U fokusu

Goran Sekulović

Jakove, džabe si krečio ili: Ćutanje je već počelo!

Dec 30, 2024 2 Komentara

(15 riječi)

U jednoj sceni u Nušićevom ‘’Narodnom poslaniku’’ gazda Jevrem čuvši da bi budući narodni poslanik iz njegovog zavičajnog provincijskog srpskog gradića trebao biti neko ko je više prilagodljiv od njegovog prethodnika, odmah iznosi argumente u korist svoje kandidature za tu funkciju. Kaže da je sposoban da izvede sve što Beograd poželi: kad treba da govori on će govoriti, kad treba da ćuti on će ćutati! Iako je predsjednik Crne Gore već uveliko na djelu pokazao apsolutnu lojalnost Srbiji odnosno aktuelnoj tamošnjoj vlasti, ipak već jedno i to ne baš kratko vrijeme činilo se kao da hvata zalet u pokušaju preskakanja mnogih scila i haridbi tzv. ‘’srpskog sveta’’, onih istih koji su mu omogućili da se nađe i na sadašnjoj i na svim drugim funkcijama nakon 30. avgusta 2000.g. I taman kad se približio vrhuncu svog disidentstva porukom da je u zemlji od strane vladajuće strukture izveden ustavni puč i da je aktuelna vlast i anticrnogorska i antievropska, predsjednik Crne Gore je zaćutao jer je to zatražio Andrija Mandić odnosno Beograd. Time je dokazao na djelu da ima kapacitete gazda Jevrema da obnaša u beogradskoj centrali ‘’srpskog sveta’’ funkciju narodnog poslanika iz zavičajne mu provincijske Crne Gore iliti 26-og izbornog okruga samo do jednog, odnosno samo do određenog stepena ujedinjenog srpstva, tj. ‘’srpskog sveta’’. Kada je već nojevski spustio glavu i ‘’nestao’’ sa javne pozornice, okrenuvši ćurak za 360 stepeni i pozvao vladajuću strukturu sa državnog nivoa na pregovore oko konstituisanja vlasti u Podgorici, mediji su sa prvih pregovora javili da će predsjednica Skupštine opštine Podgorice biti predstavnica, odnosno najistaknutija do sada aktivistkinja, Pokreta za Podgoricu. Odmah je uslijedila izjava Andrije Mandića da će predsjednica Skupštine opštine Podgorice biti Jelena Borovinić Bojović. I tačka. Tako je naravno i bilo. Jakov Milatović, alijas Nušićev gazda Jevrem, navi čas je zaćutao. Zna on da nije lako biti u beogradskoj centrali ‘’srpskog sveta’’ narodni poslanik iz zavičajne mu provincijske Crne Gore iliti 26-og izbornog okruga i zato je odmah stao i začutao da slučajno ne bi pomislili Beograd i Mandić da možda ima kapaciteta i za nešto više, a to nešto više bi bilo kobno za MIlatovića i njegovu političku karijeru. Glumiti državnika jedne samo na papiru nezavisne zemlje, odnosno imati realno gledano poziciju narodnog poslanika u beogradskoj centrali ‘’srpskog sveta’’ iz zavičajne mu provincijske Crne Gore iliti 26-og izbornog okruga MIlatovićeva je prava mjera. Jer kako reče i Nušićev gazda Jevrem – slatko je brate, sve je slatko, tu su karuce (danas čitaj super moderne limuzine s pratnjom, avioni…), a još je slađe za našeg predsjednika jer su tu i mnoge blještave a lažne mameće privlačnosti što dolaze od predsjednikovanja jednom zemljom, lažne jer se upravo predsjednik odlučujuće stara da njegova funkcija a samim tim i zemlja na čijem je čelu ne budu nezavisni, svoji na svome, slobodni, stvarni, istiniti, dostojanstveni, ponosni i odvažni.

Slatka je vlast – nema sumnje da razmišlja gazda Jevrem odnosno naš predsjednik. I otud strah: samo da ne bude kratka! Zato Milatović sve čini da nešto ne zabrlja što bi mu bilo nepremostiva prepreka za još jedan mandat kada dođe kraj ovom tekućem. No, čini se, da je on ljudski i etički već toliko zabrljao i ubrljao sam sebe da će zaista teško moći do kraja ovog mandata išta učiniti da sebe nekako dovede u red i (po)spremi za naredne predsjedničke izbore. On u liku prvog čovjeka države je realno gledajući bio do sada veći opozicionar vladajućoj strukturi čak i od najjače opozicione partije, odnosno DPS-a! Pokazao se na djelu kao ozbiljniji i iole konstruktivniji kritičar vlasti od DPS-a i cjelokupne opozicije, jer je ova uglavnom samo retorički i verbalno činila ono što joj je ili bi joj trebalo biti u opisu posla. Za razliku od nje, Milatović je sa svojim savjetničkim timom u potonje vrijeme a sve do prije neki dan, i argumentovano i racionalno i mora se reći i hrabro i odvažno i državnički pokušavao da činjenično i u pravo vrijeme reaguje na mnoge odluke, stavove i prakse aktuelne klerofašističke vlasti u zemlji, iako je naravno on sam proizvod upravo te i takve vlasti. Čak je i u odnosu na eekonomski program Evrope Sad 1 bio mnogo kritičniji i konkretniji od DPS-a poručujući da način na koji se on sprovodi nikako nije dobar i realan. Daleko je istina sve ovo bilo i jeste u odnosu na sve ono što on ne samo na poziciji na kojoj je može još prilično da učini (još kad bi se i na djelu – odnosno da mu i u praksi ponašanje slijedi verbalne stavove – takav u kontinuitetu pokazivao i dokazivao!), već i kao suštinski čelni čovjek jedne političke stranke, odnosno Pokreta za Podgoricu/Crnu Goru. Zaokružena i dosljedna, prepoznatljiva i do kraja argumentovana politička platforma po svim pitanjima i temama/dilemama savremene Crne Gore još nije data i završena. Ovo je ono što nedostaje Jakovu Milatoviću i ovoj stranci da bi bili potpuno na javnoj i političkoj sceni Crne Gore. Ako namjerava da iole što ostavi kao svoje nasljeđe, on će vrlo brzo morati da izađe u javnost sa odgovarajućim programom Pokreta za Crnu Goru.

Trenutno najveći problem za taj program je Milatovićeva odluka od prije nekoliko dana da napravi koalicioni savez sa vladajućom strukturom sa državnog nivoa i na nivou Podgorice. Jer što god da sad napiše u tom programu on će vrlo, vrlo teško moći odbraniti bilo što što je makar i malo različito od stavova i programa vladajuće većine u zemlji. Prosto rečeno, ne bili u Milatovićevoj koži ili: čorba koju je sam skuvao a mora je srkati nije nimalo ukusna! Naprotiv. Odlukom da vlada u Podgorici zajedno sa onima za koje je samo neki dan ranije rekao da su izveli ustavni puč, Miulatović je sebi najopasnije zaprijetio, toliko da će zaista vrlo teško moći računati na sljedeći predsjednički mandat. Ono što je najgore, on je sam sebe diskvalifikovao i da kritički razmišlja u odnosu na real političku praksu u zemlji. No, čak ni to nije najgore. Najgore je svakako to da je svojom odlukom da ide sa aktuelnom vlašću u državi i na nivou vlasti u Podgorici Milatović rehabilitovao i amnestirao sve aktuelne odluke i sva aktuelna ponašanja vladajuće većine u zemlji! Prije svega ustavni puč sada klerofašisti na čelu sa Mandićem mogu sasvim mirno dalje da realizuju – jer im je Milatović dao vjetar u leđa – a da opozicija uzalud bude principijelna (što svakako mora biti) i da ne dolazi na zasijedanja Skupštine. Ne zna se kome je sada teže – da li Milatoviću ili opoziciji, odnosno ne zna se kome je veću štetu učinio Milatović, da li DPS-u ili samom sebi, mada je najveću svakako učinio građanima Crne Gore, bez obzira kako su politički orijentisani.

Što god da Milatović i njegova ‘’stranka’’ (pod znakom navoda jer još nije izgrađena kao politički subjekat) ubudće budu radili, još dugo će biti pod sjenkom zbog odluke da pravi vlast u Podgorici sa onima koje je najžešće kritikovao i zbog kojih je zapravo i postao opozicija u samoj vlasti. Jer, oni, Milatović i Pokret za Podgoricu, bili su, zajedno sa UROM koja je bila i dio vlasti, onaj politički subjekat koji je doveo u pitanju prošlu a praktično istu, odnosno sadašnju političku vlast u Podgorici, jer se DPS i ostala opzicija toj odluci samo priklonila i podržala je što je opoziciono prirodno. Dakle, sve ono što je Milatović do sada pozitivno uradio, zahvaljujući upravo njemu samom (tj. njegovoj posljednjoj nerazumnoj odluci), palo je u vodu i nestalo u tolikoj mjeri da praktično ponovo mora početi sve ispočetka, odnosno sa ledine. Jer, nema sumnje: džabe je krečio preko klerofašističkih, litijaških i populističkih svojih ideoloških korijena i početnih svesrpskih ili velikosrpskih opredjeljenja. Vratio se na fabrička podešavanja čim mu je zaprijećeno da klerofašistička litijaška grudva kreće iz Nikšića sa ozbiljnim namjerama i0 realnim kapacitetima da u njegovom zavičajnom Danilovgradu dobrano naraste i oijača! Tu su bila saopštenja još mnogih drugih pravoslavnih i srpskih organizacija kao i već najavljivani preko medija i društvenih mreža skupovi oko zgrade Predsjednika da mu naznače ko ga je i kako i za šta birao za predsjednika a ne tu da on nešto vrda i da se migolji i da ‘’izdaje narodnu izbornu volju’’! A bio je tu i Milan Knežević sa vrlo oštrom retorikom spram predsjednika i sve u svemu zaprijećeno mu je čak i postupkom opoziva preko Ustavnog suda u Skupštini Crne Gore. Lijep scenarij, dakle!? To je sve bilo dovoljno da se predsjednik očigledno zamisli i – prelomi! Ali ne u korist čitave Crne Gore, njene stvarne izborne volje kada je riječ o Podgorici, koja se iskazala u toj opštini na posljednjim izborima, već u korist kako je on rekao koji dan ranije – ‘’anticrnogorskih i antievropskih snaga’’!? A da li će predsjednik biti ikada više u prilici da stane na čelo jedne ozbiljne i respektabilne skupine građana koja bi podržala njegovu odluku da vlast u Podgorici i sjutra u Crnoj Gori imaju stvarne i realne evropske snage, a ne one antievropske – e, to ćemo tek viđeti. Aktuelna vlast je takvog ‘’kvaliteta’’ da će prostora i prilika za nove, slične dosadašnjim, intervencije i kritike Milatovića i njegovog tima biti i dalje na pretek. No, čak da i dalje oni sve to budu revnosno i na pravi način i još bolje čak ispratili, teško će to od sada sve u građanstvu se vraćati i valorizovati kao makar do sada. Nema sumnje: da je sa dosadašnjom opzicijom napravio koaliciju vlasti u Podgorici, Milatović bi bio na putu da jednog dana (možda čak i vrlo brzo s obzirom na geopolitičku situaciju u Evropi i raspoloženje EU za prijem Crne Gore u svoje redove) stane čak i na čelo svih ujedinjenih evropskih snaga i stranaka u zemlji bez obzira na njihovu ideologiju. Ali, treba biti kapac za to i imati karakter i hrabrost, jer se lideri rađaju donoseći teške i sudbonosne odluke! Vrijeme će pokazati da li će Milatović u nekom trenutku opet biti u mogućnosti i sa odgovarajućim kapacitetom – kojega prije neki dan svakako nije imao – da na najbolji način služi zemlji na čijem je čelu.