Kultura

Osvrt mr Slavka Milića

Stihom nagrađuje i kažnjava

Nov 16, 2024 0 Komentara

(15 riječi)

Dragan B. Kovačević u centar svoje poezije stavlja Crnu Goru i ljuti krš rodne mu Lješanske nahije

Rođen u Brežinama, Lješnjanin Dragan B. Kovačević, jedan je od sve rijeđih pjesnika umjetnika, koji promišlja na tako sofisticiran način o onome što mu je na duši. Kovačević plete u nezaborav duboko korijenitu crnogorsku istoriju, održavajući je nepromjenjivom za buduće generacije, koje često žive u zabludi „kleptoistorije“. Prepoznatljiv kao čovjek koji plijeni rječitim i umnim stihom, služeći se kolopletima riječi, koje ostaju zakucane u pijedestal novije crnogorske kulturne misli.

            Potreba za pisanom riječju inspirisala ga je da u „Viteškom vijencu“, zabilježi pažljivo duhovno i emotivno skovane riječi. I zaista, na počeku knjige bi riječ – ali ne bilo kakva riječ, već „modus vivendi“, satkana na razboju vremena. Snaga Kovačevićeve riječi i zamiruje rane i ubija čeljade, e’ tako to rade majstori svog posla među koje, siguran sam, spada crnogorski autor Dragan B. Kovačević. 

            U svojim pjesmama čitaoca navodi na razmišljanje o predanjima, legendama i istoriji svoje zemlje, o onome što nam nedostaje i čemu se svi, htjeli to ili ne, prije ili kasnije vraćamo. Kada se promišlja zašto treba čitati i slušati guslarske pjesme Dragana B. Kovačevića i njegova ukupna (objavljena i neobjavljena) životna djela, nameće se nekoliko bitnih činjenica na koje bih želio  ukazati u mjeri u kojoj to osjećam.

            Prvo, Dragan B Kovačević je crnogorski autor koji iznad sebe i svojih stvaranja, stavlja svoju zemlju i ljuti krš slavne Crne Gore i Lješanske nahije, u centar svoga ostvarenja i djela.  Njegov pjesnički pristup podsjeća da je nekadašnja nemaština bila bogatija od današnjeg bogatstva, otvarajući polje uma svakog znatiželjnika da bogatstvo nijesu vile i dvorovi, već imetak obraza, junaštva, poštenja i časti.

            Drugo, ovaj autor u mikro smislu njegovog stiha, otvara makro kosmos, dubinom raspleta istorijskog događaja koji bilježi za sva vremena, da bi mu na toj vještini pozaviđeli i najveći epski kazivači i usmeni prenosioci pjesme.

            Treće, kada se govori o njemu i njegovom stvaranju, ne mogu a da na kažem da je ovaj crnogorski autor spontanošću i nenametljivošću kompozicije stiha, pokazao da se jednostavnim stihom, pristupačnim đetetu i svakom prosječnom čovjeku, najbolje približiti čitaocu, istinskom čistotom svog jezika. Čitajući njegovu zbirku „Viteški vijenac“, objavljenu 2022. godine, prije svega impresionira upravo njegova snaga riječi i pripovijedačko umijeće i sadržaj iz kritički analizirane knjige. Ovaj samosvjesni i samostalni stvaralac u svojim kazivanjima, jasno potvrđuje više davnih konstatacija da se riječima iz naroda, može dodati prizvuk vjerodostojnosti i moralno – didaktički aspekt sadržaja ali uz objektivan modus prenošenja. Dakle, nije svejedno kojim sredstvima prenošenja pribjegava tumač zajedničke nam junačke prošlosti u svojim pjesmama. Kovačevićev stih i njegova građa toliko je običan, prožet raznovrsnim manifestacijama duha za koji se slobodno može reći da je mudrost jednog naroda. Kod stvaralaca, kakav je Kovačević odabir teme je životan, rodoljubiv i skoro uvijek prožet lirikom. Epske pjesme nijesu klasičan epski narativ već i lirika, koja odiše životnošću pojedinca, plemena i zemlje.

              U „Viteškom vijencu“, Kovačević piše pjesmu o Osman Paši Kazancu – Jakovu Papoviću, čime pokazuje autorsku širinu, opjevavajući lijepu zemlju Hercegovinu. Ko je bio zainteresovan za život ovog mladog tića Jakova Papovića, koga je turska sila odvela u Carigrad i od njega napravila velikog Pašu, koji poput Mehmed paše Sokolovića, koji je izgradio nobelovsku ćupriju, pomeđu Rzava i Drine, zna da je pravoslavni Jakov na zemlji Herceg Šćepana, u svom selu Kazancima, podigao dvije bogomolje i to Crkvu posvećenu Mihailu Svetom  i Džamiju sa Krstom na Minaretu. Majstorski i sa pjesničkom empatijom Kovačević opisuje emotivan susret u Papovini sa roditeljima.  U svojim stihovima Kovačević nastavlja dobro prepoznatljivom dinamikom stiha i njegovom strukturom da potvrđuje da je pjesnik čiji dometi još uvijek nijesu dovoljno istraženi.

            U svojoj nesvakidašnjoj pjesmi „Zadnja želja“, autor se suočava sa jednom legendarnom pričom iz starih vremena, pretakajući je u pjesmu.  Kovačević po pravilu, uvijek pravi dobar izbor teme, ne leteći ka trenutnoj slavi ili opjevavajući dnevno političke pjesničke laskavce. Ta sposobnost ga svrstava u red pjesnika bez granica, dostojnih časti svoje zemlje i pjesničkoj etici. U pjesmi on opisuje mladu grahovljanku Milicu Bulajić, koja svojim nevještim izborom, kako bi zaštitila oca, postavlja zagonetku begu od Korjenića, koju njen otac mora ispuniti. Kada očaran njenom ljepotom, Beg ispunjava njen zahtjevm ona  se baca u zagrljaj smrti, kako se ne bi udala za njega.  U svojim odabranim pjesmama u knjizi „Viteški vijenac“, autor se često bavi i crnogorkama, opisujući ih kao čuvarke ognjišta studenih i mračnih kučišta, majke nad majkama, hrabre i ponosne junakinje koje su ravnopravno stajale na braniku svoje zemlje. Svojim snažnim epsko – lirskim opisima, autor uspijeva da zaintrigira svakog čitoca, što često ne polazi za perom mnogim drugim pjesnicima.  Opisuje crnogorke kroz vremena u istoimenoj antologijskoj pjesmi „Crnogorke kroz vremena“, jednostavnom snagom riječi autor navodi:

„Da se priča kroz vrijeme kiti,
Da l’ će iđe na svijetu biti
Žene kao Crnogorka što je,
Jer će ime proslaviti svoje,
Na stijenju ovom Crnogorskom,
Opjevanom u Vijencu Gorskom,
I pjesmama što ljude proslavi,
Trag vječiti i žena ostavi.“

             Pjesme „Legenda o Pavi i Ahmetu“, i pjesma „Vraneška legenda“ svojevrsna su štiva o legendarnoj jedinici Pavi Milikić, šćerki Nikole Kneza vraneškoga, koja se udaje za sultanovog izaslanika Ahmeta, koga je decenijama prije u sepete odnijela turska vojska. Kada je ovaj naočiti čovjek, vidio Pavu dok šeta pored rijeke Ljuboviđe donio je odluku da je osvoji. Svojim, reklo bi se, karakterističnim stilom autor opisuje njihov susret i način kako joj Ahmet paša Hasanbegović muti đevojački razum. Iz savršenosti stiha, autor prelazi na tragediju i smrt Ahmetove ljubavi Pave, kujući njegov odnos prema Pavi i na kraju Pašin ahiret i dženet, gdje i danas leže jedno pored drugoga, svakoje na svom vjerskom simbolu, pored pijonule kćerke koja je trebala da nosi pravoslavno ime.

             Sadržinu pjesama autora Kovačevića nije lako misaono sublimirati, ni izbjeći pomenu suda književne istorije. On tu sigurno zauzima svoje mjesto, između velikih imenima naše književnosti. O pjesmama ovog autora moglo bi se govoriti satima, pisati danima a za izučavanje je potrebno mnogo duže, što je nadamo se zadatak budućih generacija. Uostalom kako djelo nijednog značajnog autora nije lako izučiti jednostavno i do kraja, tako ni Kovačevićeve pjesme „San starog junaka“ i „Epski spomenik crnogorske istorije“, ali i mnoge druge, nije jednostavno spoznati kroz lični odnos pjesnika prema tako značajnim događajima. Potrebno je samo da započnete čitanje i nećete stati bez jakog „čitalačkog cuga“. To je svojevrsna istorija Crne Gore u malom, a svaka od izabranih pjesma je dostojan spomenik Guslama i epskoj poeziji. U pjesmi koja nosi naziv „Posveta Guslama“, ovaj autor daje na značaju očuvanju ovog svetog muzičkog instrumenta, koji je kroz vjekove grijao krila naših obranjenih hrabrih ratnika u trenucima radosti i žalosti. Pjesnik se duboko misaono i harizmatično pita šta bi bilo da gusala nije? Svojim pitanjima Kovačević daje  uvijek ne tako jednostavan odgovor kroz pomene nezaobilaznih velikana, poput starca Milije i Tešana Podrugovića koji je bio rodom iz Hercegovine. U pjesmi „San starog junaka“, prenošenjem kazivanja od nekoliko seljana, u danas skoro neobičnoj atmosferi uz ognjište i kačamak, pjesnik zbori o Vili sa srcem od kamena, ljubavi, tragičnom završetku života  jer je kako kaže Kovačević „Bog je svakog’ na smrt osudio, onog trena kada se rodio…“, jer je potrebno na zemlji mjesto osloboditi, onog trena kada se novi život rodi.

           Nostalgija za domovinom najače je osjećanje koje Kovačević duboko taji u sebi, čak i onda kada je svjestan da je rođen pomeđu njenih krša i da ima sreću da živi i stvara u zemlji kakva je Crna Gora. U istoimenoj pjesmi „Domovina“, autor pominje nadu koja je održala hrabre borce u vjekovnoj borbi za svoju slobodu.

           Čast mi je što mogu prepručiti ovu zbirku pjesama, koja nosi naziv „Viteški vijenac“,  autora Dragana B. Kovačevića iz Brežina, čitocima koji vole Crnu Goru kao neprolaznu vrijednost svijeta sumnjive prolaznosti civilizacija, tragajući za očuvanim vrijedostima, koje su nam u amanet ostavili naši preci kroz istoriju a na takvom trudu, svakako možemo zahvaliti i ovom crnogorskom autoru, koji je spoznao da je svak rođen sa nekim ciljem a na njemu je da ga prepozna i ostavi potomstvu.