Dušan Ičević
Apsolut, zbiljnost, kodI i/ili praznoslov, ništica nacije
Naslov navodi na svakojake mogućnosti, izgovore i uobrazilje
do izgona nacije.
Trpeljivo pratim na portalima svakovrsne tekstove o naciji.
Učestali su prekori i poricanje nacije. Potreba i upotreba nacije se svode na
oprečne iskaze, najčešće bez obrazloženja.
Ugledni kolumnisti „poigravaju“ se sa manama i izlišnošću
naciona. Valjano se može raspravljati sa početnom postavkom: Što je
nacija? U mojim knjigama, na naučnim
skupovima, u objavljenim tekstovima dovoljno sam obrazlagao suštinu i
razvojnost nacije. Spornije su tvrdnje da je nacija izmišljena, da je
konstrukt...
I Što je
nacija?
Nacija je sve. Sve je u naciji.
a) Integral
nacije:
prirodno-društveno istorijska I
etnička
klasno-socijalna
politička zajednica
kulturno-duhovna
emotivno-psihološka
komunikaciona…
Integral nacije posvaja čovjeka u sveukupnosti života i
djelanja. Pri tome se, ne zalazeći u sve protivrječnosti u zbilji, prosijecaju
slojevitosti i značenja:
a) izvorna
i/ili izvedena objektivna ili
zamišljena
b) rodna i/ili
otuđena izmišljena
c) prirodna
i/ili prinudna otvorena
d) primarna
i/ili naknadna zatvorena
e) voljna i/ili
vještačka
f) stvarna
i/ili prividna
g) organska
i/ili nadgrađena
h) stopljena
i/ili klasno-socijalno razlomljena, slojevita
i) etnička
i/ili kompleksna društvena zajednica
Apsolut nacije: Nacija=država=društvo
b) Potreba i upotreba nacije
Sve što stvara,
čovjek je iz-mislio, prema potrwbi, i dao m značenje. Ili je razvojem ljudskoga
društva nastajala odgovarajuća zajednica, organizacija
Primarna rodna na-rodna izvedena
dovoljna potpuna
prinudna iluzorna
izvorna ZAJEDNICA posredna
iskonska prolazna
spontana postojeća/opstojeća
suverena, vrhovna
otvorena zatvorena
U narodu se rađa, naciji se pripada, za naciju se
opredjeljuje
Totalitet nacije: Nacija je sve/Sve je u naciji
Izvan nacije nema NIŠTA
Totalitarni režimi
c) Nacionalizacija
svega, i svačega:
Nacionalna ekonomija/tržište/valuta
Nacionalni posjed, vlasništvo
Nacionalni čovjek
Nacionalna klasa
Nacionalna partija
nacionalna vojska
Nacionalna vjera, crkva. Pravoslavne crkve us
pomjesne/nacionalneNacionalne elite
ideologija nacionalne vođe naciokratija
Nacionalni monopol i monopol upravljanja/vladanja
stopljeni kolektivitet
homogeno društvo nadindividualni
indivivualitet, zamjena za individualnost
socijalna razlomljenost nacije
Integral nacije
integrisana nacija integritet
nacije
Nacija omotana državom
etatizam nacional-etatizam
Svemoćna nacionalna država/”Država ipo” svedržavlje
Nacionalna država i partijska država
d) Nacionalizam:
tvorac nacije, tvorci nacionalizma
ideje programi pokreti
nosioci izvođači korisnici
poćudan i/ili poguban za naciju u ime koje nastupa
Državni nacionalizam
Politički pluralizam i nacionalni pluralizam
Nacija i građansko društvo
Multikulturalnost i/ili interkulturalnost
Multinacionalnost i/ili internacionalnost
Nacija: masovno društvo
Apsolut nacije: apsolut vladavine
Makar izgledalo glomazno što sam naznačio za poimanje i
istraživanje nacijei može biti uputno zbog slojevitosti, složenosti,
protivrječnosti…
U središtu rasprave jeste: Može li navedena sabirnica oznaka
nacije da se „opredmeti” u bivstvu, vrednovanju i dokazivanju nacije? Očigledno
pretjerivanje u nabrajanju ne daje nikakvu priliku da se nacija pojmovno i
zbiljski potre. U osporavanju izledna su brojni dokazi, pa je naučno umjesno da
se odmjeri svaka tvrdnja.
Svaka nacija ima sopstveni razvojni i konkretno - istorijski
proces konstituisanja, te je korisno istraživati sve osobenosti u kojima se
individualizovala.
Uvodno
navodim izgledna iskušenja u naučnome istraživanju nacije.
Moguće je iz svake nacije/za svaku naciju proizvesti
određene definicije koje bi je, teorijski i metodološki, objašnjavale iz nje
same ili za nju podobne. Opasnost je da se konkretno iskustvo proglasi za opšte
pravilo. Uobičajeno je da se iz poznatih, novokomponovanih ili za određenu
priliku spravljenih definicija, kao teorijsko - metodološkoga okvira, istražuje
konkretna nacija, samjeravanjem sa “priznatim” klasinim nacijama i opštim
karakteristikama, koliko i kako jeste nacija. Tako se univerzalizuje nacija po
sebi, i, zavisno od teorijskoga modela, objašnjava, opravdava ili osporava
pojedina nacija. Na jugoslovenskome iskustvu najviše ima izgleda da se zapada u
stereotipe nacionalnoga totaliteta ako se samo po “priznatim” nacijama oblikuje
svaka nacionalna individualnost, odnosno ako se “troplemeni narod” kao SHS
osovina prihvati za jedinu nacionalnu istinu.
Tvrdnja da je Svaka nacija izmišljena bilo je na “slobodnome
izboru” kako će metodološki, na osnovu opštih načela i „pravila“, postupiti u
istraživanju. Zanimljivo je svakako da se iz osobenosti nastanka i razvoja
crnogorske nacije proiznese kakva, samo za nju prigotovljena ili njoj shodna,
definicija nacije, koja bi se postupno dokazivala koliko ona jeste objektivno
postojeća ili je još u “bivanju”. Odatle bi se, zavisno od ishoda istraživanja
mogla sačiniti i kakva opštija oznaka nacije, koja bi koristila za nacije
srodne po konkretno - istorijskim prilikama nastajanja. U knjizi Crnogorska
nacija (Forum za etničke odnose, 1998)
naznačio sam osnovna svojstva i razvojne mogućnosti crnogorske nacije. U knjizi
Crnogorska nacija: u izboru (autorovo izdanje 2016) podrobnije sam raspravio i potvdio zbiljnost crnogorske ncije.
Čini se, ipak, da je naučno korektnije da se iz
opšteprihvaćenih odrednica ili bar osnovnih svojstava koja se pripisuju naciji
traga za okolnostima koje su dale “pravo” konkretnoj zajednici da “bude” nacija
sa osobenostima koje se prepoznavaju i
„priznaju“. Pošto je nacija suviše neuhvatljiva i skliska za kakvo striktno
kategorijalno određivanje, bio je pravi izazov da se iz mnoštva teorijskih
učenja odabere “ono pravo” i ono dosljedno primjeni. Naravno, uvijek je moguće
da se iz obilja definicija probere, prevrjednuje i, pa naizged nanovo, smisli
sopstvena formulacija koja se onda dokazuje kroz predmet istraživanja. Pošto
sam u ranijim knjigama i sam pabirčio po brojnim određenjima nacije, posebno
“primijenio” u monografiji Crnogorska nacija
sada neću ponavljati poznate iskaze, niti se usuditi da iznalazim kakvu
svoju definiciju. Zna se, uostalom, da su definicije zapravo konvencije, koje
objektivno ne mogu obuhvatiti svu kompleksnost, slojevitost, razvojnost itd.
proučavane društvene pojave. “Integral nacije” sam po sebi zadaje mnogo više
tegoba za potpuno naučno istraživanje od bilo koje društvene pojave. U njoj se,
naime, “sažimaju”, prepliću, promeću, optiču svakovrsna prirodno - istorijska,
ekonomska, društvena, etnička, klasna, politička, kulturno - duhovna,
emocionalno - psihološka, iracionalna, egzistencijalna, svjesno - podsvjesna
itd. svojstva, porivi i potrebe. Ona je istovremeno i globalna i konkretna
društvena zajednica, koju čine ljudi, spojeni u kolektivitet. Međutim, ona time
nije totalna potpuna zajednica, stopljena u neprotivrječan entitet, kome je
nacionalna država vrhovno dobro, a nacionalni vrhovnici “opšta volja”.
Upotereba nacije je moguća za svakakve svrhe, pa i u naučnoj
obradi je uputno da se koliko je moguće, otklone dnevno-političke, partijske,
etnocentrističke, nacionalističke nakane i natrune.
Traganje za identitetom je modna “pista”. Svi hoće identitet
izvan sebe. Ponovo je izgleda zanosan etnički/nacionalni identitet. Popis je
sav obuzet nacionalnom pripadnošću.
U istorijskome iskustvu, ili uzvisivanjem sopstvenih
razvojnih procesa u opšti uzor, teorijski se tumače, kako kome ustreba, da
država stvara naciju ili svaka nacija, kad uzmogne, stvara svoju nezavisnu
državu. Nacionalna država je završni čin političkoga konstituisanja nacije,
iako konkretne nacije mogu postojati duže vremena bez svoje posebne države (hrvatska, slovenačka, makedonska itd.).
Nacija se svodi na etnos, odakle se proiznosi etnička nacija, kojoj se pripisuju
etnička čistota ili pradavnost („Srbi narod ... najstariji”), ili korjenita
nacija, kojom se označava etnička izvornost i nepromjenljivost pojedinih nacija
kojima se tačno zna porijeklo, etnička supstanca i etnički sastav nenatrunjen u
istorijskome razvoju (baltičke nacije).
II Razvojno do nacije
Od
najranijih pisanih vremena etnos se prevodi i tumači u značenjima: narod,
pleme, grupa ljudi, mnogobožci, rod.
U svom ljetopisu pop Dukljanin je naporedo upotrebljavao
pojmove NAROD, GENS i POPULUS da označi PLEME, VOJSKU i ROD.
Smisao natio i nationes od 13. vijeka naovamo označava
jezičke cjeline. U 15. vijeku natio u Njemačkoj označava suverenu društvenu
zajednicu, a populus obuhvata samo niže klase. S pravom se savjetuje da se
oprezno i u društveno istorijskom kontekstu upotrebljavaju termini.
Značenja naroda i nacije se danas često izjednačavaju, ili
se za naciju nema odgovarajućeg domaćega izraza, pa se ostaje na narodu. Prvobitno plemensko društvo
zadovoljavalo je svoje potrebe naturalnom razmjenom. Sve do dolaska Južnih
Slovena u današnje krajeve pleme je predstavljalo organizovanu
teritorijalno-vojnu formaciju, koja se povezivala u opštine i župe, koje su
postepeno prelazile u lokalne jedinice centralne vlasti. Kod Slovena ( takođe i
kod Romana i Germana ) proces nastajanja naroda zbivao se na prelazu u
feudalizam. Osobena plemenska organizacija crnogorskoga društva izlazi iz
poznatoga sociološkoga određenja, pošto sadrži privatno- svojinski tip različit
od prvobitnih značenja poznatih u prelazu iz prvobitne zajednice.
Za pojam naroda kao etničke kategorije nalazi se da je bitno
da je zajednica koja je povezana zajedničkom sudbinom, zajedničkim interesima i
zajedničkim istupanjima prema drugima. Može se utvrditi za narod:
a) namjesto
krvne veze uspostavlja se teritorijalna povezanost,
b) on je
etnička grupacija u koju prodiru i pripadnici drugih etničkih skupina, uglavnom
sličnih postojećoj,
c)
karakteriše ga zajednički jezik, ali zbog mnoge pretežno teritorijalne
razdrobljenosti, i brojna jezička narečja. Jedno vrijeme je postojala i stroga
podjela na posebni jezik vladajuće aristokratije (latinski i francuski) i
“prostoga puka”, običnoga naroda ( u srpskom narodu na crkvenoslovenski i
narodni jezik ),
d) kod
pripadnika određenoga naroda se razvijaju zajedničke psihičke osobine i svijest
o pripadnosti narodu, što olakšava konstituisanje u naciju. Narod kao “nacija u
mogućnosti” na višem stupnju društvene podjele rada prerasta u naciju.
Etnolog Radomir D. Rakić smatra da se u narodu – rađa, dok
se za naciju odlučuje ili pristaje. Narod se rasčlanjuje u više značenja, koji
ga “mješovito” određuju, dok za naciju nije nađen “čistiji” kategorijalni
obrazac. Za nju, naciju, bitna je svijest, svjesno opredeljenje želja, odnosno
volja i odluka, kako kaže, u situaciji zajedničkoga života izvjesne populacije,
upotrebu zajedničkoga jezika, sudjelovanje u društvenome ustrojstvu,
uključenost u ekonomski sistem, gajenje i življenje zajedničke kulture, nezavisno
od eventualno raznorodnoga porijekla sastavnih grupa. Nabrajaju se, znači,
poznati objektivni činioci konstituisanja nacije. Ipak se ustvrđuje da su za
naciju “ ... odlučujući svijest o zajeništvu i želja za zajedništvom “.
Odsječne razlike između naroda i nacije se ne mogu praviti.
Istorijskim razvojem se, međutim, u svakom narodu stvaraju novi odnosi, sistemi
vrijednosti, nove društvene podjele rada, ekonomska, politička i kulturna
integracija koje daju novi kolektivitet i subjektivitet. Tvrditi da je srpski
narod isti i nepromjenljiv od XII vijeka po osnovnim svojstvima i neprotivrečan
odnosno jedinstven u mentalitetu, karakteru, psihičkoj konstituciji, srodnosti
načina mišljenja, osjećanja i ponašanja zastaje na prirodnoj zajednici. Dr
Lukić čak poređuje narod i naciju sa kućom i sviralom, koji imaju isti ime i u
fudalizmu, i u kapitalizmu, i u socijalizmu.
Volja i želja da se „bude nacija” subjektivno opredjeljuje
ljude da se bore za samostalnost i samosvojnost svoga kolektiviteta. Međutim,
oni ne proishode samo iz samih sebe, nego se “nastanjuju", nastavljaju,
nadgrađuju na objektivne istorijsko-prirodne, društvene, ekonomske, etničke,
političke, kulturne itd. okolnosti i vrijednosti, koje i sami mijenjaju, i u
kojima bivstvuju i djelaju. Ni narod ni nacija se ne mogu završiti ni zatvoriti
osjećanjem ili sviješću o pripadnosti.
Nacija je, u kontekstu odnosa sa narodom, nova sinteza i
integracija odgovarajućih narodnih zajednica na određenome stupnju razvijene
društvene podjele rada industrijskoga tipa u kvalitativno novo globalno
društveno grupisanje.
„Etničku” zajedničnost Maks Veber, „buržoaski Marks”,
razlikuje od “zajednice srodnika”. Nije prihvatio Renanovu definiciju nacije
kao duhovnoga principa.
E. Renan je zapravo naciju „vratio” u prvobitnost porijekla,
slavne prošlosti i moć zajedničke volje, čak je odredio moralnom sviješću. No,
i on nalazi da etnografsko razmatranje nije bilo presudno u konstituisanju
modernih nacija. Nije ni rasa stvorila naciju, pošto su prve nacije u Evropi
izmiješane krvi, pa su i Germani stopljeni sa Slovenima u velikoj
nerazgovjetnoj masi Skita. Jezik i vjera nijesu dovoljni za stvaranje nacije.
Zajednički interesi, solidarnost itd. jesu značajni, ali je nadasve bitna volja.
Sintagma o „zakašnjeloj naciji”, koju H. Plezner koristi za
njemačku naciju, može biti upotrebljiva i za razumijevanje jugoslovenskih
nacija.
U svojim raspravama o Evropi i ideji nacije, Hose Ortega y
Gaset se, u opsežnome tekstu, malkice posprdnuo poznatome istoričaru Arnoldu
Tojnbiju, koji je naciju odredio “tek kao puku kombinaciju tribalizma i
demokratije, kao da nikad nisu postojale nacije i masivna svest o nacionalnoj
pripadnosti pre bilo kakvog demokratizma”. Podučava da je bila horda prije
pojave plemena, koje je osobiti oblik društva, “kolektiv genealoški potiče od
predaka zajedničkih svima ili najvećem delu njegovih članova”. Koreći Tojnbija, divi se istovremeno
Herodotu, koji je (Istorije, knjiga VIII, glava CXLIV) opisao grčko jedinstvo
upotrebljavajući najstriktnije pojmove kojima se i danas definiše Ideja Nacije:
jedinstvo krvi, jezika, vjere, hramova i zdanja, običaja i sličnosti u načinu
mišljenja i življenja. Ošamućujuće je Herodotovo otkriće, koje je uvredljivo za
savremene autore, pošto nijesu umjeli ništa da dodaju njegovoj definiciji.
(str. 58, u fusnosti)
Naravno, svakovrsne su definicije nacije i danas. Mnoge
zastaju na stereotipima poznatim iz davnina. Ni Herodotova nije dovoljno za ono
što i Ortega i Gaset smatra integralnošću nacije. Svakako je uputna za
razumijevanje nacionalne pripadnosti osjećanje ljudi da “žive naciju”. I
Englez, i Francuz, ili Španac podrazumijevajući nalaze u naciji, “nešto u čemu
se kreću i što udišu”… “Za njih je nacija – na ovaj istorijski način – njihov
maternji jezik, njihova verska i herojska tradicija, njihovi ukorenjeni običaji,
njihov osobeni način razmišljanja, osećanja i uživanja.” Svi navedeni vidovi
inersijskoga života razvijali su i obogaćivali Ideju Nacije dok nijesu postali
integralan način bivanja čovekom. Biti
Englez, Francuz ili Španac znači biti integralan čovek na engleski, francuski
ili španski način.” (str. 66)
Vrijedno je Ortegino zaključivanje upravo za razumijevanje
prirodno/društveno/istorijskoga „srastanja” ljudi sa svojom nacijom.
Nalazi da su oko 1600.
godine već bile ustanovljene evropske nacije, sa dva izuzetka:
Engleskom, koja je najstarija, i njemačkom, koja je zakašnjela nacija. (Isto,
str. 46)
Svakovrsno značenje termina nacije u vremenskome razvoju
ilustruje podatkom da se u Francuskoj govorilo o “četiri nacije”: o Francuzima,
Pikarima, Normanima i Englezima, kako je zvanično bilo u organizaciji Pariskoga
univerziteta od XIII vijeka. Napominje da Pikari i Normani nijesu postali
nacije, kao ni Švabe i Tiringijci.
Nacija je idealni model asocijacije slobodnih građana,
Navodi se da su dva uobičajena pristupa nacionalnome identitetu:
a) koji ima korijene u liberalnome nacionalizmu: pripadaju
mu svi ljudi koji žive u granicama jedne države bez obzira na etničku, rasnu
ili što je političko subjektivno razumijevanje nacije kao u Francuskoj. b) koji proističe iz etnonacionalizma kao
objektivno-etničko razumijevanje nacije , što se primijenjeno na osnovu
određenih kriterijuma u Njemačkoj. Slijedi se Herderovo shvatanje da je nacija
određena zajedničkim nasljeđem koje u većini uključuje zajednički jezik, vjeru,
povijest ili etničko porijeklo.
U knjizi Mit o nacijama – srednjevjekovno porijeklo Evrope
(Cenzura, Novi Sad) Patrik Geri, profesor srednjevjekovne istorije na
Kalifornijskome univerzitetu (UCLA) zašao u “utrobu” srednjevjekovnih društava
i našao raznolike etničke sastave u stalnim promjenama. Tako su Franci, Goti,
Vizigoti, Avari, Rimljani i razni varvari koji su prohujali Evropom, i
ratovali, istovremeno se spajali i dezintegrisali. Smatra da moderno
pojednostavljeno shvatanje po kome se nacionalni identitet svodi i izjednačuje
sa jezičkom ili kvazi-biološkom grupom projektovanom u dalekoj prošlosti, – ne
uspijeva da razumije prilagodljivost srednjevjekovnih naroda. Na pitanje da li
knjiga pokazuje da su nacije prije svega proizvod mašte, a ne stvarne društvene
istorije, relativizuje: ne bi tako oštro razlučio “maštu” i “stvarnu društvenu
istoriju”. Spori i tzv. primordijaliste, koji vjeruju da su nacije
ukorijenjene, prirodne jedinice i da egzistiraju nepromijenjene kroz
milenijume, i tzv. konstrukcioniste, koji vjeruju da su narodi samo nedavna
tvorevina s kraja osamnaestoga i devetnaestoga vijeka, i one koji nalaze
“etnička jezgra” koja su se održala kroz vjekove, pa politički u kulturno
mobilisana u modernome periodu. Izričit je u stavu da je “devetnaestovjekovni
ideal države etničke nacije pokazao ogromnu katastrofu”, zbog čega Evropljani i
drugi moraju da pronađu alternativne osnove za uspostavljanje suvereniteta.
“Najviše državnih uređenja tokom istorije nijesu zasnovani na strogim etničkim
linijama i nema razloga da tako učine u budućnosti.”
Nacionalizmi su bili istovrsni u namjeri da svoja prava
dokazuju upravo u slavnoj prošlosti iz davnina. Izabrani narodi su posebno
pribavljali sebi oreole svetosti da su ukorijenjeni u starim narodima, sa
osnovnom etničkom supstancom.
Istraživanja koja sam obavljao mnogo prije pojavljivanja
Gerijeve knjige pokazuju da su većina nacija složene etničke strukture u
razvoju.
Porijeklo većine nacija, potvrđuje Lojd Kramer, prekriveno
je velom tame ili ih simbolišu polumitske figure, ali i tama i mitovi nude
nacionalistima sredstva da naciju opisuju kao predmet poštovanja. Značajno je
što naglašava das su misterije nacije nalik su na religijske misterije, što su
istoričari često primećivali u svojim opisima strukturalnih sličnosti. Podsjeća
na Ernesta Renana, koji je među prvima naglasio da sve nacije zavise od mitova
o porijeklu i da se ti mitovi razvijaju zato što je rana istorija nacija ili
nepoznata ili je zaboravljena. A “proces zaboravljanja problematičnog,
brutalnog aspekta porekla nacije, omogućava slavljenje vrlina
heroja-utemeljitelja i proizvodnju tajanstvenog osećanja solidarnosti koje
ujedinjava narod u „osećanju žrtvovanja koje je neko učinio u prošlosti i onog
koje je neko spreman da učini u budućnosti“. Odatle sva nacionalistička
verovanja veličaju spremnost pojedinca da se žrtvuje zbog višeg razloga i da
potvrdi naciju u ritualima kolektivnog mišljenja. „Postojanje nacije je… dnevni
plebiscit“, objasnio je Renan, „kao što je i postojanje pojedinca trajna
potvrda života. Nakon Prvoga svetskoga rata američkiistoričar Karlton Hejz je
nastojao da objasni žrtve Velikog rata i snagu patriotskih ideologija tako što
je definisao nacionalizam kao religiju modernosti. Polazeći od pretpostavke da
svi ljudi imaju potrebu da veruju u nešto što se nalazi izvan njih samih, Hejz
je tvrdio da su Prosvetiteljska nauka i racionalnost oslabile veru u
tradicionalno hrišćanstvo a da nijesu izmijenile potrebu ili želju ljudi da
veruju u transcendentnu stvarnost. „Religijski osećaj“ modernih ljudi većinom
počinje da prihvata „naciju“ kao zamjenu ili dodatak za tradicionalnu religiju
tokom i nakon razdoblja Francuske revolucije. Poput drugih bogova, ova nova
transcendentna snaga postoji pre no što su ljudi rođeni i nastavlja da postoji
i nakon njihove smrti, stupa u sve sfere života, daje smisao i vrednost
individualnom iskustvu i zahteva i poštovanje i žrtve. „Putem svog vlastitog
nacionalnog božanstva, moderni religijski nacionalista svestan je zavisnosti“,
objašnjavao je Hejz. „On oseća potrebu za njegovom snažnom pomoći. U Njemu
prepoznaje izvor sopstvenog savršenstva i sreće. Njemu, u striktno religijskom
smislu, on podređuju sebe“. Odatle su moderne nacije zadobile moć koju je Hejz
poredio sa moćima Katoličke crkve u Srednjem veku. Povrh svega, moderna
nacionalna država obezbedila je „kolektivnu veru, veru u svoju misiju i
sudbinu, veru u neviđene stvari, veru koja će da pomera planine. Nacionalizam
je sentimentalan, osećajan i nadahnjujući“. Najsnažniji izraz ove nove
„religije“ pojavio se kod miliona ljudi koji su bili spremni da umru za svoju
naciju tokom ratnih vremena, ali se normalnija potvrda vere mogla pronaći u
svakodnevnim životima njenih vernika. Kramer nastavlja da postavka da oni koji
žrtvuju svoje živote u ratovima jesu spasioci nacije povezuje nacionalizam u
najdubljemu emocionalnome sloju sa drevnim religijskim temama. Nacionalizam
daje značenje smrti i pomaže smirivanju strahova od ljudske smrtnosti zato što
nacija nastavlja da živi i nakon smrti svakog pojedinca; svaki život i svaka
smrt povezani su sa višim nacionalnim duhom ili stvarnošću koja deluje kao da
obećava beskonačno buduće postojanje.
III Etničnost nacije
Najviše rasprava o naciji nastaje zbog zavezivanja za etnos.
Nacija jeste i etnička zajednica, ali se ne može svesti na etnos, niti njime
zatvoriti, makar koliko on bio bitan za „prepoznavanje“ i samosvojnost
konkretne američka nacija nacijâ, švajcarska itd. nacije), a i svaka nacija u sebi sadrži
srodne i različite etničke sastojke.
Samo 4% “čistih” nacija živi na svijetu.
Nacija je kompleksna zajednica u neprekidnom
mijenjanju.
Zna se, naime, da u svijetu postoje brojne nacije nastale u
pretapanju mnoštva etničkih, nacionalnih, rasnih, jezičkih, vjerskih itd.
skupina (južnoameričke mestičke, mulatske itd. nacije,
U Ustavu SFR Jugoslavije se nije koristio pojam nacije, nego
se zamjenjivao narodom. Tako se dolazilo do terminoloških zabuna i zamjena,
koje su otežavale naučnu komunikaciju./
Za raspravu nije nužno da se kategorijalno utvrđuju značenja
svih pojmova koji se koriste. Rod, pleme, savez plemena itd. su u uzgrednome
tretmanu.
Kakve su
razlike između naroda i nacije kao etničkih zajednica ?
Među teoretičarima nema saglasnosti o razlikovanju ili
nerazlikovanju naroda i nacije. Smatra se da nema razlike u kvalitetu veza
između pripadnika istoga naroda i nacije. Prof. Radomir Lukić nalazi da su
teritorijalna i ekonomska veza, jezik, kultura, osjećanja bliskosti, ljubavi,
solidarnosti, narodna ili nacionalna svijest itd. manje više jednaki i
istorodni i u narodu i u naciji. On ne prihvata shvatanje da je narod etnička,
a narod istorijska kategorija. Valja se takođe osloboditi mehaničkog prenošenja
zakona nastanka velikih evropskih nacija na druge nacije. Za Srbe je
neprimjenljivo razlikovanje naroda i nacije. Po Lukiću je “... nesumnjivo da su Srbi imali već u XII -
XIII vijeku sva svojstva koja se smatraju svojstvima nacije, i to upravo kao
Srbi, bez obzira na razlike u plemenima, koje su još postojale”.1
2) U praktičnoj političkoj upotrebi, kategorija naroda znači
da su i danas Srbi isti, i svi su Srbi kakvi su bili onda, i za svagda.
Ako se izuzmu zajednice jezika, koja se ne poklapa sa
objektivnim krvnim srodstvom, te zajednička religijska vjera, uticaj zajedničke
čisto političke sudbine i sjećanja na nju koje su nezavisne od krvnoga
srodstva, onda od “etničkih razlika” ostaju one u fizičkome izgledu i veoma
upadljive razlike u svakodnevnome načinu života. No, priznaje da vjera u
zajedničko porijeklo “povezano sa sličnošću običaja” povoljno utiče na
zajedničko etničko djelanje. Etnička zajedničnost nije “zajednica” kao što je
grupa srodnika, nego je samo faktor koji olakšava udruživanje u zajednicu
zajednice, prije svega u političke zajednice.
Princip zajedničnosti kod Vebera izgleda obuhvata opštiji
pojam od zajednice ili bar proces stvaranja zajednice zajednica.
Razlike između etničkih zajednica su, osim pomenutih
činilaca, izazvane i različitim ekonomskim i političkim uslovima egzistencije
kojima se mora prilagoditi neka grupa ljudi. Značajno je za proučavanje
konkretnih odnosa među etničkim zajednicama Veberovo zapažanje da se “iza svih
etničkih” suprotnosti krije na neki način ideja o “izabranome narodu", na
koju “podjednako može subjektivno pretendovati svaki pripadnik svake od tih
grupa koje se uzajamno preziru”.
M. Veber takođe ne izjednačuje narod jedne države i naciju.
Nacija “nije identična ni sa zajednicom koja govori jednim jezikom ( primjer su
Srbi i Hrvati), ali ona može da se temelji na razlici u drugom velikom
kulturnom dobru masa”: na vjeroispovjesti, mada se ne može nikako prenebregnuti
što su se razvijale u posebnim, iako hrišćanskim, vjerskim krugovima. Veber
nastavlja, kao i za “etničku” zajedničnost, da dokazuje da ni “nacionalna
pripadnost ne mora da počiva na stvarno krvnoj vezi, da specifičan zajednički
antropološki tip nije nevažan, ali ni dovoljan ni potreban za osnivanje
“nacije”. Postoji, naravo, sklonost da se u ideju “nacije” uključuje i
predstava o zajedničkom porijeklu i o suštinskoj sličnosti, ali samo osjećanje
pripadnosti jednoj etničkoj zajednici ne stvara “naciju”.
1) Ideja “nacije”
kod njenih pristalica stoji čak u veoma intimnim odnosima sa interesima
“prestiža”. Značenje “nacije” obično je zasnovano na nadmoći ili bar
nezamenljivosti “kulturnih dobara”, pa oni koji su moćni u ideji države, u
političkoj zajednici izazivaju ideju države, a oni koji u jednoj “kulturnoj
zajednici” uzurpiraju vođstvo (misli na “intelektualce”) propagiraju
“nacionalnu” ideju.
2) M. Veber u naciji spaja političku ideju države i interese
“prestiža” koju izdašno podržavaju kulturni poslenici. On
Narod, koji
povremeno stavlja pod navodnike, jeste “kolektiv konstituisan na osnovu
određenog repertoara običaja i tradicija što su ga slučaj ili istorijske
okolnosti stvorili. Narod živi po inerciji i to je sve”. Nijedan od tih običaja
nije dogovoren po sebi. Nastao je mehanički.” Navodi način tetoviranja ili
oblačenja, način sklapanja braka, izvođenje obreda lake religiozne sadržine,
način govorenja i gestikuliranja. Makar što je vidljivi izraz ponašanja
pripadnika naroda u navedenim oblicima, narod se ipak ne svodi na etnografske
detalje. Zanimljiva mu je opaska ili zgusnuta postavka, kako sam kaže, “da se
jedan narod zapravo sastoji od čistih umišljaja…”, pošto je moglo biti i
drukčije /?!). Još je čudnija tvrdnja da
je evropska nacija takođe “niz umišljaja i riznica navika i običaja u kojima je
prošlost skamenjena.”(Hose Ortega y Gaset, Evropa i ideja nacije, Artist,
Beograd 2003, str. 47, 76, 13-14)
Prati Ortega i Gaset istorijski razvoj evropskih nacija, i
seže do stare Grčke, do odnosa Polisa i Nacije, koje razlikuje. Poznate su
karakteristike polisa. Daje im i posebne osobine. “U suštini, za Grke, kao i za
Rimljane, Grad je kolektiv ljudi i bogova. Grad koji kao pravna tvorevina
pojedince čini građanima, politai, i od
bogova čini politai, građane….” Nacija je drukčija, pošto “u Naciji energija,
agilnost njenih pripadnika, nije usmerena samo na pravo i na spoljnu politiku,
na odbranu grada ili na osvajanje drugih Gradova, nego poletno živi integralni
način bivanja čovekom, što i čini sadržinu njene kolektivne Ideje, trudi se da
je pročisti i obogaćuje; ukratko, kao ideal koji treba ostvariti, kao samu
sliku njene prošlosti, produžava je prema budućnosti, nastojeći da je dovede do
savršenstva, čime se inertnost te prošlosti neprekidno preobražava i postaje
cilj i uzor do daljnjeg.” (Isto, str. 71-72)
Suprotstavlja zapravo Ideju Grada i Ideju Nacije: Grad čine
ljudi, u Naciji se ljudi rađaju. Nacija se stalno stvara, značajna je Ortegina
zamisao.(Isto, str. 69-70)
Za raspravu
je: Koliko je čovjek rođen u narodu ili u naciji?
Za etnički supstrat nacije svakako je bitno sociološko
razumijevanje etniciteta, koje Siniša Malešević opsežno obrađuje u svojoj
knjizi Sociologija etniciteta. Nakon
instruktivnoga Uvoda, raspravu raspodjeljuje u osam poglavlja, svaki sa
potrebnom razradom, pitanjima na koja daje odgovore i Zaključkom. Najprije je
Klasična sociološka teorija, poimenice mišljenja Marksa, Dirkema, Zimela (koji
se eksplicitno nijesu bavili etnicitetom), i Vebera (koji sveobuhvatno razmatra
etnicitet), potom Neomarksizam: kapitalizam, klasa i kultura (poltička
ekonomija nejednakosti, gramšijevskonasljeđe, sa pitanjem Da li je etnicitet
ipak klasa?), Funkcionalizam: etnicitet, modernizacija i društvena integracija
(sa pitanjem: Da li će modernizacija prouzrokovati nestanak etniciteta?),
Simbolički inerakcionizam: socijalna konstrukcija stvarnosti etničkih grupa (sa
pitanjem: Da li je etnicitet samo društvena konstrukcija?), Socijalna
biologija: etničke grupe kao proširene porodice (sa pitanjem: Da li je
etnicitet šire srodstvo?), nastavlja se Teorija racionalnog izbora (sa
pitanjem: Da li je etnicitet samo trik za nekontrolisano prisvajanje dobiti?),
Teorija elite: etnicitet kao politički resurs (sa pitanjima: Ima li mesta za
etnicitet u klasičnoj teoriji elita?i Da li je etnicitet samo predmet
manipulacije elita?), Neoveberovska teorija: etnicitet kao statusna privilegija
(sa pitanjem: Da li su etničke grupe statusne grupe?) i Antifundacionalistički:
dekonstrukcija etniciteta (sa pitanjem: Dekonstrukcija ili destrukcija etniciteta).
Završno je Sociološka teorija i etnički odnosi: Kuda odavde (sa dodatnim
pitanjem: Ko ima univerzalni ključ?) (Siniša Milašević, Sociologija etniciteta,
Fabrika knjiga, Beograd 2009)
Već samo nabrajanje Sadržaja knjige upućuje na
sveobuhvatnost i složenost etniciteta, sa mogućom primjenom u “integralu”
nacije. Za moje istraživanje su posebno korisni Antifundacionalistički pristupi
i završna razmatranja.
IV Izmišljena nacija
Sve su nacije izmišljene!
Ugledni kolumnista lista Danas Aleksej Kišjuhas započinje
svoju opreku naciji navodom: “U srpskom svetu se ovih sedmica moglo čuti da su
Bošnjaci, Crnogorci i Vojvođani izmišljene ili veštačke nacije”. Prigovara onima koji “u našoj državi-naciji,
šatroistorijskom dokazivanju da mnoge postjugoslovenske nacije „ne postoje“
posvećena je hrpetina pseudoliterature, novinskih tekstova i televizijskih
minuta po frekvencijama koje su, pa, nacionalne”. Navodi Šešelja i šešeljoide,
patrijarha Irineja koji Crnogorce definiše kao „(geografske) Srbe iz Crne
Gore“. Posebno je “Otac nacije Dobrica
Ćosić u belešci iz još 1986. godine (Promene, 1992) napisao: „Svi koje smo
oslobađali, kojima smo omogućili da postanu nacije sa svojim državama,
proglašavaju nas okupatorima i hegemonistima“ i „Socijalističke nacije,
Makedonci, Crnogorci, Muslimani, proizvode najreakcionarnije i najbezumnije
laži o sebi, odnosno svom identitetu, nepostojećem u istoriji“. Naizgled je
čudan zaključak autora: “Ironija istorijske nauke jeste da su svi oni zapravo –
u pravu”.Ali, umiruje, iz krajnje pogrešnih i velikosrpskih razloga.
Navedeni Bošnjaci, i Crnogorci i Vojvođani zaista jesu
izmišljene nacije… zato što su sve nacije na svetu – izmišljene”.
Sve nacije su veštačke tvorevine, izmišljene u procesu
koji Istoričari i društveni naučnici
nazivaju etnogenezom. Bio je jasan, praktičan i konkretan plan i program
društvenih elita, političara i pesnika, a koje su narajcano prihvatile
ideologiju nacionalizma u 19. veku. Umećem: Otkud nacionalizam prije nacije?
Objašnjava: Zajedničke osnove na kojima jedna populacija kreira naciju 1)
jezik, 2) etnicitet, 3) religija, i/ili 4) pripadnost prošlom (srednjovekovnom)
političkom entitetu.
Nacionalne vođe tada odabiraju zajednički kriterijum ili
izmišljaju, konstruišu ili kreiraju. U fazama etnogeneze je: prvo, čisto
kulturna, literarna i folklorna, i obično nema političke ili nacionalne
implikacije. Drugo, pojavljuje se niz pionira i militanata nacionalne ideje, i
početak političke kampanje za nju. Treće, nacionalistički programi zadobijaju
relativno masovnu podršku (obično kod srednje klase). Nacije su ovako
konstruisane odozgo, a ne odozdo, to nije učinio običan i radni čovek. I sama reč
nacija potiče iz 18. veka. Rođendan političke ideje nacije i godina rođenja ove
nove svesti bila je 1789, godina Francuske revolucije.
Krajem 18. veka, Evropu je preplavila romantična strast za
čistim, jednostavnim i nepokvarenim seljaštvom i narodnim jezikom u svojevrsnoj
populističkoj renesansi i političkom projektu – izgradnje nacija.
Navodi istorijske prilike u kojima evropske nacije
nastaju. Dok nacionalni pokreti širom
Evrope tipično bujaju kao reakcija na Napoleonova osvajanja.
Sve navedene nacije su podjednako – veštačke,, baš kao i
srpska nacija, a koja takođe nastaje u ovom formativnom periodu 19. veka.
Natavlja “procesima izgradnje postjugoslovenskih nacija sa
svojim šatro zasebnim jezicima i neretko izmišljenim istorijama i tradicijama –
i naučno-fantastično ulazimo u vremeplov”.
Isto ovako (nakaradno), formirane su i sve ostale evropske
nacije, od francuske preko nemačke do srpske – samo par stoleća ranije.
Navodi svjedoke: Masima d’Azelja koji je prvom italijanskom
kralju poručio: „Stvorili smo Italiju, a sada moramo da stvorimo Italijane“.
Poljski otac nacije, maršal Jozef
Pilsudski: „Država je ta koja stvara naciju, a ne nacija državu“.
Zastaću da raspravim valjanost i zbiljnost postojanja
nacije.
Univerzitetski profesor, politikolog Čedomir Čupić bio je
gost Svetislava Basare u emisiji Crveni karton na Kurir TV.
U razgovoru su se, između ostalog, dotakli i pojma naroda,
odnosno nacije, za koje je Čupić izneo svoju teoriju. “Nacija kad je nastala s
francuskom buržoaskom revolucijom, bila je jedan veštački pojam koji je trebalo
da ujedini ljude u okviru jedne velike države”. Primjer su Francuzi, bili
plemena, koji su se “posle francuske buržoaske revolucije ujedinili, u stvari i
pre toga, oni su faktički napravili naciju. To je izmišljeno, svaka je nacija
izmišljena. Narodi nisu”. Zastaću: Ako su naciju faktički napravili i prije
toga, kako može biti samo izmišljena? Valjda je imala kakavu “građu”? Nastavlja
sa tvrdnjom da u Evropi postoje tri bazična naroda: Sloveni, Romani i Germani,
u okviru imate takozvane etničke grupe. Poimenice Srbe, Lužičke Srbe, Poljake,
Slovake, Slovence, Ruse i tako dalje. Ne pominje Crnogorce, valjda su u one
itd. Nema ništa protiv da neko drži do svojeg porekla, što treba da bude
privatna stvar. Pravi razliku “između jakog osećaja za pripadništvo svojoj
naciji od nacionalizma. Nacionalizam je ideologija”. Pomoću nacionalizma se
gradi politički život i stvaraju ideje koje mogu da budu vrlo opasne.”
Kultivisani čovjek će nacionalni osjećaj
“uvek ostaviti u privatnom delu života… vezano za običaje, svoje pripadništvo
plemenu, etničkoj grupi ili narodu”.
Jedina smislena podela ljudi je po tzv. univerzalnim
vrednostima. Vraća na pet univerzalnih ideja koje Grci su izvojili: istina,
pravda, dobro, ljubav i lepota. Posebno obrazlaže istinu. Univerzalne ideje su
postale sloboda, ljudsko dostojanstvo, solidarnost i ravnopravnost. Ako se
ljudi drže devet univerzalnih vrednosti, onda oni žive čovečni, oljuđeni
život.
V Pravo i pravila nacije
Razvoj ljudskoga društva se predstavlja u prirodno -
istorijskome slijedu roda, plemena, odnosno saveza plemena, naroda, nacije i
čovječanstva. Po određenoj tipologiji, rod i pleme su postojali u vrijeme
prvobitne zajednice, savez plemena na prelazu iz nje u klasno društvo, što
dovodi u feudalizmu do formiranja naroda, koji opet na prelazu iz feudalizma u
kapitalizam ili neposredno u socijalizam kao nacija u mogućnosti na višem
stupnju društvene podjele rada prerasta u naciju, a ona, nacija, u zamišljenome
besklasnome društvu će se stapati “u novo više jedinstvo” bez nacionalnih
oznaka, i dovesti do čovječanstva i čovjeka kao direktnoga građanina svijeta.
Sve se one smatraju etničkim zajednicama, osim naravno, čovječanstva. Postoje
još i shvatanja po kojima je nacija organska i vječita zajednica, koja će
trajati sve dok bude čovjeka.
Etničke grupe su sastavljene od ljudi istoga ili sličnoga,
mada i sasvim različitoga, porijekla, jezika, običaja, tradicije, zajedničkih
kulturnih karakteristika. Etnosu se pridaje i doživljaj zajednice, smisao
života, religijska pripadnost. Sociolozi svrstavaju etničke zajednice u
globalne ili totalne društvene grupe, u kojima se obavlja proces svih životnih
djelatnosti na datom stupnju razvitka. Svaki od oblika ljudske zajednice ima
svoje osobenosti, ali razvojem poprima i raznovrsna značenja.
Privlačno je za negatore crnogorske nacije da se primijeni
narativ izmišljena. Međutim, korektno je da se naučno obrazloši.
Prvo pitanje za one koji spore crnogorsku naciju, ili koju
bilo naciju, jeste:
Po kojemu se pravu ili protokolu, ili priručniku, ili
propisu priznaju ili ne priznaju nacije?
Jesu li Ujedinjene Nacije zvanični “presuditelj” ko ima
status nacije? Crna Gora je punopravni i ravnopravna članica OUN.
Priziva li se kakav međunarodni sud koji bi bio nadležan da
po određenoj proceduri odlučuje ko je/ko nije nacija?
Ili je proizvoljna i samovoljna “arbitraža” onih koji sebi
daju pravo da odlučuju o drugima, što je navika imperijalnih, kolonijalnih,
postkolonijalnih itd. sila.
U naučno - teorijskome bavljenju „integralom” nacije
nastojao sam da utvđujem koje su sve okolnosti i odrednice bitne za njeno
potpuno spoznavanje. Što sam više zalazio u sklisku i, skoro, bar za striktno
kategorijalno definisanje, neuhvatljivu fluidnost nacije, dolazio sam do onoga
Teslinoga paradigmatičnoga odgovora na pitanje: Šta je struja?, da kaže: da ne
zna. Naime, bavljenje određenom materijom ponekad dovede do nespokojnoga
saznanja da se neprekidnim istraživanjem samo otkrivaju novi slojevi koji ne
dovode do “konačnoga” odgovora nego uvode u nove neizvjesnosti kao “predjele
sna”. Tako je izgleda i sa fenomenom nacije. Naravno, ne kanim niti da se
poređujem sa Teslom, niti da u doskočicama nalazim opravdanje za svoje
nedovoljne pripravljenosti u odgonetanju “univerzuma” nacije. Mnogovrsna
značenja nacije i njena svakovrsna upotreba u svakodnevnome životu, pogotovu za
političke svrhe, ipak upućuju na “olakšavajuće okolnosti”, koje mogu da primire
savjest, ali ne mijenjaju ništa u faktičkom poslu. Za mene može biti još
nepovoljnije što sam suzdrživ prema svakome “dovršenome” definisanju nacije,
odnosno što ne prihvatam dosadašnje definicije nacije kao savršene ili potpune.
Ispada da niko nije “dovoljno pametan” da objasni šta je nacija.
Makar kako se tumačilo moje snebivanje prema oprobanome
kategorijalnome određivanju nacije, sklon sam da opisno a ne doslovno
problematizujem moguća značenja i tumačenja nastanka, razvoja i svojstava
nacije. Čak ako bi se napravila kakva konvencija o osnovnim poimanjima nacije u
idealno - tipskome modelu, svaka nacija posjeduje konkretnosti koje nije moguće
sabiti u kakvu za sve obavezujuću formulu. Crnogorska nacija takođe posjeduje
osobitosti, koje nije moguće obuhvatiti i objasniti konvencionalnim tipovima.
Otuda ima dovoljno razloga da se otkloni stereotipno tretiranje nacije kao
takve.
Za naučno tretiranje nacije u opštem teorijskom značenju, te
svake nacije konkretno, a osobito “sporne” crnogorske nacije, valja imati mnogo
naučne akribije. Ako je svakome naučniku najviše stalo do istine, onda upravo
za naučno spoznavanje sveukupnosti nacije valja mnogo truda i istrajnosti da se
istorijska, ekonomska, etnička, klasno - slojevna, politička, kulturna,
emotivno - psihološka itd. zajednica, svestrano naučno - stručno istražuje.
“Integral” (navodnike stavljam da se ne bi poređivalo sa matematičkim terminom)
nacije je toliko sklisak, pa skoro i neuhvatljiv, za striktno određivanje i
smještanje u kakve svevažeće formule da kakav oprobani kategorijalni aparat
vjerovatno neće davati pouzdane podatke. Brojne nesaglasne teorije i definicije
nacije pokazuju koliko je ona tegobna za naučno fiksiranje. U knjizi Kuda ide
nacija sažeo sam osnovne ideje o
mogućemu naučnome definisanju nacije.
Zbog svih navedenih okolnosti preporučljivo je svaku naciju
istraživati u razvoju, u konkretno - istorijskim prilikama i u kompleksnim
svojstvima, pa tako moguće “oblikovati” u prepoznatljivi identitet. U svome
naučnome bavljenju nacijom pošao sam od opšteteorijskih značenja i postepeno
dolazio do svojevrsnoga mozaika višenacionalnoga jugoslovenskoga društva. Za
sebe sam ispisivao (“iscrtavao”) vrstu krokija pojedinih jugoslovenskih nacija,
ali sam u monografskim obradama zastao kad se ispred mene ispriječila ogromna
istorijska građa, brojna teorijska učenja, i obilje savremenih protivrječnih
procesa, koje nije moguće tako lako savladati, čak ni timskim radom, ako se
zaista hoće da korektno naučno obrađuju i interpretiraju. Možda zbog toga i
nema potpunijih studija o svakoj jugoslovenskoj naciji, ako se izuzme i smatra
“uspješnom” Kardeljeva rasprava o slovenačkoj naciji. Naravno, ne zanemarujem
istraživanja, studije itd, o makedonskoj, muslimanskoj i dr. nacijama, obimne
istorije srpskoga, hrvatskoga itd. naroda, te u novije vrijeme posebne tematske
rasprave o crnogorskome narodu ili naciji, crnogorskome nacionalnome pitanju
itd., ali one su sve pretežno istorijskoga ili dnevno - političkoga
karaktera.
Metodološke
teškoće nastaju kada se hoće da saberu, proberu i prevrjednuju sva dostupna
građa i mišljenja, pa pokuša da izvede kakva nova sinteza ili bar provjera
određene hipoteze. Kada se samo koriste naučna istraživanja lagodnije se dolazi
do “umjesnoga” zaključka. Međutim, u opštoj politizaciji i pluralizaciji,
posebno u višepartijskome organizovanju i u predizbornim političko-
propagandnim nastupima, nastalo je toliko oprečnih i prevrtljivih izjava o
svemu, pa i o crnogorskoj naciji, da se nije bilo baš lako snaći, a ni odoljeti
čaru podr(a)žavanja dnevno političkoga žargona i rezona u naučnoj raspravi o
naciji. Politizacija nacije i u izborno - političke svrhe i mnogi nanosi
ideologizovane i iracionalne upotrebe nacije i njene instrumentalizacije nacionalizmom
za interese određenih grupa i slojeva zarad osvajanja ili održanja vlasti
otežava da se razložno raspravlja o svemu, ali je možda utoliko umjesnije da se
pokuša da se upravo naučno egzaktno “savlađuje” fluidna materija.
Tačno je da
nacija nije samo etnička grupa, nego slojevita prirodno/društveno istorijska
politička, kulturno-duhovna zajednica u razvoju i izboru. Proglasiti da je
nacija samo vještačka političko-ideološka tvorevina iskaz je koji nema nikakvu
naučnu vjerodostojnost, makar što rektor može da navede i domaće mudrijaše koje
po uzoru na Benedikta Andersona, i crnogorsku, pa i srpsku, naciju proglašavaju
za iluzorne zajednice. Izvan je svake naučne utemeljenosti stav da je nacija
državno uređenje i identitet u okviru državnih granica. Neznaveno je svesti
naciju na državno uređenje, koje može biti svakajako, mirno i nasilno
promjenljivo, demokratsko i diktatorsko.
U modi su u razvrstavanju mogućih uzroka i načina
nastajanja, oblikovanja i razvoja nacije modeli primordijalizma i
konstrukcionizma.
Primordijalisti (primordial: praiskon) smatraju da je nacija
stara tvorevina. Modernisti shvataju da je ona proizvod novoga doba:
industrijskoga i razvoja štampe, standardizacije i prihvatanja novih jezika.
Primodijalisti se naslanjaju na tradiciju Johana Gotliba
Herdera, Žan Žaka Rusoa, Maksa Vebera, dok u savremenosti najviše sudjeluju
antropolozi Edvard Šils, Kliford Gerz, sociolozi Antoni Smit i Adrijan
Hestings.
Opisno, za primordijaliste nacija počinje od iskona, i
trajna je. Nacionalan se postaje rođenjem, govorenjem jezika, poštovanjem
običaja, pisanih i nepisanih pravila, poštovanjem uspostavljenih hijerarhija,
dijeljenjem sječanja, poštovanjem ženidbenih običaja, biranjem prihvatljivoga
partnera iz istoga kruga, igranjem narodnih kola, jedenjem slavskoga kolača,
kićenjem božićne jelke... /Odista pozamašan inventar/ Nacionalne crte su
konstantne. Ljubav prema naciji je zajednička crta. Nacija je sudbina...
Organistički pristup potiče od uticajnih radova Ernesta
Gelnera, Elija Kedurija, Džona Brojlija, Erika Hobsboma, Benedikta Andersona i
Antoni Gidensa. Većinu pomenutih autora
obilato koristim u raspravi.
U istraživanju koje sam obavljao, dodajem, treći „model“
uveliko primjenljiv: imperijalni, u kome
se nastoji da veličanjem svoje nacije kao izvorne, i uvećanjem teritorija koje
joj iskonski pripadaju poriču i potiru, ili proglašavaju za vještačke, čak
izrodice, pa i proklinju one nacije koje imaju svoju samobitnost, samosvojnost.
Tako se srpska nacija uzvisuje da nastaje od pranaroda iz kojega su proizašle i
crnogorska, makedonska i muslimanska nacija, koju osobito nacionalni istoričari
hoće da nametnu.
Zamišljena i izmišljena nacija pojmovno nijesu istovjetne.
Zamišlja se moguće postojanje, izmišlja se ono što ne
postoji. Tvrdnja da je i crnogorska nacija izmišljena i razvoju.
Navodiću, sa svojim opaskama, mišljenja pojedinih autora.
VI
Crnogorska nacija na poprištu
Obnova tzv.
etničke nacije u tradicionalističkome tretmanu srpskoga ili nesrpskoga
etničkoga poimanja crnogorske nacije zadaje osobite tegobe u kompleksnome
razumijevanju suštine postavljene teme. Činilo se da je uputnije istraživati
kompleksnost društveno - istorijskih okolnosti nastajanja i razvoja crnogorske
nacije, nego sve zatvarati u krugove “čistih” etnosa. Čak ni ona shvatanja koja
Staru Crnu Goru uzimaju za središte oposebljavanja crnogorske nacije, ne mogu
zastati na kakvome odjelitome etničkome supstratu koji bi izopštio neposredno i
neprekidno sudjelovanje srpskoga etnosa, pogotovu na teritorijama današnje Crne
Gore koje su bile naprimjer u sastavu srednjovjekovne raške države, ili Sedmoro
Brda, djelova Hercegovine, Primorja itd.
Za savremeni razvoj crnogorske nacije, odnosno za izričitije
ispoljavanje crnogorskoga nacionalnoga bića značajni čin je tzv. ujedinjenja
Crne Gore i Srbije, kada su Crnogorci izgubili svaki državni i nacionalni
identitet. Svečano, i dejstvujuće, objavljeno je na završetku nelegalne i
nelegitimne Podgoričke skupštine 1918. godine: “Od danas više nijesmo Crnogorci
nego Srbi”. O karakteru, načinu i značaju ujedinjenja ili prisajedinjenja još
traju rasprave među naučnicima. Crnogorci su tada spoznali da su “zagubljeni” u
jedinstvenoj zajedničkoj državi, zapravo postali bezimena masa i zabačena
provincija u Kraljevini SHS, odnosno Kraljevini Jugoslaviji. U posebnome
odjeljku, nakon pregleda svih programa ujedinjenja Crne Gore i Srbije, razmatra
se kakav je bio ekonomski i politički status Crne Gore u unitarnoj i
federativnoj Jugoslaviji i kakvi su savremeni procesi.
Gubljenje državne samostalnosti, način ujedinjenja u
zajedničku državu i neravnopravan status Crne Gore, koja je postala bezimena,
pretvorena u jedno od mnoštva teritorijalnih jedinica, 33 oblasti, u unitarno -
centralističkoj jugoslovenskoj državi, kod Crnogoraca su izazvali osjećaj
nezadovoljstva i potrebu da se i nacionalno identifikuju, što se opsežno
obrazlaže u studiji. Posebno se razmatra doprinos KPJ nacionalnom priznavanju
Crnogoraca i značaj Trinaestojulskoga ustanka i NOB za potvrdu crnogorskoga nacionalnoga
bića.
Nove političke partije u svojim programskim opredjeljenjima
i izbornim proglasima izjašnjavale su se i o crnogorskoj naciji i državi.
Pojedine političke stranke i naučnici nudili su ponovno ujedinjenje Crne Gore i
Srbije. Obije teme će se razmotriti u istorijskoj vertikali i nagoviještenim
procesima razvoja ili raspada Jugoslavije i integracije u Evropi. U slijedu
postavljenih osnovnih pretpostavki za istraživanje crnogorske nacije činilo se
da je korisno da se da pregled sporova o etnosu Crnogoraca koji su ranije
postojali, tinjali ili se nanovo otvorili. Za razumijevanje “integrala” nacije
korektno je takođe da se naznače osnovna određenja koje se koriste. Posebnu
vrijednost imaju mišljenja uglednih srpskih naučnika o uslovima i razlozima za
nastajanje crnogorske nacije, što sam razmotrio u knjizi Crnogorska nacija. U
središtu istraživanja, i ranije i sada, jeste koliko su oslobodilačke borbe, i
osobeno ekonomsko-politička organizacija crnogorskoga društva, etika čojstva, i
naročito nezavisna država omogućili da se kod Crnogoraca stvori svijest,
osjećaj i uvjerenje posebne nacionalne individualnosti.
Poopštavam: Nacija nije .... usud no izbor. Nije po rođenju no po
opredjeljenju.
U narodu se rađa, za naciju se pristaje.
Rađa se čovjek koji ima svakolika svojstva i svekolike
potrebe.
Čovjek je i nacionalan, ali mu nacija nije prva i jedina
potreba, niti potpuna zajednica.
Poricanje crnogorske
nacije koje nesustalo “javljaju” velikosrpski bojovnici, najviše oni sa
naučnim titulama, sa svojim ovještalim iskazima o tvorevini Vatikana,
Kominterne, komunista izvan je naučnoga diskursa. Međutim, paranaučno je i
svođenje da je iluzorna zajednica.
Za moje istraživanje mitologizacije nacije, primjenljivo
uveliko i na poimanje i tumačenje
apsolutne autohtonosti i samorodnosti crnogorske nacije, jeste ritualno
uzdizanje nacije kao vrijednosti po sebi. “Nacionalizmi su… prisvojili
religijske tradicije razvijajući svoje svete simbole (zastave), svete tekstove
(ustavi, deklaracije nezavisnosti), svete figure („očevi osnivači“, vrli
heroji), zle figure (izdajnici ili jeretički rušioci), sveta mesta (nacionalni
spomenici, groblja), javne rituale (nacionalni praznici i svečanosti), osećanje
misije (odgovornost za širenje nacionalnih ideala), mobilišuće krstaške ratove
(sukobi sa onima koji se suprotstavljaju nacionalnoj misiji) i osećanje žrtve
(krv onih koji su umrli spasila je naciju te ona može da živi)”. Uprkos i
drugačijim mišljenjima, Kramer nahodi da
“nacionalističko verovanje zahteva jezik, književnost i grupu tumača
koji potkrepljuju nacionalnu pripovest kao što teolozi ili sveštenici
potkrepljuju teološku pripovest. Zapravo, nacionalizam je religija koja se
oslanja na jezik i pripovesti intelektualnih elita.
U svakome društvu objektivno postoji više nacionalnih,
etničkih itd. skupina čak i tamo gdje nacija čije ime nosi konkretno društvo,
tačnije država predstavlja pretežno većinu stanovništva, odnosno pripadnika,
podanika i slično. Nacija jeste globalna društvena zajednica, globalna
društvena grupa, pa u određenome značenju i globalno društvo. Ne može se,
međutim, izjednačiti sa društvom ili društvo svesti na naciju u svim oblicima i
sastojcima. Tek u striktnome etničkome čišćenju koje se najavljivalo i izvodilo
u jugoslovenskim nacijama u ratu, i nakon rata, izrodila se potpuna stopljenost
nacije u jedinstven kolektivitet i poistovjećenje nacije i društva.
U modi crnogorskih “naciologa” je da izdašno koriste knjigu,
bar u navodima, Benedikta Andersona Nacija: imaginarna zajednica/Imagined
communities , koja je posvećena razmatranju porijekla i širenja
nacionalizma. Knjiga je objavljena 1983.
godine i pobudila veliku pažnju istraživača. U predgovoru za hrvatsko izdanje,
Silva Mežnarić napominje da bi se Andersonov esej, kako sam autor naziva, mogao
smjestiti u savremenu literaturu o nacionalizmu time a) što je refleksija a ne
teorija o porijeklu i raširenosti nacionalizma, b) što je pisan i smišljen u
najboljem maniru britanske istoriografske škole, i c) što je prvi koji do kraja
artikuliše pokušaj u savremenoj zapadnoj literaturi o naciji i nacionalizmu
koji postavlja pitanje: „zašto se posvuda bivanje zajednicom u političkom
horizontu nadaje kao bivanje nacijom“, kako je i naslovila svoj osvrt. Bivanje
nacijom danas, str. 5) Što Anderson zamišlja u tretmanu nacije? U modi
crnogorskih “naciologa” je da izdašno koriste knjigu, bar u navodima, Benedikta
Andersona Nacija: imaginarna zajednica/Imagined communities, koja je posvećena
razmatranju porijekla i širenja nacionalizma. Imaginarno znači: izmišljen,
uobražen, nerealan, nepostojeći, izmaštan, zamišljen, nestvaran, sanjarski,
umišljen, fantastičan. Izbor je prema potrebi. Za Andersona, na kojega se
ugledaju ponavljači, nacija je zamišljena zajednica.
Polazi od toga da su nacionalnost ili bivanje nacijom
(nation-ness), baš kao i nacionalizam, kulturne tvorbe posebne vrste (moj
kurziv, D. I.) Upravo je nacija kao kulturna tvorba najčešće rabljena u
diskursima crnogorskih autora. U prvome izdanju moje knjige navodio sam
Andersona za Kulturno oblikovanje nacije (124-125) U pojmovima i definicijama
Anderson se opredjeljuje: u antropološkom duhu nacija je „zamišljena politička
zajednica“ koja je „zamišljena kao istovremeno inherentno ograničena i suverena“. Anderson na pitanje zašto je nacija
zamišljena politička zajednica odgovara: „Zamišljena je zato što pripadnici čak
i najmanje nacije nikad neće upoznati većinu pripadnika svoje nacije, pa čak ni
čuti o njima, no ipak u mislima svakog od njih živi slika njihovog
zajedništva.“ (Benedikt Anderson, Nacija: zamišljena zajednica, Plato, isto,
str. 17) Odmah potom pominje Renana, koji je poznat po definiciji nacije kao
duhovnoj tvorbi, pa Gelnera sa tvrdnjom da nacionalizam izmišlja naciju i tamo
gdje ne postoji. Prigovara Gelneru što zamišljanje poistovjećuje sa
izmišljotinama i lažnošću umjesto sa zamišljanjem i stvaranjem (sve stavlja pod
navodnike), pa bi ispalo kao da postoje
istinske zajednice koje se suprotstavljaju nacijama na štetu nacija. Možda je
suština Andersonova shvatanja kada postavlja da zajednice valja razlikovati po
načinu na koje su zamišljeni (moj kurziv, D. I.) a ne po lažnosti i
istinitosti. Zastajem da ustvrdim, namah, da su nacije zbiljske zajednice ljudi
koji u njima žive, stvaraju ih i razvijaju za svoje potrebe cjelovitosti. Ako
se pripadnici lično ne poznaju, znaju da imaju zajednička svojstva, interese,
namjere, vrijednosti, institucije, djelatnosti...
0 Komentara