Pisao sam u jednoj od ranijih kolumni da se, ne rijetko, mogu naći isti (ne)kulturni parametri kod nekih pripadnika, mahom visokopozicioniranih u strukturama vlasti (a u njima su bile, prije ili kasnije, sve političke elite ove zemlje), i suverenističkih i unitarističkih političkih stranaka. Njihove međusobne kritike nikada ne mogu prijeći autentični, istinski i iskreni, slobodni i stvaralački politički i ljudski prag i horizont. Oni samo mogu biti i zato jesu uvijek u vrijednosnoj ravni posmatranja apsolutno na marginama jednog društva iako su često toliko daleko od njih da nažalost upravo oni i slični kadrovi vode jako važne državne institucije. Svaku objektivnu, dobronamjernu i istinitu kritiku i ukazivanje na stvarne propuste i greške, nedostatke i ograničenja, ‘’doživljavaju’’ i naravno formulišu, predstavljaju i izlažu javnosti kao napad na njih i institucije na čijem su čelu, sve u skladu poistovjećivanja sebe sa institucijama i u krajnjem sa državom, ne dopuštajući čak ni mogućnost da te iste institucije I da tu istu državu možda bi mogli voditi i neki drugi ljudi, obrazovaniji, kompetentniji, uspješniji, civilizovaniji i lojalniji (državi naravno!), etički na višem stupnju od njih i spremni da u svakom času prepušte svoja mjesta rukovodioca i javnog funkcionera nekim drugim ljudima, sposobnijim i od njih dakako.

Na promišljanje ove vrste sam spontano došao nedavno kada sam čitao kako je jedan ovdašnji portal pisao o aktuelnim dešavanjima.u Javnom servisu RTCG. I śetio se kako su neki ‘’suprotni’’ kadrovi, kobajagi sa one suverenističke strane, svojevremeno reagovali na ideju da se u okviru nekadašnjeg, odnosno tadašnjeg i nikad više! lista crnogorskih prosvjetnih, kulturnih i naučnih radnika ‘’Prosvjetni rad’’ (jedinog lista u zemlji koji je izlazio na jotovanom crnogorskom jeziku) organizuje izlaženje crnogorskog đečijeg lista, kojega inače u državnoj, javnoj svojini što bi se reklo – za razliku od svih drugih država nastalih na tlu bivše SFRJ koje očito vode računa o identitetu svojih zemalja – nije niđe bilo od 2006.g. Vjerovatno i ne slučajno upravo zbog sljedećih svakako ne-slučajnih Krležinih riječi da jednu politićku revoluciju, da bi bila uspješna, tek treba oplemeniti i nadopuniti kulturnom revolucijom. Obnovu crnogorske državne nezavisnosti poslije jednog vijeka i uz sve što joj je prethodilo i kroz kakve sve Scile i Haridbe je Crna Gora u međuvremenu prolazila, ni u kom slučaju, ponajmanje, ne treba posmatrati van konteksta upravo političke revolucije kojoj daljnji i krajnji cilj mora i valja biti jedino ona revolucija kulturne prirode, svrhe i svekolikog duhovnog habitusa i bogatstva.  

Bez obzira što je u okviru Redakcije ‘’Prosvjetnog rada’’ bio okupljen uistinu vrh stvaralaca iz domena đečije književnosti, karikature, stripa i sličnih oblasti u Crnoj Gori, koji su nagrađivani za svoj rad i u zemlji a još više i u inostranstvu, tadašnje rukovodstvo ZUNS-a (Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva u čijem okviru je list radio od kada je prestao postojati kao samostalni pravni subjekat u sferi novinske i izdavačke djelatnosti), nije odobrilo da se počne sa izlaženjem crnogorskog državnog Đečijeg lista. Taj ‘’dvojac’’, iako kasnije profesionalno razdvojen, i danas je radno i društveno, čak I državno prisutan: na jednoj strani nekadašnja direktorica je sada poslanica glavne opozicione partije u Parlamentu, a nekadašnji glavni urednik je isto to i danas, odnosno sve od 30. avgusta 2020.g. (i ranije dakako, kada je bio i visoki funkcioner DPS-a, a uz to i poslanik u državnom Parlamentu), što znači da ga nije smjenjivala čak ni ‘’ministrica četnik’’. Đecu u prosvjetnom sistemu Crne Gore po njima nijesu smjeli u duhovnom pogledu da vaspitavaju i usmjeravaju vrhunske intelektualne književne, likovne i ostale stvaralačke slobodno se može reći veličine, a na taj način i ovi ‘’suverenistički’’ kadrovi su stvarali prostor i pretpostavke da sa ‘’oslobodiocima’’ kleronacionalisti i klerofašisti polako počinju osvajati i prosvjetnu, uz dakako i kulturnu i naučnu sferu. Na naše upite i upozorenja do čega sve može dovesti jedan takav ignorantski i nehajan odnos, da ga evo samo tako blago ocrtamo, ‘’dvojac’’ je odgovarao da mi kritikujući njih udaramo i rušimo jedan tako uspješan sistem i jednu takvu i uspješnu instituciju kao što je ZUNS!?

Istu takvu nakaradnu logiku čitamo i u tekstu o aktuelnim dešavanjima u Javnom servisu RTCG koji je izašao nedavno na portalu ‘’Borba’’ i koji mi je bio zapravo inicijalna kapisla za ovo promišljanje i konkretno uočavanje sličnosti između (ne)kulturnih paradigmi jednog, čini se, ne malog dijela naše ukupne političke elite. Tekst je sačinjen očito pošto je naručilac shvatio da je ‘’vrag odnio šalu’’ i da se moraju potkresati krila ‘’komitima’’, odnosno njihovom ‘’predstavniku’’ Tanji Šuković, dugogodišnjoj novinarki Javnog servisa i jednoj od, u profesionalnom smislu i angažmanu, najuspješnijih medijskih poslenika u zemlji. Pošto im Šuković smeta sa svojim profesionalnim stavom i uvjerenjem, iste su proglasili i imenovali ‘’netrpeljivošću’’ prema aktuelnom rukovodstvu kuće i ‘’generalnom’’ direktoru lično, a to se već sankcioniše i svakako ‘’debelo’’ plaća, što je, podśetimo, u ‘’slučaju’’ kulturocida (ili suicida, kako ga je svojevremeno okarakterisao i nazvao akademik dr Radoje Pajović, s obzirom da je ‘’Prosvjetni rad’’ ugasio tadašnji vladajući DPS), izvedenog od strane anticrnogorskih snaga – koje su nekada u ZUNS-u predvodili sadašnja poslanica DPS-a i još uvijek sadašnji glavni urednik ZUNS-a – inače oličenom ne samo u onemogućavanju publikovanja Đečijeg lista, već i ukidanjem poslije 70 godina izlaženja ‘’Prosvjetnog rada, rezultiralo na kraju i davanjem otkaza glavnom i odgovornom uredniku lista.

U ‘’Borbi’’ smo, dakle, mogli pročitati i ovo: „Ni u jednoj ni državnoj ni privatnoj firmi ne bi bila tolerisana ovakva netrpeljivost osim u Javnom servisu gdje ovakvi kadrovi i dalje vedre i oblače Javnim servisom a frapantno izgleda činjenica da zaposleni daju sebi za shodno da na ovakav način omalovažavaju kako instituciju gdje rade, tako i direktora koji je na njenom čelu.

… Samo zamislite da ovako javno pričaju zaposleni u bilo kojoj državnoj upravi, pa i privatnoj, da magacioner, prodavac, konobar, ovako javno na portalima ‘blati’ svog poslodavca – momentalno bi bio uklonjen sa radnog mjesta”. 

Komentarišući ovaj tekst, Tanja Šuković je ‘’imala jedan aneks’’, isti onaj ‘’aneks’’ kojim smo i mi prije desetak godina pokušavali objasniti tadašnjim našim poslodavcima iz ZUNS-a da je priroda novinarskog profesionalizma malo drugačija od prirode nekih drugih profesija. I da to što smo mi kritički po prirodi poziva prema nekim temama i dilemama u prosvjetnoj sferi prije svega, nije nikako usmjereno protiv te institucije i njenih čelnih ljudi (osim ako i kada to zasluže!), odnosno države (a to je inače kod njih odmah išlo  upravo tim redom, jer su sebe poistovjećivali kao nedodirljivi i nezamjenjivi sa istom!, što se u jednom dijelu i kod nekih ‘’junaka’’ ove priče vidimo i da se čak dešava!?). Tanja Šuković piše: ‘’Uz dužno poštovanje za časne profesije magacionera, prodavca ili konobara, naši poslovi se razlikuju u jednoj sitnici – suština novinarskog djelovanja je da javno govori i  kritikuje. Pa i sopstvenog poslodavca.’’

Meša Selimović kaže: “Ulizice – to su za mene najgori ljudi na svijetu, najštetniji, najpokvareniji. Oni podržavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni siju strah bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni kao led, oštri kao nož, kao psi vjerni svakoj državi, kao kurve nevjerni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi.’’