istina da nastupe vremena kada se vrhova dočepaju oni kojima to ni po čemu ne pripada. Na žalost, mi danas živimo takvo vrijeme. Često su to osobe bez stida, sklone svemu, jer im ništa nije sveto. Osobe koje, da se metaforički izrazim, ni na avgustovskom suncu ne mogu da pocrvene. Ni prema čemu vrijednom nemaju poštovanje, zato se, kada prigrabe vlast, ponašaju bahato, vulgarno, siledžijski, uvijek spremni da bez i trunke griže savjesti, šire neistine, primitivizam, podmeću svima koji im smetaju, dovode u zabludu svojim planiranim izmišljotinama, govorima mržnje... Baš ih je briga kako će njihovo ponašanje uticati na mlađe generacije. Kakav će utisak ostaviti na građane. Jednostavno boli ih ono u gaćama za sve sem za svoju ličnu korist i privilegije. Od takvih očekivati da naprave nešto korisno za društvo, da stvore ambijent u kome će se pristojno i civilizovano živjeti, u kome će obrazovanje, prosvjeta i kultura biti nosioci društvenog progresa su očekivanja, ne samo naivnih, već jednako i onih poprilično kratkovidih.

Kao što znamo, Crna Gora danas ima takvih individua na vlasti. Koje se ničega živog ne stide. Koje ne opterećuje osjećaj krivice za učinjena nedjela i svoje nedolično ponašanje. To pokazuju, posebno i očigledno, u posljednje vrijeme, kada ih ni svakodnevne studentske demonstracije, uz podršku građana i naprednih snaga društva, ne mogu naćerati da podnesu ostavke. A na čelu su resora, između ostalog, odgovornog za javni red i mir. Zamislite, molim vas, koliko te osobe moraju biti drske i neosjetljive, sebične i vlastoljubive, konačno bez srca i duše, kad ih ni dvije tragedije na Cetinju, u kojima je stradalo dvadeset troje nevinih ljudi, od kojih četvoro đece čiju smrt, posebno, nikada nećemo prežaliti, ne mogu naćerati da podnesu ostavke. Isto se odnosi i na prvog čovjeka Vlade koji nema hrabrosti, još manje autoriteta, da ih razriješi funkcija. Što od takvih likova možemo očekivati? Što nam oni mogu donijeti sem, bojati se, novi jad i muku, ako ih ne naćeramo da odu sa vlasti.

Ko ima savjesti i osjećaj odgovornosti, ima i stida. Besramni ga ne mogu imati. Niti vlast skrojena od takvih osoba. Sve njih u paketu, zajedno sa „proevropskim“ predsjednikom skupštine Crne Gore, što prije treba naćerati da se povuku, upornim i neprestanim demokratskim otporom. To je naša, svih građana ove države, prva obaveza ako hoćemo da spasimo društvo i državu od totalnog moralnog i svakog drugog  poniranja.

„Što ne brani zakon, brani stid“, zapisa Seneka. A oni se ničega ne stide.