Bursać: 36 minuta zla iznad Cetinja
Piše: Dragan Bursać, kolumnista CdM-a
“Kao dječak sam imao
psa. Džoni se zvao. Kudravo, žućkasto stvorenje, svih boja slobode psećeg
svijeta utkanog u njegov DNA. I sad vidim tog psa kako stoji pred cetinjskom
kapijom i čeka Vukana i Jovana da kući dođu i da se poigra sa dječacima. A
nikad djeca kući neće doći. Zaplakah se. Neka im je vječna slava, a naša šutnja
može biti samo prema žrtvama. Na zlo moramo dići glas, pa makar nijemi ostali.“
“Na kraju nećemo
pamtiti riječi naših neprijatelja, već šutnju naših prijatelja.”
Martin Luther King, Jr.
Cetinje je ranjeno, smrću nagriženo. Deset ljudi. Dvoje
djece. Četvoro teško ranjenih. Grad je pod psihozom. Stanovnici se ne osjećaju
sigurno. Prijatelji mi javljaju, zaključavaju se vrata kako sunce zalazi. Na
Cetinju je to rijetkost. Grad slobode, grad pravde, grad antifašizma je zavijen
u crno. Nema te riječi, te rečenice, te sentence koja će porodicama biti
utjeha. Nad ovolikom količinom zla, koje se raspučilo i kao žuč razlilo na
Prijestonicom najbolje je šutjeti.
A šutjeti se ne može!
Trijumfalizam zla
I odista, kako reći bilo šta suvislo u danima neprebola koji
nam slijede? Svaka riječ, ona najumnija postaje banalna pred zlom koje je samo
po sebi banalno. Banalnost zla izjeda smisao i obesmišljava svaki naš pokušaj
da urazumimo i racionalizujemo stvarnost. Pogledam oko sebe, pogledam po
mrežama i vidim horde vojnika zla koji likuju nad Cetinjem, koji likuju nad
ubijenom djecom, koji likuju u trijumfalizmu smrti, đavola i beznađa.
Čitam dijelove neke prošle istrage koje se tiču ubice,
zapravo više zapise novinske i pravdanja političara o naknadnoj pameti svih
nas.
“ Ovo lice je sprovedeno Ministarstvu zdravlja odmah nakon
pretresa gdje je prema dobijenim informacijama licu propisana odgovarajuća
terapija u Domu zdravlja i tom prilikom ubica nije upućen u specijalizovanu
zdravstvenu ustanovu”.
“Propust sistema“, kako se tepa našim nebulozama, tragičnim
greškama, našoj indolentnosti i nepetljanju u svoj posao.
Jednako je nedavno bilo i u zagrebačkoj osnovnoj školi,
sjetih se. Ubica je pušten sa liječenja i postao je “ono“ kako ga zovemo-ubica.
A u sistemu koji više ne radi nego što radi možemo prst
uperiti u policiju, u ministarstva, u lokalne vlasti, u političare ove i one, u
paljenje svijeća dolje niže, a ne na Cetinju, možemo u svom linč-bijesu tražiti
podobnog kandidata za našu ličnu kaznu svuda oko nas.
A bogme i u nama.
Ali, nije ovo tekst o tome, jer se o tome u ozbiljnim
zemljama pišu prvo ozbiljni izvještaji, pa se traže i dobiju ozbiljne sankcije
za odgovorne, pa se onda rade ozbiljne studije da nam se zlo ne ponovi. Koliko
je Crna Gora ozbiljna država? U uncu koliko i sve one u kojima se ovo, eto,
poput vremenske nepogode “dešava“. Pa vi procijenite sami.
Ali nešto drugo hoću.
Atomskom na Cetinje?
Gledam ispred sebe napis, gledan nekoliko spojenih riječi u
jednoj ili dvije rečenice:
“Koliko puta moram ponoviti, nuklearna iznad Cetinja i
završiš ovu mukutog grada i kolektivno
povećaš IQ za dva poena. Jadno“
Pa se Cetinje ovako ranjeno pretvara u očima mrzitelja, svih
onih slobodnjaka kojima još nisu stigli upisati dijagnozu – u sladostrasni
predmet obožavanja smrti. Jer ga vole ovako ranjenog i na koljenima. Naredni
korak je, jasno vam je to, istrijebljene grada. I ne, ne pomišljajte da je ovo
nekakav “izdvojeni slučaj“.
Cetinje je odavno, rekao bih arhetipski ugrađeno u temelje
mržnje svakog fašiste i nacionaliste koji bi ne samo da nema Grada, nego bi da
ga rastavi u prošlosti i u budućnosti. Ontološka je to pozicija zla koje je
višedimenzionalno. Nije dovoljno uništiti sada i ovdje. Moraju se zatrijeti
korjeni, kako bi se uništila budućnost. Vi to zlo osjećate fizički, osjećate
kako vam poput čira napada želudac i širi se iz utrobe prema udovima.
Eto tako Cetinje djeluje na zlo, na zle ljude i bolesna
društva. Grad heroj izvlači iz jazbina svu tu nagradnu fukaru i vojsku zla i
daje nam na uvid njihove fizionomije pod danjim svjetlom.
Nuklearnu bombu na Cetinje i riješena stvar! Kao da će svi
problemi biti riješeni time.
Kao što je ono Sarajevo bilo uništavano iz dana u dan, iz
mjeseca u mjesec, iz godine u godinu jer je i opkoljeno podsjećalo zle da je
slobodnije od “slobodne teritorije“, e tako i Cetinje iznad zla podsjeća zlo da
je to grad slobode i kad je najranjiviji. A to nije mala stvar. Dapače.
36 minuta zla i jedan pas
A dovoljno je bilo zlu da se manifestira od 17.21 do 17.57
časova tog prvog januara.
I od svega mi ostade ovo:
Kao dječak sam imao psa. Džoni se zvao. Kudravo, žućkasto
stvorenje, svih boja slobode psećeg svijeta utkanog u njegov DNA. I sad vidim
tog psa. Baš tog, kako stoji pred cetinjskom kapijom i čeka Vukana i Jovana da
kući dođu i da se poigra sa dječacima. A nikad djeca kući neće doći. Zaplakah
se.
Neka im je vječna slava, a naša šutnja može biti samo prema
žrtvama. Na zlo moramo dići glas, pa makar nijemi ostali.
Jer, “Na kraju nećemo pamtiti riječi naših neprijatelja, već
šutnju naših prijatelja“, reče onaj pametniji od nas Martin Luther King, se
zvao.
(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije
CdM-a)
0 Komentara