Kultura

Goran Sekulović: Hommage Podgorici

Dec 20, 2024 1 Komentara

(15 riječi)

Iz knjige Gorana Sekulovića ‘’Hommage Podgorici’’, sa podnaslovom ‘’I ljudima koji su je nosili u svom srcu i stvaralačkom duhu'', objavljujemo dio eseja ''Morača, Ribnica, Gorica… ili: Od ’Labud plaže' do 'Bemax Arene' i dalje niz obale Morače do 'kraja bedema' grada''.

 

 

                             ''Svaki veliki arhitekta je veliki pjesnik'' (Frenk Lojd Rajt)[1]

 

''Što je arhitektura? Arhitektura nije zgrada, nije naselje, nije grad – arhitektura je ideja prostora. I mi možemo pustiti da propadnu sve naše kuće i svi naši gradovi, ako uspijemo sačuvati ideju. Ideju imanentne naše regionalne ili nacionalne arhitekture, ideju prostornog oblikovanja naše kulture, naše stvarnosti, našeg čovjeka.'' (Аndriја Mutnjaković)

 

             Razmišljajući o tome kakvo Podgorica ima prirodno, istorijsko, civilizacijsko-baštinsko i kulturno zaleđe/nasljeđe i autentične ''gradivne elemente'', ili koji su joj to i kakvi prirodni i istorijsko-kulturni resursi, odmah se, s pravom, prvo śetimo njenih rijeka i okolnih brda, u prvom redu Morače i Gorice. Koliko smo uspjeli da ovo pravo prirodno i potencijalno urbano bogatstvo (od onog, dakle, iskonskog, združenog, zajedničkog, jedinstvenog za svaku sredinu, prirodno-ljudskog  karaktera, ponajboljeg za humano življenje), uočimo, prepoznamo, sačuvamo, (is)koristimo, valorizujemo, nad(o)gradimo i oplemenimo? Odgovorimo odmah ili in medias res: samo polovično, tj. i jesmo i nijesmo.

             Kada se govori o korijenima i pionirima podgoričkog savremenog graditeljstva i arhitektonskog rukopisa, nužno se mora imati u vidu vrijeme nakon Drugog svjetskog rata. U tom periodu neizostavno je ime arhitekte Vujadina Popovića koji je sa grupom arhitekata znao – bez obzira što: ‘’Škole za arhitekturu nijesmo imali, ka’ i malo naših arhitekata školovanih vanka Crne Gore. Bio je to period početka industrijalizacije i intenzivne gradnje, a iskustva za tako nešto, uz manjak kadrova – skoro da nije bilo.’’[2] – da ‘’dostojanstvo vlasti dobija naročit ugled pomoću javnih zgrada’’, kako je pisao znameniti starorimski arhitekt Vitruvije imperatoru Cezaru.[3]

 ‘’Tokom prve decenije i po nakon rata, u Titogradu je izgrađeno nekoliko administrativnih kuća: Skupština Crne Gore (M. Lazarević), Izvršno vijeće (Vlada) Crne Gore (R. Zdravković) itd., koje su u osnovnoj šemi strukturisane po klasicističkim kanonima i imaju obrise, odnosno – malo naginju put arhitekture nekih tada 'teškośenih' režima po Evropi – samo pročišćenih fasada, što je bio odraz dijela arhitektonskoga nasljeđa prve polovice protekloga stoljeća.

Prvi i pravi uzlet u modernoj crnogorskoj arhitekturi i najznačajnija djela u tomu periodu, stvara arhitekt Vujadin Popović: Grand-hotel 'Crna Gora' i 'Pošta 1', i ugaona stambeno-poslovna kuća knjižare 'Kultura', na današnjem Trgu nezavisnosti.

 

”Pošta 1” i Hotel ”Crna Gora” – Titograd (arhitekta Vujadin Popović), neposredno nakon izgradnje 

Ove tri izuzetne kuće (kad je hotel u pitanju, pred očima su mi, naravno – njegovi prvobitni ili izvorni dvornji izgledi), uz stambeno-poslovnu kuću do i u nastavku ‘Pošte 1’ u ulici Slobode (R. Zdravković) su – i tada kad su nastale, i za cijelo vrijeme od 50-ih godina na ovamo, imale i vazda, u svim budućim vremenima, će imati svoju vrijednost i značaj u arhitekturi.i tekst (DRUGI Neprolazna vrijednost u arhitekturi važi samo za ona djela koja nijesu odraz: autorove površnosti, neposvjećenosti i/ili privrženosti njezinim trenutnim i, samim tijem – prolaznim arhitektonskim ‘modnim muvama’.’’[4]

 

Vujadin Popović je među prvim, ako ne i prvi!, prepoznao budućnost urbanog razvoja moderne Podgorice i projektovao ne samo prve javne objekte u srušenoj do temelja Podgorici odmah poslije Drugog svjetskog rata u Novoj, Mirkovoj varoši na desnoj obali Ribnice[5], već je i ‘’vidio’’, predvidio, predložio i planirao viziju današnje Podgorice sa širokim, ‘’komotnim’’, funkcionalnim bulevarima i njeno ‘’preseljenje’’, tako logično, prirodno i očekivano, na desnu obalu Morače. On i njegovi planovi i vizije, te naravno izgrađeni objekti, bili su ona inicijalna kapisla i prvi, osnovni motiv, snaga, uzrok i podsticaj kasnijim podgoričkim i crnogorskim arhitektama i arhitekticama da nastave naslanjanje u struci na autentičnost podgoričkog i crnogorskog prirodnog prostora i ambijenta, graditeljskih materijala i sirovina, te da tako stvaraju osnovne pretpostavke za nastanak jedne prepoznatljive ‘’škole arhitekture’’ koja, uz sve otpore, nerazumijevanja, teškoće, ograničenja i protivljenja, evo traje i do današnjih dana. Ako bi se tražila jedna jedinstvena i zajednička sintagma, ‘’formula’’ i ‘’šifra’’ za ovu školu, možda se ona ponajbolje i najsrećnije, najadekvatnije i najuspjelije može naći u jednoj od maksima upravo Popovićevog stvaralaštva, naime da „malo bude veliko“.[6] Zato prenosimo integralno tekst Huseina Cena Tuzovića o Popovićevom doprinosu razvoju Podgorice i našoj ukupnog građanskoj spoznaji i samosvijesti o prednostima i bogatstvu njenog prirodnog i kulturnog zaleđa i nasljeđa, još jednog, dakle, od utemeljivača savremene Podgorice i Crne Gore, dakako u medijskoj sferi, predanog i odgovornog, ozbiljnog i savjesnog hroničara i istoričara Podgorice i njegovih žitelja od najstarih vremena do danas.

‘’Vizionar izgradnje Podgorice na desnoj obali Morače bio je čovjek koji je u ratnim zbivanjima razmišljao kako gradu na Ribnici i Morači omogućiti da sa više smisla koristi prostor kojim ga je priroda obdarila. Ideju je dao urbanista i projektant Vujadin Popović na proljeće 1943. godine.

To je bila godina u kojoj se malo ko mogao baviti takvim idejama i dugoročnije predviđati. Osobito ne u arhitekturi. Od maja do kraja jula te godine NOV i POJ je bila pritisnuta četvrtom i petom ofanzivom (Neretva, SutjeskBioče), koje su Njemci i Talijani uz podršku ustaša i četnika odlučili da unište pokret otpora NOV i POJ-a. Tada je malo ko vjerovao da je na pomolu kapitulacija Italije. Uprkos tome, dobro organizovana oslobodilačka vojska pod Titovom komandom (ranjen na Sutjesci) pružila je snažan otpor.

U takvim ratnim prilikama razmišljao je čovjek od znanja i zdravog rasuđivanja o budućnosti Podgorice poslije završetka rata. Ali, ni u snu nije vjerovao da će oni sa kojima je NOR i POJ bila u savezništvu, Podgoricu u 77 nemilosrdnih bombardovanja, sravniti sa zemljom. Pa i u takvoj situaciji, bez mudrih i naučno opredijeljenih ljudi, se nije moglo. Kao što se bez njih nije moglo ni prije ni sad. Rodili su se mlađi, koji su prihvatili ideje Vujadina Popovića. A on im je bio uzor i putokaz kako treba realizovati njegove ideje.

Svojim projektima pokazao im je da se bez takvog znanja ne može naprijed. Zato nije slučajno arh. Andrija Markuš, izučavajući ličnost i djelo Vujadina Popovića kazao da je on u sred centra grada, na desnoj obali Ribnice, sagradio hotel „Crna Gora“, pravu Ajfelovu kulu, remek djelo moderne arhitekture. To i zgrada Pošte učinili su ga tvorcem savremene arhitekture u Podgorici i Crnoj Gori. Tako je iz pepela porušene Podgorice nikao hotel nadaleko poznat.

Nijesu slučajno mudri ljudi rekli „Ako znaš što si bio, znaćeš šta ćeš biti, čak i do osmog koljena“. A jednom prilikom mi je, kao profesor biologije Sulejman Hadžiablahović, kazao da nasljedstvo valja tražiti i do 13 pasa. Zato se ne treba čuditi onome što je u ostvarivanju svoje „ratne ideje“ učinio Vujadin Popović.

Da bi se moglo pristupiti vizionarstvu Vujadina Popovića, ljudi od znanja i nauke su isticali da je svoju ideju zasnivao na intimnosti, prepoznavanje podneblja, ambijenta graditeljskog naslijeđa. To je u osnovi put prema savremenoj interpretaciji. (Andrija Markuš)

U stvari, u Vujadinovom projektovanju Podgorice i njenom daljem razvoju, bitna su dva projekta – Hotel „Crna Gora“ (1948-1953) i Pošta (1948). To su bili procesi savremene arhitekture. Andrija Markuš navodi da je Vujadinu bilo važno da „malo bude veliko“.

U daljem razmišljanju kod Vujadina se nailazi na projekte izgradnje Banke, Skupštine, Izvršnog vijeća (Vlada), a u njoj Predsjedništvo države i druge institucije. Bez kojih moderna država ne može funkcionisati. Tu su i dvije monumentalne zgrade – Ministarstvo unutrašnjih poslova i malo dalje od nje kolosalna stambena zgrada.[7]

Na zgradi Pošte, sa strane Bulevara Sv. Petra je neuobičajeno ostvarenje tako da prozori na njoj nijesu bili potrebni. To je pomoglo da Popović počne praviti grad sa bulevarske širine 90 metara. To je bio vizionarski projekat. Počeo je sa figurom[8] a završio fizionomijom grada. To je bila osnova ideje da će budućnost Podgorice biti tamo đe je i rekao još 1943. - na širem prostoru prema Zapadu.

 

 

Bareljef u Duklji, na goleti prepušten zubu vremena i prirodnim nepogodama  (Foto: Goran Sekulović)

 

Ne smije se zaboraviti ni Pozorište. Moguće da je nesporazum oko njega uticao na Popovićev odlazak van zemlje.

U vrijeme ovih ostvarenja, javila mu se želja da ode u inostranstvo. Tada se iz naše države (ne samo Crne Gore) nije moglo u inostranstvo. No, to Popoviću nije smetalo, pa je 1953. emigrirao u Australiju. U njoj je ostao do kraja života.

Vujadinov put nazvan je bjekstvom i nedozvoljenim. Za odlazak je koristio boravak u Trstu. Sa suprugom Hajdanom, rođenom Gojnić, nakon dvomjesečnog boravka u tom gradu, otišao je u Đenovu. Iz tog grada, poslije dvomjesečnog putovanja, stigao je u Australiju. Tamo su dobili dva sina – Emila (1957.) i Roberta (1965.). Obojica su bili visoko školovani – stariji je bio neurolog, a mlađi anesteziolog.

Vujadinova briga bila je porodica. Izbjegavao je druženje, osobito sa ljudima iz Jugoslavije.

Vujadin je, ističu starije i mlađe kolege, bio stub crnogorske arhitekture. Jer se bez onoga što je stvarao nije moglo govoriti o toj oblasti naučnog djelovanja. On je, ne samo idejom, smatrao da se Podgorica, kad se steknu uslovi, mora razvijati na desnoj obali Morače. Tako se slobodni prostori mogu najbolje koristiti.

U Podgoricu je dolazio dva puta – 1989. i 1990. Umro je u Melburnu 1999. a rođen 1912. u Podgorici u vrijeme kad je započeo Prvi Balkanski rat.

Opšte građevinsko preduzeće (Podgorica) gradilo je hotel „Crna Gora“ od 1947. do 1953. Valja navesti da je vremenom od 1950. do 1952. nastao prekid rada.

„Zdanje ne stari godinama, kad je dobro ozidano“ - isticao je arhitekta Popović.

A šta danas vidimo? Mnoge od njegovih ideja. Dovoljno je samo reći da ono što je izgrađeno u Podgorici služi sadašnjoj i budućim generacijama. Mnogo od onoga što danas imamo u Podgorici da je u Parizu ne bi mu bilo mane (što narod kaže). A mostovi na Ribnici i Morači nijesu samo rasteretili saobraćajne veze na svim pravcima, ako bude razuma i mudrosti, oni su i mostovi povezivanja ljudi, ideja i stvaralaštva. Zato – samo zajedno možemo ići naprijed, kao što je bilo u zajedničkoj državi, stvorenoj uz velike žrtve, istorijske odluke AVNOJ-a u Jajcu. Slično smo, silom okolnosti, dobili i nezavisnost Crne Gore prema narodnoj volji 21. maja 2006.

U vezi sa Hotelom „Crna Gora“ bilo je dosta prigovora i mudrih dosjetki, koje su datirale i do Rimskog carstva.

Kad je dogovoreno da se Hotel sruši, stigla je dosjetka Andrije Markuša.

„Guske su spasile Rim... Rimljani su to proslavili pečenjem gusaka! A mi smo umjesto njih (gusaka) gutali prašinu kojom je bio zahvaćen dio tadašnjih Lenjinovog bulevara i ulice Slobode. Bio je to prah simbola. Danas umjesto Hotela „Crne Gore“ imamo „Hilton“ sa pet zvjezdica.’’[9]