Brojni meteorolozi amateri, a amatera je na ovom našem zlosrećnom prostoru tako mnogo, u brojnim oblastima predviđali su neuobičajeno hladnu zimu, punu nepredvidivih prirodnih fenomena.

Punili su nam uši, koje je bilo bolje zamazativoskom ili katranom, pričama o nezapamćenim hladnoćama, sniježnim mećavama, orkanskim vjetrovima, nedostatku letećih ćilima, pojavama teatarskih, sviračkih, plesačkih grupa praćenih satanističkim kohortama.

Bogato smo mi podneblje koje obiluje lažnim prorocima, a čija proročanstva padaju na veoma plodno tlo. Blebeću o velikim međunarodnim zavjerama, trućaju o apokaliptičnim prirodnim katastrofama i kakofonijom toliko nalik na oglašavanje zvjerinjaka, obećavaju skori smak svijeta. Dok ih slušam i gledam poželim da su bar u ovom pošljednjem u pravu.

Mnogo je loših postupaka, kojima se civilizacija pozicionira za početak svog kraja. Velike rupe u ozonskom omotaču, proroci naivnima prodaju priču da su vidljive, globalno zagrijavanje zbog efekta staklene bašte, otapanje polarnog leda i rasta nivoa svjetskog mora…

Otvoreno je pitanje - koliko je od pobrojanih zbivanja prirodnog, a koliko antropogenog karaktera. Pokušavam, koliko god mogu, da izbjegnem devijantne drušveno- političke bizarnosti, često tako uklopive u somnabulno oglašavanje, koje bi da se izjednači sa inicijacijom u eleusinske misterije. Nasukan negđe između dosade i gađenja tražim prauzroke nalik traganju za primordijalnom smješom iz koje je nastao život. Mnogo se bolje izgleda, nažalost, snalazim sa onim što izaziva kraj života, pogotovo što baš nešto i ne vjerujem u zagrobni život.

Svjedok sam svakodnevnih interpretacija dešavanja na Cetinju za minulih dvije i po godine. Kako se osjećam Cetinjaninom bar u duhovnoj ravni u okviru koje sam imao izuzetnu privilegiju da se povremeno družim sa ljudima dometa Mladena Lompara, Božidara Ivanovića, Branislava – Banje Kaluđerovića…

Stoga se užasavamsvega onoga što se Gradu-heroju pripisuje. Budući da takve opservacije dospijevaju sa sektaško-paradržavnih adresa, držim da je veoma lakoshvatiti namjere sa kojim se ovako nešto servira… Strukture zadužene da se ovakva dešavanja svedu na najmanju moguću mjeru, podgrijavaju lošu atmosferu, pokušavajući da težište odgovornosti prebace na iskrene borce protiv oličenja zla.

Moj bol je bezimen, ali u njemu bolno odjekuju imena svih cetinjskih žrtava. Riječi suvišne, banalne, riječi nemoćne… Suze se zaledile, jecaji zamukli. Ucvijeljene porodice za koje nema utjehe, dječja suza za izgubljenim drugovima, prazna mjesta u školskim klupama, praznina u dječjim dušama. Prerano suopečeni ljutim bolom… Uzaludna su bila moja očekivanja da će oni koji su monopolizovali medijski prostor pokušati da se uzdrže od suvišnih riječi, a suvišnaje svaka izgovorena.

Cetinje i Cetinjani su pošljednja linija odbrane Crne Gore i Crnogoraca. Stoga nije čudo da su vjekovni neprijatelji naše države pokušali da svojom zločinačkom aktivnošću poremete ono što predstavlja monumentalnu veličinu prošlosti i zalog za budućnost.

Protiveći se ovakvim zlokobnim nakanama ustali su studenti, mladi građani koji ne dozvoljavaju da im bilo ko bude primjer, ali mogu da posluže kao primjer svim dobronamjernim ljudima. Protest postaje sve glasniji, zahtjevi sve primjerenijirješavanju težine tragičnih događanja. Zbog toga ne čudi da su ti mladi ljudi s jedne strane bili ignorisani, kao od strane Javnog servisa, a sa druge da oni ignorišu poziv sa mjesta, na koji se niko principijelan ne bi odazvao. Umislio je premijer, kao i njegovi ministri da im se može sve i da su toliko iznad naroda, da im narod više i ne treba!

Ne prvi put, postavljam pitanje koje ni najmanje ne gubi na aktuelnosti: šta bi u resorunekog crnogorskog ministra trebalo da se dogodi da bi on podnio ostavku? Izgleda da niti jedan od njih ne zna da je ostavka ljudski čin najviših etičkih načela.

Postaviše naši student pitanje – KAMO ŚUTRA? - očekujući uzalud odgovor od onih koji ne znaju ni – KAMO DANAS. Zato će im ŚUTRA biti mnogo teže!