CG u srcu

Goran Sekulović: Mihailo Lalić o negativnim karakteristikama crnogorskog mentaliteta ili: Ne dajte se ljuđi da vas mržnja zanese!

‘’Nikad se Crna Gora neće oporaviti od ovoga nesrećnoga rata iznutra…’’

Jan 12, 2025 1 Komentara

(15 riječi)

‘’Kod nas može da se začne skoro sve što drugdje može da se začne – filozofija, revolucija, komedija, čak pilana ili pivara – ali ne stigne da dozrene, no zbog raznih nedostataka ili viškova ispadne drukčije nego igdje: kratkog daha, kratkih rukava, na kratak vijek sračunato.’’

Lalić sumnja u hepiend društvenog razvoja i istorijskog kretanja, konkretno u crnogorskom slučaju što povezuje i sa određenim negativnim karakteristikama crnogorskog mentaliteta. ‘’Znao sam i prije da ne valja stanje koje vlada (u vrijeme knjaza Nikole, napom. G. S.), ali tu mi je postalo jasno da neće biti mnogo bolje ni to kako mi mislimo da ga treba popraviti. Sve nam je malo i kržljavo, sve prokleti deminutivi: konjići, vočići, kravice, njivice, livadice i kućice-slobodice, male vlade i još manje opozicije, glupi policajci i blijedi revolucionari… Samo nam je inat veliki, ali nam ni on ne može pomoći…’’ ;’’ ‘Nikad se Crna Gora neće oporaviti od ovoga nesrećnoga rata iznutra…’ ‘’  (‘’rata iznutra‘’ između prvih ‘’stranaka’’, pravaša i klubaša, odnosno kasnije zelenaša i bjelaša pa tjeraj sve do podjela u Drugom svjetskom ratu, napom. G. S.);’’Ne mogu se nabrojati… svi činovi tužne naše komedije – ako smo  u svemu drugom siromašni, u siledžijama i poganima ne, no smo bogati.’’ ;‘’… Jer ako nam je misao plitka i zahvalnost često kržljava, ali nam je zlopamćenje duboko i neiscrpno’’ ; ‘’Bilo je ljudi koje hajka goni kroz planine, pa uteknu kod Gospodara da se spase, ama tamo ne nađoše utočišta. I ima grupa što bježe po gori – pitaju ih zašto bježe, a oni kažu: ‘To mi ne znamo, no pitajte one pozadi što trče za nama.’ Pitaju hajkače što tjeraju ljude, a oni kažu: ‘Zato što se mora! Tako nam je naređeno’…’’ ; ‘’Pretvorio je oficire u hajkače, a Crnu Goru u logor rata do istrage.’’  (knjaz Nikola, napom. G. S.); ‘’… Mislim da je Crna Gora zadužila evropsku civilizaciju, ako ne naučnim pronalascima, a ono bar uvođenjem nekih novih oblika nasilja. I bojim se da će nam ih Evropa uskoro pokazati usavršene.’’  (Narator govori uoči samog raspada Jugoslavije i početka Drugog svjetskog rata, napom. G. S.)

U romanu ''Zatočnici'', takođe uoči same kalvarije u Crnoj Gori na početku Drugog svjetskog rata, Lalić ''citira'' jedan proročanski glas koji uzalud šalje narodu, odnosno njegovim prvacima, poruke kao da ih je sročio sam Sveti Petar Cetinjski: ''Što ste se ljuđi uskomatili?... Vidite li, ljuđi, da ste izluđeli?... Vas je mržnja zarazila, vi od te zaraze i bolesti i ludila ne znate đe ste! Malo vam je zla sa strane, no drugo veliko zlo dozivate i pokolj spremate u pleme svoje... Ne dajte se ljuđi, ljuđi, da vas mržnja tamo zanese, trgnite se iz pomame!...''

I Laliću je, baš kao i Marku Miljanovu, etos jedini etnos, a ljudski, čovječni, moralni kriterijum ocjenjivanja i vrijednovanja čovjeka i njegovog djela onaj koji zna samo za jedan princip, princip dobra, časti, poštenja, čojstva i dobročinstva, nasuprot zla, bez obzira iz koje ideologije i partije, vojske i vjere, nacije i države, oni dolaze.

Kritiku totalitarne prakse Lalić ostvaruje sa stanovišta stava, ideje i prakse, čina, djela crnogorske etike, po kojoj je najbitniji čovjek i njegova istina, pravda, sloboda i prava ljudska vrijednost i moralno dobro.  Književni lik Milka iz romana ‘’Tamara’’ovako svjedoči: ''Bile su to ratne prilike, mora se sve pritrpjeti, a misliš li ti, sudija, da se poslije mnogo popravilo?... Kako za koga. Oni što su ostali živi – podijeliše, ne baš pravično, i pare i jare, pa i slavu pobjednika, a mrtvih se sjećaju samo koliko se mora. Pogledaj varoš – i nju su tako podijelili: ulica Mašova, ulica Blažova, ulica Kajova, ulica Mokova (Kajo i Moko, sekretari komiteta, Lalićevi likovi iz romana ‘’Tamara’’, napom. G. S.), ulica Džeka Velikoga, a taj Džek je, druže Sudija ubio više komunista i komunistkinja nego neki esesovac!... Nema ulice Tamarine, imena joj nigdje nema, kao da je i mrtva ostala pod bojkotom; nema znaka nikakvoga, ni gdje im je kuća bila, baksuzna kuća Tamarine majke, koju su prvo Italijani minirali, pa tenkovima pregazili, da joj zatru uspomenu... A za ovo što si me lijepo saslušao, druže sudija, mnogo ti hvala!... Međer još uvijek ima duševnih ljudi i nijesu baš svi sudovi podmićeni!... Već sam mislila: ne nađe se niko da čuje istinu, i bila sam se pomirila s mišlju da je istina postala otrovna. Sad vidim: nije!... Nije za sve smrtonosna: čuo si je, i živ si ostao. Možda ćeš je i ti nekom reći, da ne bude s tobom zakopana.''

Istina je ljekovita i spasonosna, a ne nikakva otuđena vlast bilo u vidu državno-političke ili pak vjersko-svješteničke, ili kako Lalić kaže – svejedno jesu li državnici ili policajci ili svještenici.  ''Desetak svetaca, i to uglavnom istog klana, isti Ce-Ka što sam sebe bira, muvaju se oko jednog ženskog lika i djeteta na ikonostasu. Nekima su označena imena; za druge, pošto su manje

Lalićev literarni lik, Milka, dalje priča: '' '... Mislim i krstim se – kakvi su nas ljudi vodili!'... 'Moko zlobni  i Kajo ludi. Pa mi smo mogli i gore proći no što smo prošli.'...'Kakav orden zaslužuju vojskovođe koje se tako obrukaju a iznesu žive glave? Da je kod nas bilo pravde, njih je trebalo uz onaj zid, pa rafal u njih!... Ali pošto je naša pravda spora, i tako neke nikad ne stigne – imali su dovoljno vremena da se na nečiji račun izvlače, to jest da krivicu prebace na druge... I ja sam komitet obožavala, druže sudija, dok nijesam vidjela kakvi su. Dovoljno je da pogledaš ove komitete danas?... O njima se svašta čuje; pola od toga ako je istina, trebalo bi ih pohapsiti. A ko da ih pohapsi, sudija, kad vrana vrani oči ne vadi?... E, ja mislim da oni prije nijesu bili nimalo bolji. Već je bilo prošlo vrijeme poštenja, tražila se snalažljivost, kao i danas. A znaš li ti šta je kod nas snalažljivost: da tuđu zaslugu prišiješ sebi i svoju krivicu svališ na drugoga.' ''

Lalić se, npr. u romanu ''Tamara'', ''slaže'' (na osnovu ''svjedočenja'' već u sutonu zvaničnog jugoslovenskog socijalističko-revolucionarnog društvenog uređenja, dakle, poslije nekoliko decenija od završetka Drugog svjetskog rata, pripadnika i pobjedničke, komunističko-partizanske, ali i poražene, četničko-kvislinške, strane,  što je svojevrstni in memoriam socijalističko-proleterskoj revoluciji, oslobodilačkom ali i građanskom ratu osobito u Crnoj Gori, idealima izvornog komunističkog pokoljenja koje je ''jurišalo na nebo'' i čitavoj jednoj jugoslovenskoj i crnogorskoj epohi), da je faktički najvažniji – pokazao se na kraju, ''u finišu'', u realnom životu i istorijski dokazao kao pogrešan u strahovito tragičnoj, praktično neograničenoj moći zloupotrebe i zatiranja svega ljudskog i civilizacijskog – među osnovnim stavovima Marksovim onaj o tome da je istorija sudac a izvršitelj presude proletarijat i da je u tome ''kvaka'' i objašnjenje svih deformacija, svega lošeg, svega zlog i svih iznevjeravanja najviših humanističkih načela istine , pravde , slobode, jednakosti i bratstva među ljudima u dugom, predugom procesu realizacije komunističkih i socijalističkih ideala tokom vršenja ''proleterske'' revolucionarne vlasti.

'' 'I bogovi kad dugo traju' – došapnu sam sebi – 'smanjuju se, postaju mali, a takođe i revolucionari. Gdje su ti sad Hebrang (Andrija Hebrang, napom. G. S.), Moša (Moša Pijade, napom. G. S.), Crni (Sreten Žujović, napom. G. S.), Marko (Aleksandar Ranković, napom. G. S.),  i ostali?... Ako nijesu sami pristali da se smanje, drugovi su ih potisnuli da u tišini izgube težinu i  veličinu...' '' ; ''... O sebi i svojoj generaciji: 'Mi smo bili pokoljenje kojem su podjele dojadile. Vidjeli smo da iste boljke i nevolje tište bjelaše i zelenaše, pravoslavne i muslimane, Crnogorce i Šiptare, Srbe i Hrvate. Željni jedinstva, ponadali smo se da smo u komunizmu našli jezik zajednički i rešenje koje će nas izvući iz krvavljenja i iz blata. To je važilo ne samo za Keršovanija, Roćka i Cesarca, no kasnije i za mene, Vukmana, Strugara i Nikolu Popovića, za Rifata, Ramiza Sadika, Balda Mekišića, Ziju i Pindžura, i za stotine i hiljade kojih već odavno nema među živima. Jedinstvo nas je dovodilo u ekstaze od Alijagića do Voja Maslovarića i bombaša...'

A kad se borba završila i pobjeda razbagašila, te smo smatrali da već stvaramo bolji svijet, nove pruge i gradove – pojavi se egoizam i rentabilitet, grabež, krađe, bezakonje povlašćenih, udariše svoje brazde i kose krstove preko toga, obnoviše stare međe i podjele. Sad nam ne ostaje ništa drugo no da plačemo nad ismijanim iluzijama, i da zavidimo onima što su pali prije no su sagledali za šta su hrabro dali glave...'' ;''Najzad su se ukrstila i zgusnula ugledanja, takmičenja, popuštanja, bogaćenja. Ne zna se šta misle oni gore, ni šta mute oni ispod njih. Zna se samo da su negdje sasvim dolje zbunjeni bivši komunisti paralisani grižom savjesti i stidom pred mrtvim drugovima...'' 

Kao da nema kraja ‘’krvavljenja’’ i ‘’blata’’ na ovim prostorima i kao da su povezana i u zlu i u dobru sve do današnjih dana. U zlu: u obnavljanju retrogradnih i u biti suludih ideja koje su već toliko donijele tragizma i katastrofa, i u dobru: u nepristajanju da se zlu dodvorava, poltroniše i podređuje, ma od koga i u kojem obliku dolazilo. Lalić se obraća posebno mladima kao zalogu da prošla borba za svijetle i moralne, ljudske i čovječne vrijednosti nije bila uzaludna i bespotrebna: ''Pitam se, na primjer, jesu li ljudi kojih se sjećam – mrtvi, ranjeni, izmučeni, zatočnici, osvetnici i tako dalje – sasvim mrtvi za današnji svijet i potpuno otkinuti iz zbivanja koja su i dalje nastavila da se vuku i kotrljaju ovom zemljom glibovitom?... Ako su oni sasvim mrtvi, zar onda nijesu mrtvi i ovi što se formalno broje među žive, što životare u promijenjenim oblicima – sijedi, ćelavi, bez zuba u glavi – a pod istim imenima koja su nosili dok su mladi bili?... I onda: ove razgranate šume sjećanja, ozvučene pucnjavama i kricima, zasijane leševima – jesu li to slike stvarnosti koja ima veze sa stvarnošću koju gledam, ili su puste halucinacije i fatamorgane koje se kidaju i nadovezuju, bezrazložne i slobodne, iznad zemlje i žalosne današnjice?... I pitam se: je  li ono što smo sa toliko strasti preduzimali i činili u mladosti imalo nekog značaja za narod, to jest za složeni organizam stvoren za duže vremensko trajanje – ili je to bila utopija jednog naprasitog pokoljenja, zbunjenog  bujanjem pismenosti i uticajem štamparskog sloga, a bez veze s pravim tokom istorije?... I na kraju: zašto ja vučem tolike pucnjave i leševe i nesreće, kud ću s njima?...

Na ta pitanja ne nađoh pravog odgovora, i ne nadam se ni da ću ga naći ubuduće. Nema gotovih odgovora, nego samo gotovih fraza izvučenih iz mrmorenja filozofa. Postoje samo, kao u šahu, ponavljanja istovjetnih ili sličnih pozicija, i mogućnost da se, po analogiji, dođe do pogrešnih ili ne baš tačnih zaključaka. Na primjer: ako ova naša neurastenična omladina, kao što stalno obećava i kad se od nje ništa ne traži, nađe razlog, način neki da se skupi, pogodan oblik organizacije i akcije, želju i volju da se zgrne oko neke veličanstvene fiks-ideje kao što je pravda ili sloboda naroda, za koju će moći da se bije i da gine – to će značiti da nije bilo uzaludno, i da nije nepovratno otkinuto, odstranjeno, izgubljeno za sva vremena ono što se prije živjelo, tuklo, zanosilo i ginulo, pa i da su ta moja sjećanja slike nečeg što je nekad bilo živo i što ni danas nije sasvim mrtvo. U tom slučaju bi moje prisjećanje i pisanje bilo traženje kontinuiteta, pa bi kao takvo moglo imati nekog smisla...

Što će biti to će se vidjeti, ali od ovoga što je prošlo treba uzgred skraćivati, jer bez toga – nikad kraja...''

Na tragu Njegoševe borbe protiv svakog nasilja i protiv svake sile, Lalić piše i današnjima i budućima crnogorskim građanima da ne izgube nadu, hrabrost, smjelost, odvažnost, strpljivost i upornost u borbi za bolje Sjutra: ''... Patriotizam ne može biti star, pošto ga stalno podmlađuju nove nevolje i navale. Ja ga ne bih dijelio na stari i mladi, jer je on u stvari vječan. To i nije patriotizam, no čovjekizam, pošto je čovjeku urođeno da se ne pomiri s nasiljem. Dok je u njemu duše čovječanske, svaki udarac po drugome njega bocne, žacne, podstakne da se usprotivi i zamahne.''