Putovanje Andrije Mandića, četničkog vojvode i predsjednika crnogorske Skupštine, za Brisel se neslavno završilo.

Njegov kabinet je pokušao da prikrije neprijatnost i umanji štetu, prvo obrazloženjem o razlozima otkazivanja susreta sa gospođom Robertom Metsola, predsjednicom Evropskog Parlamenta, pa onda, pošto je - očigledno na insistiranje nekih krugova u Briselu i u zemljama članicama - ipak upriličen kurtoazni telefonski razgovor, objašnjenjem kako Mandić ima „apsolutno razumijevanje“ za neodložne obaveze gospođe Metsola, koje je ona (tobože) imala baš u tih trideset minuta predviđenih za njihov susret. (Ostale predviđene obaveze Predsjednice su obavljene bez ikakvih problema.)

BRISEL: ALLEZ-RETOUR

Neko, kome je zaista stalo do kredibilne i realistične evropske agende Crne Gore, bi mogao steći utisak kako političar potvrđenog anti-evropskog i anti-zapadnog profila - kakav je, bez ikakve sumnje, vojvoda Mandić - ipak ne uspijeva da se nametne relevantnim evropskim krugovima kao, makar i formalni, promoter evropskog puta Crne Gore.

Ali, štićenik i saradnik Aleksandra Vučića, je, samim izborom na mjesto predsjednika Skupštine uspio da probije taj led. (Uzaludna su, u tom smislu, bila upozorenja i „odlučni stavovi“ i američke diplomatije - kojih se sada malo ko sjeća. Taj diplomatski „neuspjeh“ su naši američki prijatelji lako preboljeli, sva je prilika.)

Za „legalizaciju“ prononsiranih nacionalističkih snaga srpsko-ruske, tj. anti-crnogorske provenijencije - na čijem je čelu nesporno Andrija Mandić - i njihovo učešće u vlasti, prvo se pobrinuo, na zvaničnoj ravni, bivši evropski komesar Oliver Varhelji. Njega je - kao, uostalom, u mnogim stvarima u toku tog petogodišnjeg mandata prepunog problema, kontradiktornih izjava i poteza, podrške „Otvorenom Balkanu“, Vučićevom režimu, kao i mnogim kontroverznim eskapadama, itd., promptno slijedila i ambasadorica Kristina Oana Popa, bivša šefica Delegacije EU u Podgorici (nota bene: prije toga na diplomatskoj službi u Beogradu, naravno). Suština i posljedice njene posjete Mandićevom kabinetu bile su, sasvim naivno i ne baš previše pametno, prekrivene medijskom pažnjom i (opravdanom) bukom povodom isticanja srpske trobojke u kabinetu predsjednika crnogorske Skupštine. Zato je gospođa Popa, na logično i neizbježno pitanje „zašto ste posjetili Mandića, što znači Vaš zvanični susret sa njim?“ imala spremni odgovor: „Nisam ja odgovorna za zastave koje su istaknute u kabinetu“.

Ta igra „gluvih telefona“ obilježila je razdoblje koje je za nama. Situacija sa otkazanim susretom u Briselu pokazuje da novi sastav Evropskog Parlamenta (pa, samim tim, i Evropske Komisije) može biti manje sklon izbjegavanju i ignorisanju crnogorske, ali i ukupne zapadno-balkanske političke realnosti. To je svakako pozitivno. U tom smislu - imenovanja gospođe Marte Kos za komesarku za proširenje i gospode Kaje Kalas za visoku predstavnicu EU za vanjsku i bezbjednosnu politiku predstavljaju veliko ohrabrenje za sve autentične proevropske snage u Crnoj Gori i u regionu.

A što se pravih razloga otkazivanja susreta Metsola - Mandić tiče - objašnjenje se može naći u izjavi Mandića kako ga je sagovornica obavijestila da „neki evropski parlamentarci nemaju blagonaklono mišljenje o njemu“. Iz čega saznajemo da takvih nema malo i da ne pripadaju nekim marginalnim političkim skupinama. To je dobro.

Dok je na mjestu predsjednika Skupštine - Mandić će nastojati da se „legalizuje“ u Evropi. Njegova posjeta Italiji je bila na niskom nivou, čak sa odbijanjem mvp Tajanija da primi gosta iz Crne Gore. U Stokholmu je Mandić saznao da je vrlo teško sakriti sadržinu razgovora, a da je posebno naivno očekivati da domaćini neće potencirati i teme vrlo neprijatne za nosioca visoke četničke titule (agresija Rusije i sankcije prema Kremlju, na primjer). Najveću prepreku - koja je vrlo opterećujuća, bez obzira na njegove komentare - status nepoželjne osobe u Hrvatskoj, dakle - teško će otkloniti …

Duže će Andrija Mandić biti persona non grata u susjednoj Hrvatskoj nego predsjednik Skupštine u Crnoj Gori.

OČEKIVANO „IZNENAĐENJE“ IZ HRVATSKE

Zato, vjerovatno, hrvatski „non-pejper“ o uslovima koje Crna Gora treba da ispuni da bi uživala razumijevanje i podršku Hrvatske, nije predstavljao iznenađenje ni za partije i čelnike ZBCG i Demokrata.

Poslije dvije hrvatske protestne note i jetke „razmjene mišljenja“ povodom školskog broda „Jadran“, pa logora - odnosno komemorativne table o njemu - u Morinju i u vezi bazena nazvanog po jednom od teško kompromitovanih protagonista mučenja i maltretmana zatvorenika u tom ratnom logoru, bilo je logično da će hrvatska strana, koja vrlo pažljivo prati dešavanja u Crnoj Gori, staviti do znanja, makar i u nezvaničnoj formi - bez imena, potpisa i bez kakvih insignija - svoja očekivanja od susjedne zemlje-kandidata za priključenje EU.

U cijeloj situaciji nisu, nimalo, pomogli aktuelni crnogorski zvaničnici. To je skupina političara (ZBCG, Demokrate, PES i SNP) koji su ili učestvovali i podržavali agresiju JNA na Dubrovnik, ili je godinama opravdavali i branili one koji su se teško ogriješili u pohari Konavala, bombardovanju Dubrovnika i na mnoge druge kriminalne načine, ili su, budući pripadnici mlađe generacije, nalazili razne vrste racionalizacije, relativizacije i ignorisanja dešavanja, povoda i razloga koji su doveli do te agresije. To su ljudi koji ideološki i politički ne prihvataju istine o ratovima na prostoru bivše Jugoslavije, niti pokazuju namjeru da to učine. Ni nabusite izjave ministra Krapovića i njegovih kolega iz Demokrata, niti uvrede i optužbe iz starog arsenala, koji podsjeća na devedesete godine prošlog vijeka (ZBCG, SNS), pa, na kraju, ni „učene“ izjave o „neadekvatnosti teksta“ na ploči u Morinju (eks-mvp Ivanović), nisu doprinijele dobrosusjedskoj saradnji i boljem razumijevanju sa EU susjedom Hrvatskom. Završni udarac je bila isforsirana skupštinska „Rezolucija“ o Jasenovcu, ta diverzija protiv evropske agende Crne Gore, povodom koje je posebno uvredljivo (i odvratno) bilo poređenje današnje Republike Hrvatske sa zločinačkom i kvislinškom NDH.

Zato Crna Gora, sa takvom vlašću i njenim najvišim predstavnicima, može biti i te kako zadovoljna ako danas, petak, iz Brisela stigne vijest da su zatvorena tri pregovaračka poglavlja. A ako to bude slučaj i sa četvrtim - Poglavlje 31, Vanjska, bezbjednosna i odbrambena politika - to bi, da budemo iskreni, značilo da Vlada u Zagrebu ima povišenu dozu tolerancije i spremnosti da pomogne Crnoj Gori, uprkos nepoželjnim osobama i onima koji se uporno kandiduju da budu dopisani na tu listu.

(„Među-potez“ Vlade Crne Gore koja je „ustupila“ Hrvatskoj [?!] Dom kulture Vlade „Josip Marković“ u Tivtu, očigledno kao neku vrstu kompenzacije za nemogućnost ispunjenja nekih od zahtjeva/očekivanja iz pomenutog „non-pejpera“ ostavlja pitanje da li je to bilo ljepše i prikladnije staviti na raspolaganje hrvatskim društvima i udruženjima u Crnoj Gori. Hrvati u Crnoj Gori nisu stranci, nego su, kao i ostali, ravnopravni građani, svoji na svome.)

SAGA O PREDSJEDNIKU I PREMIJERU

Za to vrijeme teče intenzivna aktivnost - opet moramo upotrijebiti taj neodređeni izraz - nekih važnih ambasada u Podgorici da se predsjednik Jakov Milatović i premijer Milojko Spajić privole na saradnju.

Sva je prilika da je Milatović tu prvi na udaru. Od njega se zahtijeva da „revidira“ pozicije i stavove i da se prikloni saradnji sa partijama i političarima aktuelne parlamentarne većine, tj. mastodonskog kabineta premijera Spajića.

Rezon tog pritiska je svakako vezan - sada već možemo reći - za fiksaciju koja predstavlja konstantu politike Zapada prema Crnoj Gori u posljednje četiri godine. Naime – „DPS nije spreman da uđe u vlast“, tj. „DPS ne treba (još) da bude dio vlasti“. Istovremeno se, kako govore neki izvori, pokušava privoljeti bar jedna partija iz Evropskog saveza (SD, SDP, LPCG) da se i ona priključi Barometru 26, koji je, treba li i to reći, koncipiran da bude ideološko-političko opravdanje za očuvanje aktuelne konfiguracije na vlasti - uprkos oštrom padu podrške za njihovu politiku.

Takve projekcije, ukoliko su i imale psihološko i političko „opravdanje“ u slučaju 42. (Krivokapić Z.) i 43. vlade (Abazović D.) - koje su, obje, skončale kao potpuni fijasko - sada se, sa preglomaznim i neproduktivnim timom Milojka Spajića, sve više ukazuju kao kratkovide projekcije, bez strateške dimenzije i željene dugoročne stabilnosti.

Neke diplomate u Podgorici su spremne, nezvanično, da sve nazovu operacijom „spašavanja obraza“ … jedne od ambasada i projekcija koje, silu na sramotu, održavaju iluziju da su odlučni koraci prema EU mogući bez obzira na činjenicu narastajuće i opasne krize u svim segmentima vladajuće politike, sve do bezbjednosne situacije, pogoršanja međunacionalnih odnosa i zlokobnih znakova tzv. etno-federalizacije - i uz vještačko držanje nesporno pro-evropskih snaga, sa značajnim brojem stručnih ljudi (DPS i ES), van vladajućih struktura.

Takva politika se bazira na ostacima rezona - koje je, da ponovimo, možda imala 2021. i 2022. godine. Ta loša inercija u projekcijama naših zapadnih prijatelja udariće - prije ili kasnije - u zid crnogorske i balkanske realnosti.

A da li će g. Milatović poslušati sugestije sa zapadnih strana - vidjećemo uskoro. Nova gradska uprava u Podgorici ili ponovljeni izbori u Glavnom gradu daće odgovor da li i kako Slučajni Predsjednik razmišlja o svojoj političkoj budućnosti. Jedina gora stvar za Milatovića - od spleta okolnosti koji ga je doveo na mjesto šefa države - može biti gubitak političke relevantnosti. A upravo to od njega (za sada) traži Zapad. Politika je nemilosrdna rabota.

BOŽJA PRAVDA I OSTALE BAJKE

O Milatovićevoj političkoj budućnosti razmišlja i (takođe nepoželjni) Milan Knežević, jedan od vođa ZBCG, zadužen, kao i njegova partija, kako vidimo, za vrlo eksplicitno iznošenje inače oporih i jetkih stavova te političke grupacije.

Tako će g. Knežević, u komunikaciji sa brojnim diplomatama, spremno izjaviti da su i Predsjednik i Premijer - tj. njihove političke grupacije u Crnoj Gori - ucijenjene od strane ZBCG: ako Milatović ode sa DPS i ES - eto mu procedure za smjenu sa mjesta Predsjednika; ako se Spajić drzne na što slično - eto pada Vlade.

Entuzijastični Knežević čak proziva DPS - jer je „i Briselu jasno“ da su naši pravi evropejci „protiv EU“?! Pa onda još i kaže da je „božja pravda“ da baš njegova i srodne stranke - koje su bile i ostale protiv crnogorske nezavisnosti, protiv građanskog koncepta društva, protiv članstva u NATO, protiv osude genocida, protiv priznanja Kosova, protiv podrške Ukrajini i protiv sankcija Rusiji - uvedu Crnu Goru u EU!

Umjesto sablažnjavanja nad ovakvim propagandističkim pokušajima iz ZBCG, treba uočiti mnogo važniju činjenicu: narativ i politika kako ES i DPS ne treba da budu dio vlasti, diplomatija koja ignoriše teške probleme crnogorske političke, ekonomske i socijalne zbilje, koja, pored svega toga, žmuri i na narastajuće probleme u borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala (selektivno i arbitrarno postupanje Tužilaštva, na primjer) i koja ne vidi, ili se pravi da ne vidi svakodnevne udare na i narušavanje međunacionalnih odnosa - zapravo vodi politiku prema Crnoj Gori koja jača nacional-šoviniste iz ZBCG. To je posljedica: jačanje srpskih/ruskih proksija u Crnoj Gori. Zato je aktuelna politika Zapada nedostatna, u značajnoj mjeri nelogična i kontra-produktivna.

Ostalo je još samo, da „evropejci“ iz ZBCG, Demokrata, SNS i PES zajedno zahvale na toj „evropskoj agendi“ koja ih favorizuje u Crnoj Gori, uprkos njihovom političkom prtljagu, ali i njihovoj aktuelnoj politici sa poraznim posljedicama u mnogim životno važnim oblastima - i da složno i radosno uzviknu: Živio Brisel!

Да здравствует Брюссель!

Miodrag Vlahović

(Autor je vanjskopolitički komentator Pobjede)