Ja sam jutros napadnuta na željezničkoj stanici u Baru. Ja sam noću crtala ove ruke, a dan posle toga osvanuli su na mojoj zgradi, i zgradi do moje osvanuli su neki drugi natpisi, koje ja naravno prezirem, jer ova šaka je umjetničko djelo, a ti natpisi spadaju u onaj najniži nivo. Ja sam i posle Belvedera napadnuta na ulici, udarana, tako da ću vam reći da je to sve moja istorija, ja sam takva, i ja ću tako da se borim - kazala je u emisiji E uživo, na Televiziji E, umjetnica Tanja Sekulić.

"Naklon do zemlje hrabra djeco” napisala je umjetnica Tanja Sekulić, koja je bila privedena u Centar bezbjednosti Bar, bez objašnjenja, kako kaže, i tražili joj da da izjavu.

- Dala sam izjavu, pitala sam je li ovo zbog toga što crtam ,,ruke su vam krvave” po gradu. Ja sam ponijela maketu, i sprejem sam uspjela samo pet da uradim. Inspektor je rekao jeste, tako da je to moj bunt koji je tog dana, ne sjećam se više ni koji je to datum bio, negdje 10.ili 9.januar, zato što sam bila zaprepaštena pucnjavom, ja sam to i napisala na mom facebook profilu, da je u Baru bio Bejrut. Obzirom na tragediju, i obzirom da su Crnogorci ljudi koji za mnogo manje tragedije, što veli jedan ,,kad ti komšija umre pa ti ne pališ televizor, to je nekad bilo”, ožalili smo i Ribnikar kao mi, nit se čula kakva pucnjava niti ništa, a u Baru je bio Bejrut, i sjutra dan od Božića, i preksjutra, i to me je toliko izbacilo iz takta, nijesam više mogla da trpim - rekla je Sekulić.

Boginja pravde zato drži terazije nakrivo, smatra Sekulić, jer se pravda oduvijek ne dijeli na ravne časti, nego, kako kaže, po babu i stričevima.

- To kako se pravda dijeli svjesni smo, naročito mi što smo stariji ljudi, ali to je sad toliko očigledno da je to strahota - istakla je Sekulić.

Imala je ideju koja nije bila lako ostvariva, prisjeća se Sekulić, jer joj trebalo mnogo više materijala i prostora da to izvede, objašnjava ona, i vjerovatno bi je da je to sprovela, kako kaže, brže uhapsili.

- Ovako sam pribjegla tom već poznatom simbolu krvavih šaka, jer ne znam da na prostoru Balkana, ali da proširim i dalje, cijelom su svijetu ruke krvave, tako da nije ovo samo naš problem. Onda sam se uhvatila za krvavu šaku zato što mi je bilo najlakše da to sad ostvarim, i tako brzo sve da odradim. Inače, što se mene tiče, ja sam više i rađe htjela napisati ovu poruku  koju nosim oko vrata ( oko vrata nosi poruku ,,Cetinje to sam ja ❤️”), jer ja to od 1.januara stano pišem na mom Facebook profilu, i nije lako, Cetinju nije lako - emitivno, kroz suze je rekla Sekulić.

Dugo je živjela u Francuskoj, podsjeća Sekulić, i svaku vlast su za 15 godina,  koliko je tamo živjela, prisjeća se, promijenili studenti.

- Moja majka koja je imala četiri razreda osnovne škole je uvijek govorila da djeca moraju da se slušaju. I to je osnova svega! Ja sam, otprilike, sve rekla u životu, dosta imam godina, dosta života, i ja moram da slušam djecu, i gdje mladost kreće ja sam uvijek na toj strani, neću da se pitam, apsolutno, sebi da postavljam pitanje, jer to su mladi ljudi iza kojih logično, i normalno, moramo da stojimo. Jer, za  ovo što se dešava u našoj zemlji, i u okruženju, smo upravo mi krivi. Onog trenutka kad svaki pojedinac kaže sebi u ogledalu, ili bilo gdje, kriv sam, bez obzira što nije fizički negdje prisustvovao, kriv sam, tek tada će ovo društvo da počne da ozdravljuje. Dok prebacujemo krivicu na drugoga ne valjamo ništa, to nije izlječenje, a to će vjerovatno reći psiholozi. Znači, u nama je greška - poručila je Sekulić.

Veliki je problem preuzeti odgovornost, smatra Sekulić, jer je teško na sebe krenuti i okriviti sebe, ističe ona, nesvjesni činjenice da prihvatanjem krivice život postaje, kako kaže, ljepši i lakši.

Krajnji je momenat, poručuje Sekulić, da se stane iza jedne dobre ideje, koja vodi, dodaje ona, ka ozdravljenju ovoga društva.

- Naći ćete na tim društvenim mrežama upite što sad umjetnici, što sad NVO, a šta je sad ovo, nije važno kad, važno je da se desilo. Ja neću da ulazim u to što.sam ja trideset i pet godina ,,tabanala džadu”, i nikad nijesam zaustavila, a niđe nije bilo nekih, i neka ih nije bilo, neka dođu sad. Važno je da smo sad svi tu, jer ovo je zadnja kap, ovo više, stvarno, ne smije da pređe ni jednu granicu, ne smije. Smrt nema naciju, da li to ljudi razumiju?! Smrt nema političko obilježje, smrt nema godine, kao što smo nažalost vidjeli sad, za Jovana i Vukana, prije njih za Marka i Mašana, e u tome je problem - naglasila je Sekulić.

Od trenutka hapšenja je ogromnu podršku dobila, ističe Sekulić, od Cetinja, a od svojih sugrađana Barana je dobila ponudu, ističe ona, da joj obezbjede pratnju.

- Ja sam jutros napadnuta na željezničkoj stanici u Baru. Ja sam noću crtala ove ruke, a dan posle toga osvanuli su na mojoj zgradi, i zgradi do moje osvanuli su neki drugi natpisi, koje ja naravno prezirem, jer ova šaka je umjetničko djelo, a ti natpisi spadaju u onaj najniži nivo. Ja sam navikla, uvijek sam izložena, prsa u prsa, i ja se ne bojim nikoga, ničega, idem na prvu liniju, kod mene nema. Ja sam i posle Belvedera napadnuta na ulici, udarana, tako da ću vam reći da je to sve moja istorija, ja sam takva, i ja ću tako da se borim. Neko će da se bori na neki drugi način, opravdavam svaku vrstu borbe, ali ja ne činim zlo, to je razlika. Ja sam stvorena da pravim dobro, i da činim dobro. Moja je misija da činim dobro, i dok sam živa to ću da radim. Sad, ovom društvu kako treba da se pomogne, ja nijesam veliki stručnjak u tome, ja sam stručnjak za prevod i pisanje, možda i za slikanje, za te umjetničke stvari u mom domenu, ali društvo mora da se dobro prosije kroz jedno sito. Ne može naš premijer, ako je prošli mogao da nas laže za njegove biografske podatke, ili bilo kave, ne možemo to da dozvolimo ponovo, a mi smo upravo to dozvolili, pa nam je i ovaj premijer pola podataka o sebi lagao i ipak je premijer, razumijete li, to ne smije da se dešava. Ako smo se klizali 30 godina, nećemo dalje. Ako se i sad budemo klizali, onda nijesmo nizašta - rekla je Sekulić.

Komentarišu izjavu ministra unutrašnjih poslova Danila Šaranovića da se ljudi mogu vratiti normalnom životu, u noći kad je na Cetinju ubijeno 12 ljudi, Sekulić kaže da su se njeni sugrađani 6.i 7.januara plotunjanjem vratili, i od Bara, opet kaže, napravili Bejrut.

- E taj normalan život, kojem su se oni vratil, to nije normalni život. Ja, lično ne mogu da se vratim, meni će trebati jako puno vremena, ja sam takva po prirodi, kao svi umjetnici, kod nas više rade osjećanja, nego razum i um. Ja sad neću sebe nešto da sprečavam, ja ću da plačem kad mi se plače, da se ponašam u skladu sa mojim svijetom koji sam stvorila  za sebe, i vjerovatno ću uvijek biti izložena kritici, napadima fizićke prirode, kao što se i već dešava, tako da ne dam pet para za to. Moje je srce na Cetinju bilo i pred ovim, moja je majka sa Cetina, i ne samo zbog toga, ja sam pola svog života tamo provela,  i moja najbolja drugarica je sa Cetinja, koja je umrla 31.decembra. To je moje Cetinje! U knjigama se uvijek spominje Cetinje, i to je moja identifikacija - poručila je Sekulić.

Napadi na neistomišljenike su karakteristika primitivnog društva, cijeni Sekulić, i zbog toga se ne čudi i današnjem, kako kaže, verbalnom napadu, za koji kaže da je mogao prerasti u fizički, ističe ona, da je bilo vremena.

- Otkad se sve to dešava ja sam napamet naučila, to nije teško, to su tri cifre, 122, to je policija, ja to prije nikad nijesam znala. Ja sad odmah zovem policiju, ja uopšte neću da se raspravljam, i zaista su policajci došli, ali ja sam morala da uđem.u voz, jer sam morala da idem ovamo. Mene neko mora da zaštiti! Ko štiti građane u drugim državama, ili na svijetu, zašto policija postoji, da nas štiti, a ne za obavljanje ne znam čega. Odmah su došli - rekla je Sekulić.

U Parizu nije nijedan studentski protest propustila, prisjeća se Sekulić, i broj učesnika na bilo kom protestu, objašnjava ona, nije važan.

- Ako je onog dana u Podgorici bilo 5.000 ljudi, odmah računajte da je to 10.000. Crna Gora je mala, dok ja dođem iz Bara, dok onaj dođe iz Nikšića, obično, sad je to, a i prije bilo moderno da se zaustave putovanja ka Cetinju. Ja kad sam išla na Belveder, u pet do 1 više nije postojao ni  jedan autobus, pa sam tabanala jedno 5 km, do Meteriza, i slučajno je novinarka naišla i primila nas u auto. Ja sve sa mojim psom Batrićem. Znači onemogućeno ti  je da stigneš. Ja mislim da treba sad da idemo na ulice, da ne treba da se mičemo s ulica - zaključila je Sekulić.