U fokusu

Vratiti Božić u domove i crkve

Jan 09, 2025 1 Komentara

(15 riječi)

Vjerska svetkovina dobija karakter parapolitičke menifestacije, postaje propaganda, upućena drugima, pri čemu je intimni osjećaj svetkovanja potpuno iščilio. I sama kupovina badnjaka se pretvara u pokazivanje drugome, da si vjernik.

Piše : Ilija Despotović

 

Prođe još jedan Božić, po obilježavanju isti kao ovaj praznik u prethodnih nekoliko decenija. Ove godine, doduše, bar u nekim mjestima, sa manje pucnjave i buke, zbog tragedije na Cetinju. Ipak, tek što je službena žalost okončana, čula se pucnjava , a na Badnje veče, štaviše, pred Sabornim hramom u Podgorici priređen je vatromet. Vjerovatno je slično bilo i u drugim mjestima. Svuda, osim na Cetinju.

Mnogi su jedva izdržali trodnevnu žalost, da bi se odmah po isteku oglasili oružjem. Naravno, i pored velike nesreće, život ide dalje. Ipak, zašto se žurilo sa oglašavanjem iz pištolja, pušaka, bombama? Nije li cinizam, nemoral, plakati za cetinjskim žrtvama, a odmah, nakon službene žalosti, preći na radovanje, i to uz pucnjavu. Vrijeme je, ne zbog cetinjske tragedije, da se proslava Božića vrati u crkvene hramove, svakako, prije svega, i u domove vjernika i poštovalaca Isusa Hrista. Kao što je uvijek bilo. Božić se, ne tako davno, slavio liturgijama u crkvama i porodičnim svetkovinama u samoj kući. U tišini, bez galame i oružja. To i jeste pravo Božićno slavlje i najveća počast rodonačelniku Hrišćanstva-pojanje u crkvama i porodično svetkovanje u kućama.

Međutim, evo već godinama nije tako. Božić se slavi na javnim mjestima, obavezno uz pucnjavu. Najveći hrišćanski praznik se, na taj način, pretvara u javnu manifestaciju, štaviše, u vašarište. I Crkva, i mnogi vjernici slave Božić tako da se obavezno vide. Ako se ne pokažu, kao da i ne slave. 

Vjerska svetkovina dobija karakter parapolitičke menifestacije, postaje propaganda, upućena drugima, pri čemu je intimni osjećaj svetkovanja potpuno iščilio. I sama kupovina badnjaka se pretvara u pokazivanje drugome, da si vjernik. U vrijeme, ne tako davno, kad je svako sjekao badnjake za sebe, sve se to činilo u intimnoj tišini. Otišao bi u šumu sam đed , ili sa unukom, ili otac sa sinom, posjekao bi mlado hrastovo ili borovo stablo uz tačno određerni ceremonijal, donio bi badnjake kući i prislonio ih spolja, pored ulaznih vrata kuće. Uveče, na Badnje veče, opet uz poznatu cerermoniju, badnjaci bi bili unešeni na ognjište, ili naloženi, u šporet. I sve u potpunoj tišini.

Svjedoci smo, pak, da danas ima ne malo “vjernika” koji badnjak kupuju, ne iz odanosti vjeri, nego da se drugome pokažeš kao vjernik. Istinsko vjerovanje i vjera ne traže ni publiku, ni publicitet. Takođe, veličina božićnjeg slavlja nije u veličini badnjaka, nego u snazi osjećaja radosti Hristovom rođenju.

A danas, prodavci badnjaka, posijeku čitave šume, donesu u grad, da bi ih vjernici i “vjernici” kupili, odnijeli do kuće, najviše , u stambene zgrade, prislonili bi ih na hodniku, pored svojih vrata, tu bi ostali nekoliko dana, a zatim bi ih bacilli u kontejnere.

Nije li to skrnavljenje vjere, same suštine običaja? Badnjak treba da izgori, da se naloži, a danas nema uslova za to. Poseban aspekt ovog “slavlja” je sječa šume. I u tome smo nevjernici. Puna su nam usta priče o ekološkoj državi, sve češće i sami pominjemo klimatske promjene, ali kad, u ime Hristovog rođenja, desetkujemo naše šume, to nam ne pada na pamet. Zar badnjak ne može biti samo svežanj hrastovih , ili borovih, grančica? Još ako dodamo rukovet slame, eto pravog doživljaja.

Crkva, prije svega, mora raditi na tome da se Božić vrati u njene prostore, u naše domove. Tako će Božić postati praznik istinske radosti, porodičnog slavlja, praznik pomirenja. Danas, kako se slavi, posebno u   vremenu kada politika nastoji, i uspijeva, da nas potpuno zarobi svojom logikom, Božić, nažalost, postaje dan svojevrsnog takmičenja, pretvara se u parapolitičku kampanju, postaje, ne praznik mirenja i praštanja, već dan međusobnog prkosa, nadgornjavanja , čak, i netrpeljivosti u društvu, na lokalnom i višem nivou, štaviše, i povod za razmirice među rođacima.

Još jednom - vratimo Božić u naše domove, našim porodicama, u crkve. I tek ćemo tako doživjeti punu ljepotu i smisao Hristovog rođenja.