Dr Goran Sekulović
KAKO BITI MARKSISTA LUCIDNIJI OD SAMOG MARKSA?
Marks i savremenost? Šta bi Marks ostavio od svoje teorije,
a šta odbacio, u suočenju sa aktuelnim kretanjima u svijetu? Čini se da bi
Marks danas, u skladu sa svojom 11-om Tezom o Fojerbahu, tj. u skladu sa
zahtjevom da treba mijenjati stvarnost, a pred izazovom teorijskog (i, prije
svega, praktičnog!) suočenja njegovih ideja sa savremenim svijetom, tražio da
se taj zadatak izvrši u direktnoj relaciji istorijske prakse i budućnosti i
njegovog naučnog djela. Sigurno je da bi za tezu “marksista” koji a priori i
bespogovorno i danas stoje iza svakog njegovog stava rekao: “Sve što znam jeste
da nijesam marksista”, jer ne bi zatvarao oči pred izmijenjenom stvarnošću
savremenog svijeta koja nije verifikovala neke od njegovih ideja, budući da
nije htio samo da interpretira, već da mijenja svijet.
Marks bi danas odbacio sve one i apriori i bezpogovorne
kritičare svog djela, jer je uvijek samo nastavljao na aktuelno stanje, a ono
je uvijek u istoriji dvoznačno, i progresivno i negativno, dijalektičko,
ambivalentno, transcendentno i imanentno. U ovom smislu, Marks se uvijek
nadovezivao na kritičku analizu postojećeg stanja i vezivao za progresivne
snage jednog određenog istorijskog miljea u procesu izgradnje humanije i bolje
čovjekove svakodnevice. Poznate su njegove riječi da on ne izvlači iz glave idealne
konstrukcije svijeta kakav bi on trebao da izgleda, već se nadovezuje na
stvarne interese, ideje i borbe čovjeka i društvenih snaga određenog
istorijskog doba. Cilj je radikalna kritika svega postojećeg, kako u smislu da
se kritika ne boji sukoba sa postojećim silama tako ni rezultata kritike.
Na Marksovo djelo gledalo se različito i protivurječno
unutar samog marksizma i socijalističkog i komunističkog pokreta, odnosno
unutar onih teorijskih i političkih snaga koje su pretendovale da nastave
Marksovu misao ili smatrale da su njegovi legitimni nasljednici i baštinici u
teoriji i praksi. Od same pojave Marksove misli bilo je nesnalaženja i njenog
nepotpunog prihvatanja i razvijanja, te neuviđanja njene teorijske i praktične
dubine - čak i od strane njegovih najbližih naučnih saradnika, saboraca i prijatelja
- što je imalo ne male negativne posljedice, posebno čini se u praktičnom
pokretu radničke klase i pri stvarnom istorijskom pokušaju ostvarenja
komunističkih i socijalističkih ideja, tj. ideja Marksovog novog društva.
Pravilno i odgovarajuće shvatanje teorijske suštine
Marksovog djela je u direktnoj povezanosti i neodvojivo od sagledavanja
autentične biti njegovog revolucionarnog i političkog projekta novog društva.
Čak šta više, bilo kakvo redukovanje teorijske i filozofske pozicije Marksa na
jednoj, ima neposredne negativne posljedice za političko razumijevanje njegove
komunističke, odnosno socijalističke teorije. U svojim radikalnim
konsekvencijama, neuviđanje široko humanističke, eminentno revolucionarne i
razotuđujuće koncepcije čovjeka kao slobodnog bića prakse kojom stvara i sebe i
svoj svijet, odnosno društvo i istoriju, imalo je za posljedicu reformizam,
oportunizam i isključivo “poboljšanje loše postojećeg” (Herbert Markuze) u
okvirima II Internacionale, kao i brutalnu i nehumanu diktaturu otuđene
partijske vrhuške i jednog neprikosnovenog vođe u okvirima III Internacionale.
U oba slučaja dolazi do potpunog odustajanja od revolucionarne izgradnje novog
društva i novih humanih, komunističkih i socijalističkih društvenih odnosa.
“Engelsova
interpretacija Marxa kao prvenstveno historijskog materijalista i političkog
ekonomista bila je s malim varijacijama dominantna među teoretičarima Druge
internacionale. Razilazeći se u pitanju da li je dobro ili loše što je Marx
navodno odbacio svaku filozofiju i da li bi bilo potrebno da se on naknadno
filozofski ‘dopuni’, oni su se uglavnom slagali da pravi ili zreli Marx nije
bio filozof nego historijski materijalist i ekonomist. Jedini značajniji teoretičar
Druge internacionale, koji je smatrao da je Marx imao i svoju filozofiju
(‘dijalektički materijalizam’), bio je G.V.Plehanov, a zahvaljujući njegovom
učeniku Lenjinu, ta je koncepcija postala i vladajućom interpretacijom Marxa u
III internacionali. Međutim, treba istaći da interpretacija Marxa u III.
Internacionali ipak nije bila tako radikalno različita od one koja je
prevladavala u II. Internacionali. ‘Historijskom materijalizmu’ i ‘političkoj
ekonomiji’ u II. Internacionali je dodat ‘dijalektički materijalizam’ kao
njihova filozofska osnova. Nakon što se marksizam Treće internacionale u obliku
u kojem ga je kanonizirao Staljin kompromitirao svojom nehumanom praksom i
nakon što je nizom kritičkih analiza pokazana filozofska neodrživost (krhkost)
dijalektičkog materijalizma i njegova neprimjerenost Marxu, dominantna struja u
zapadnom marksizmu i u zapadnoj marksologiji učvrstila se u tradicionalnom
drugointernacionalskom shvaćanju Marksa kao historijskog materijalista i
političkog ekonomista...Da ne bi bilo nesporazuma, treba napomenuti: Engels je
inspirator ne samo drugointernacionalske interpretacije Marxa kao historijskog
materijalista i ekonomista, nego i plehanovsko-lenjinske, trećointernacionalske
koncepcije o dijalektičkom materijalizmu kao filozofskoj osnovi Marxova
učenja...Engels ...je smatrao da je...kod Marxa ostala filozofska praznina koju
treba popuniti. Tako bi se moglo reći da su se teoretičari Druge internacionale
(osim Plehanova i još nekih izuzetaka) u svojoj interpretaciji Marxa povodili
za Engelsovim eksplicitnim ocjenama, dok su Plehanov, Lenjin i Treća
internacionala slijedili Engelsovu implicitnu interpretaciju izraženu kroz
njegove vlastite teorijske pokušaje, te su nastojali da Engelsovu neispunjenu
filozofsku zamisao realiziraju.”
Tek kada se Marksovo djelo sagledava ne-dogmatski u svoj
njegovoj širini i lepezi, kao stvarno, ne-pravolinijsko i ne-unaprijed
osigurano i u praksi samim tim i a priori ciljno realizovano mišljenje, tek
kada uporedimo realne rezultate njegovog učenja sa mnogobrojnim
interpretacijama i viđenjima velikog broja teoretičara različitih ideoloških
interpretacija i pogleda na svijet, možemo se približiti (ne)produktivnom
značaju šarolikog broja njegovih ideja, od kojih, doduše, “neke nijesu njegove
vlastite, neke pak jesu, a neke su poboljšane verzije preuzetih ideja od drugih
teoretičara”. Ovakav nam pristup najviše
i pomaže da se u izmijenjenim okolnostima savremenog (post)industrijskog
svijeta i sami teorijski upustimo u nešablonska i originalna istraživanja koja
ne treba da anahrono i besplodno slijede Marksa, ali svakako mogu – iako ne
moraju! - da na njegovom tragu ili, dakle, nasuprot njemu, što takođe može biti
intelektualno podsticajno, uđu u koštac sa novim čovjekovim istorijskim
izazovima. “...Mi smo (zapadna društva – prim. G. S.)...suočeni sa problemima,
koliko socijalnim toliko i političkim, na koje marksizam praktično ne baca
svijetlo već služi prije da nas zbunjuje...Ne mislim da pisci koji sebe
nazivaju marksistima nijesu osvijetlili ove probleme; prije smatram da, ako
jesu, to nije bilo primjenom ideja uzetih od Marksa koji nije imao mnogo
sopstvenog da kaže bilo o slobodi ili o pravdi... Ko god želi da o slobodi i
pravdi misli jasno i realno i o tome kako se one mogu povećati u modernim
industrijskim društvima mora to uraditi bez potpore u marksizmu... Ako, pak,
marksista postavi sebi taj zadatak, vidjeće da mu Marks prije smeta nego što
pomaže u njegovom nastojanju da to postigne.”
Samo se na ovaj način može shvatiti uistinu neobičan i (pre)ambiciozan
Marksov napor da na potpuno nov način priđe problematici svijeta, istorije i
čovjeka što je imalo za posljedicu jedno novo i svakako autentično mišljenje -
među drugim teorijama - i elaboriranje novog društva.
Marksovo djelo je ne rijetko u interpretacijama sagledavano
ne u cjelini, već samo u pojedinim sferama i naučnim disciplinama. Za jedne
teoretičare on je ekonomista, za druge filozof, za treće političar i
revolucionar, za četvrte sociolog, za pete ideolog, za šeste vrijednosno
neutralni naučnik, za sedme teleolog i eshatolog, osmi ga definišu kao
pripadnikom istoricizma, neki istraživači suprotstavljaju “dobre” i “loše”
strane njegovog djela, čak štaviše, što je dakako i najlakše i duhovno
najkomotnije, vrlo često se “vrednuje” po principu apsolutnog pozitiviteta ili
apsolutnog negativiteta, tvrdi se da nije nimalo lak mislilac i da je na kraju
ispao loš prognozer, govori se o tzv. “sastavnim elementima” i njegovog i
učenja čitavog jednog pravca mišljenja koji je po njemu u nauci o društvu dobio
naziv, a koji je u velikoj mjeri problematičan i diskutabilan i kojega je sam
Marks u najmanju ruku ostavio upitnim, poput Heraklita zovu ga mračnim, njegovo ukupno stvaralaštvo jedni vide kao
djelo u kontinuitetu, a drugi ga dijele na najmanje dva perioda – “dva Marksa”,
pa tako u toj optici “postoji” tzv. “mladi Marks” ili ideolog i tzv. “stari”,
“zreli” Marks ili naučnik, te se zato postavlja pitanje koji je tzv. “pravi
Marks?!, itd. Sav ovaj teorijski galimatijas oko djela Karla Marksa možda je
najbolje sagledao i formulisao Mikel Difren: “Reč je dakle o tome da treba da
budemo marksisti koji su lucidniji od samog Marksa.” Drugim riječima, moramo iz Marksovog djela
kao iz mračnog rudnika kopati i izvlačiti ono pravo i istinito, teorijski
podsticajno, što vodi do željenih rezultata, a čega čak ni sam Marks, ili ne
bar sasvim dovoljno, nije bio u potpunosti svjestan.
Sada da vidimo kako stoji sa argumentima nekih od prethodno
navedenih shvatanja Marksovog djela. Marks kao prognozer? Mnogima se danas čini
da je Marks “omanuo”, jer, eto, nijesu se ispunila njegova, makar očekivanja i
nadanja, ako ne egzaktni planovi i utopije, o izgradnji komunističkog društva u
zemljama, prije svega, razvijenog i ekonomski i politički, evropskog Zapada.
“Predviđajuća i propisujuća strana Marxovih ideja nije...zadovoljavajuća.
Njegova ga je vlastita teorija odvraćala od toga da predlaže ono što je nazivao
‘receptima za kantinu budućnosti’, ali su se njegova očigledna očekivanja
proleterske revolucije na Zapadu do danas izjalovila i mnogi smatraju da
njegova slika budućeg komunističkog društva počiva na naivnoj i jednostranoj
koncepciji ljudske prirode. Ipak, Marx je u čitavom spektru znanosti o društvu
sasvim sigurno jedna od najutjecajnijih ličnosti 20. stoljeća.”
No, šta bi se desilo da je Marks čak i “potrefio” dolazak
komunizma?! Gajo Petrović o “predviđanju” i “prognozi” kod Marksa piše
sljedeće: “Uz glavnu prognozu o skorašnjoj pobjedi socijalizma Marx je, kažu,
dao više specijalnih, kratkoročnijih o daljnjem razvoju kapitalizma, ali i te
su se prognoze pokazale kao pogrešne. Tako je Marx predviđao da će se
kapitalističko društvo sve više raslojavati na dvije antagonističke društvene
klase, buržuje (kapitaliste) i proletere (najamne radnike), no to se nije obistinilo.
Marx je, dalje, predviđao sve veće relativno i apsolutno osiromašenje radničke
klase, no bar što se tiče apsolutnog osiromašenja činjenice tome jasno
proturječe. Marx je predviđao i cikličke ekonomske krize s kojima kapitalizam
neće moći da iziđe na kraj, no čini se da ih je ovaj u međuvremenu prilično
obuzdao. Tvrdio je da će kapitalistički odnosi proizvodnje postati smetnja za
daljnji razvoj proizvodnih snaga, a proizvodne snage u kapitalizmu i dalje se
uspješno razvijaju. Itd. i t. sl... No da li je Marx doista bio u prvome redu
društveni prognostičar (ili možda čak jednostavno ‘nenaučni’ prorok)? Da li je
on uopće tvorac prognoza koje mu se pripisuju? U kojem je smislu bio i
dijagnostičar društva u kojem je živio? Nema sumnje da je Marx i dijagnosticirao
i prognozirao. No da li je bit Marxova mišljenja u tim dijagnozama i prognozama
ili je Marx, kad se upuštao u prognoze, djelomično čak protivurječio svom
vlastitom mišljenju?... Marxovo mišljenje... proglašava se zastarjelim i
neaktualnim prije svega zato što se njegove prognoze nisu ostvarile. U vezi s
tim može se pitati, da li bi Marxovo učenje bilo još uvijek aktualno da su se
njegove navodne prognoze ostvarile? Pretpostavimo da je bit Marxova učenja bila
u prognozi da će kapitalizam u određenom roku propasti i biti zamijenjen
socijalizmom, te da se ta prognoza i ostvarila. To bi, naravno, bilo jako
lijepo i mi bismo danas svi slavili Marxa kao onog koji je našu sretnu
sadašnjost tačno prorekao. No da li bi Marxovo učenje tada bilo još aktualno ili
bi ono i u tom slučaju upravo kao ostvarena prognoza bilo zastarjelo? Da se
Marxovo učenje sastojalo u nekoj vremenski određenoj prognozi (ili u skupu
takvih prognoza), ne bi li ono već unaprijed bilo osuđeno na zastarijevanje u
unaprijed poznatom roku (jednako kao i svaka ‘oročena’ prognoza vremena).”
(podv. G. S.)
Marks, “lažni” i “pravi”, mladi, rani, kasni, zreli!?
“...Činjenica da se Marxova misao očigledno u znatnoj mjeri razvijala tijekom
njegova života potaknula je rasprave o tome postoji li u njegovim idejama
kontinuitet ili zapravo postoje dva Marxa – mladi humanistički filozof ranih
četrdesetih i kasniji, stroži i očito deterministički društveno-ekonomski
teoretičar...Uzmemo li u obzir konceptualnu fluidnost i otvorenost koju je Marx
naslijedio od svojih hegelovskih početaka, nije čudo da su značenje i važnost
Marxove dijalektike izazvali najrazličitije interpretacije.”
Gajo Petrović raspravlja o viđenju “pravog” Marksa kod
staljinističkih teoretičara i njihovom
birokratsko-ideološko-kontrarevolucionarnom temeljnom ograničenju za usvajanje
pravih, autentičnih, humanističkih Marksovih vrijednosti i ideja. “Kod
‘marksista’-staljinista teorija o ‘mladom’ i ‘starom’ Marxu konkretizira se u
tezi da je zreli Marx, trezveni naučenjak-ekonomist, prevladao i učinio
neaktuelnim mladog Marxa, apstraktnog filozofa-zanesenjaka. Kritizirajući
filozofski idealizam i politički liberalizam ‘mladog’ Marxa, staljinisti se
prikazuju kao dosljedni revolucionari koji se bore protiv onog nemarksističkog
u mladom Marxu, protiv zloupotrebljavanja mladenačkih slabosti i zabluda
Marxovih od strane neprijatelja socijalizma. Međutim, pitanje se neodoljivo
nameće: nije li čišćenje mladog Marxa od ‘hegelovstva’ i od ‘građanskog
liberalizma’ u stvari čišćenje Marxove misli od njene humanističke biti, njeno
pragmatističko ‘prepariranje’ kako bi mogla da služi kao teorijsko opravdanje
birokratske, antisocijalističke prakse.” (podv. G. S.).
Kada se pogledaju ključne ideje u tzv. “ranim” i “kasnim”
radovima, a to znači u “Ekonomsko-filozofskim spisima” i u “Kapitalu” kao, u
osnovi, glavnim reprezentativnim djelima ova dva perioda, jasno se vidi da je
Marks jedan, bez podjela i razlika. I u jednom i u drugom periodu Marks
raspravlja o otuđenju i postvarenju, o ugnjetavanju i eksploataciji, o
komunističkom učenju i pokretu, o čovjeku kao biću prakse i o revoluciji kao
cjelovitoj re-integraciji čovjeka u svoj zavičaj i autentičan samodjelatni, slobodni
i razotuđujući opredmećujući rodno-generički život.” ‘Pravi’ Marx – to je ono
čime je Marx zadužio historiju...Staljinisti (i oni koji prakticiraju
staljinističku kritiku istovremeno je odbacujući na riječima) suprotstavljaju
‘starog’ Marxa ‘mladome’, tvrde da je ‘pravi’ Marx onaj ‘stari’. ‘Mladi’ Marx
njima je zanimljiv samo kao historijski dokumenat, kao svjedočanstvo Marxove
prvobitne nezrelosti i postepenog oslobađanja od hegelovsko-fojerbahovskih
zabluda. Svojom vikom protiv ‘mladoga’ Marxa oni žele zabašuriti da su se
podjednako udaljili i od ‘staroga’. Jer marksizam je filozofija slobode,
staljinizam – ‘filozofsko’ opravdanje ropstva. Teza da je ‘pravi’ Marx onaj
‘mladi’, predstavlja prvu, nedomišljenu reakciju probuđene marksističke misli
na staljinizam. Oni koji je zastupaju tim samim prihvataju suprotstavljanje
‘mladog’ i ‘starog’ Marxa, a ujedno velikodušno prepuštaju ‘starog’ Marxa
staljinistima...’Mladi’ i ‘stari’ Marx u suštini je jedan isti: Marx borac
protiv samootuđenja, raščovječenja, eksploatacije... Jedinstvo Marxove bitne
misli ne isključuje njen razvoj. Marxovo je djelo stalna autokritika, stalna
revizija vlastitih pogleda. Podjela na ‘mladog’ i ‘starog’ Marxa vrlo nepotpuno
prikazuje taj složeni proces... Bitna koherentnost Marxove misli ne znači da je
ona sveobuhvatan i završen sistem. Bitna istinitost Marxove misli ne znači da
je ona vječna istina za sva vremena. (podv. G. S.). Marxovo djelo puno je
otvorenih problema; ono sadrži i pitanja bez odgovora, traženja bez konačnih rezultata.
Neki pronalaze kod Marxa definitivna rješenja čak i tamo gdje je on upravo
vidio teškoće. Međutim, ono što je za Marxa bilo samo pitanje, ne može ni za
nas biti gotov odgovor, ono što je sam Marx smatrao rješenjem, može (podv. G.
P.) za nas postati problem. Veliki mislioci svijetle daleko u budućnost, ali
svako pokoljenje mora samo izboriti konkretno rješenje svojih problema.”
Da bi se stiglo do Marksove autentične misli treba uvijek
imati u vidu konkretno istorijsko doba u kojem je živio i stvarao i konkretne
istorijske, ekonomske, socijalne, političke i druge prilike koje su mu služile
kao materijal za posmatranje, analiziranje i teorijska uopštavanja. Kao i svaka
druga misao i njegova je izraz jednog konkretnog materijalnog svijeta i duhovne
situacije vremena koje mu je bilo dodijeljeno i dato da živi i proučava. Uz sve
ovo, neophodno je biti oprezan pri apstrahovanju i eventualno olakom
zaključivanju i generiranju univerzalnih teorijskih i praktičnih istina na
osnovu sagledavanja i analize samo jednog istorijskog momenta i trenutka, ili
pak nekog Marksovog djela koje se bavilo određenim konkretnim istorijskim
događajem, procesom ili pojavom. Naročito je to čini se potrebno kada je u
pitanju analiza više Marksovih političko-istorijskih djela koja nesumnjivo
sadrže u sebi i revolucionarno-propagandne elemente, a govore o nekoliko
izuzetno značajnih revolucionarnih, istorijskih i političkih događaja u Evropi
Marksovog vremena.¬
Čini se da je paradigma upozorenja ove vrste data u
sljedećim riječima Hansa Kelzena posvećenim Marksovoj analizi Pariske komune,
odnosno njegovog djela “Građanski rat u Francuskoj”: “Svakako bi bilo pogrešno
da se reči jednog političkog spisa, napisane ne bez agitatorskog cilja,
stavljaju na zlatnu vagu.” Kelzen smatra da je to upravo uradio Lenjin. Govoreći, pak, o revolucijama u Evropi 1848.,
Predrag Vranicki piše: „Historija je... pokazala da se ne može iz jednog
momenta, koliko god on bio značajan, donositi definitivan sud...”
Sama stvarnost, praksa je najbolji sudija, najpouzdaniji
kriterijum za ispravnost neke teorije. Na osnovu toga mogu se klasifikovati
dvije osnovne velike grupe ideja, metoda i drugog istraživačkog oružja kod
Marksa kada je u pitanju proučavanje društva što se tiče njihove vitalnosti i
danas, ili ne-vitalnosti i ne-važenja. Kod grupe ideja koje više nijesu žive i
produktivne možemo vršiti i dalju podjelu na one koje nijesu bile žive ni tada
kada su uobličene i na one koje su bile žive kada su formulisane, jer su bile
teorijski izraz ondašnjeg istorijskog stanja, ali više nijesu žive danas budući
da je promijenjeno ranije istorijsko stanje (industrijsko društvo i pretežni
manuelni rad). Od onih ideja koje su žive i danas možemo svakako spomenuti
klasnu borbu, polarizaciju, tj. eksploataciju (naravno, samim tim i ideju
nejednakosti, nepravde, poniženja, ataka na dostojanstvo čovjeka, itd.),
globalizaciju, svakako i otuđenje. Od onih koje nijesu bile žive ni u trenutku
formulisanja, svakako diktaturu proletarijata.
Od onih koje više nijesu žive, tu su one ideje koje se tiču
promjena u domenu rada u postindustrijskom i informatičkom, digitalnom društvu.
Više nijesu karakteristični raniji profesionalni, masovni i slični obrasci
tradicionalne, moderne, industrijske društvene podjele rada – na osnovu kojih
je Marks i mogao da traži i predviđa buduće ukinuće društvene podjele rada –
već lični, individualni, postmoderni, postindustrijski i drugi novi vidovi
podjele rada. U klasičnom industrijskom društvu bila su karakteristična
dugotrajna i isključiva, jedna jedina zanimanja za veliki broj ljudi i na toj
osnovi i odgovarajući vidovi otuđenja radnika.
U postindustrijskom društvu na osnovu ubrzanog razvoja
informatičkih tehnologija dolazi do redukcije radne snage, sve veće
nezaposlenosti, mienjanja modela dosadašnjih klasičnih zanimanja u
poluzanimanja, djelimičnih zaposlenja (‘part-time’) i rada po potrebi, kako
onih koji rade tako i onih koji upravljaju radom, ponovnog afirmisanja kućnog
rada kao posljedice kompjuterizacije poslovanja), mnogo češćeg mijenjanja rada
i zanimanja zbog čega obrazovanje postaje mnogo značajniji faktor), rad više
nije u centar ni lične ni društvene pažnje u visokorazvijenim zemljama, dok u
nerazvijenim zemljama ima puno siromaštva i elementarne borbe za opstanak, tako
da je opet otuđenje, samo drugačije intonirano i proizvedeno, u centru pažnje
(između ostalog, u razvijenim zemljama i zbog nemanja smislenog rada), zatim
sve prisutnijeg premještanja radnih preokupacija iz tržišnog u socijalni domen
(sektor usluga, neprofitabilne organizacije, zdravstvo, obrazovanje,
dobrovoljne organizacije, hobi-aktivnosti, neke proizvodne aktivnosti,
građevinarstvo, proizvodnji hrane...), i ne na posljednjem mjestu feminizacija
i internacionalizacija rada. U svim ovim promjenama, međutim, ima i izvjesnog
ostvarivanja nekih Marksovih zalaganja i predviđanja, tj. ostvarivanja
određenih vidova humanog i socijalnog, stvaralačkog i slobodnog rada:
prevladavanje otuđenosti rada redukcijom nametnutog rada, širenje netržišnog
rada u neprofitnim organizacijama, istiskivanje ljudi iz sfere rada i
pretvaranje postmodernih društava u ljudske zajednice gdje oni koji rade čine
sve izrazitiju manjinu, itd.
Da rezimiramo: Kako biti marksista lucidniji od samog
Marksa? Izgleda jedino koristeći Marksa protiv Marksa, kako to sugeriše Jovan
Džon Plamenac. To znači suočiti ono neadekvatno Marksu iz samog Marksovog djela
– koje je nastalo suprotno onome što je čak i sam izjavljivao i pisao i što je
bit njegovog mišljenja, a kamoli što kao takvo postoji, dakle, u odnosu na tu
bit, u potpunoj suprotnosti – sa bitnim intencijama, sadržajima i porukama
njegovog mišljenja, čega on ponekad ne samo da je bio nedovoljno svjestan, već
najčešće apsolutno i nije bio svjestan, nasuprot tome smatrajući da su upravo
takve – sa stanovišta autentičnosti i istinitosti njegovog djela
kontraproduktivne i štetne – kategorije izuzetno korisne i potpuno u funkciji
praktičnog ostvarenja njegovog učenja. U tom smislu, Marks se ne može
amnestirati za mnoge kasnije deformacije i promašaje u praksi socijalističkih
društava i projekata širom svijeta.
0 Komentara