“Sva bi ta današnja blasfemija bila poništena. I taj mrak bi u religiozno-ideološki getoiziranoj Crnoj Gori bio skinut. Divno je što je dan rođenja Njegoša Dan kulture Crne Gore jer je Njegoš bio kosmopolita. U getu si osuđen na propast.

Svud stradaju ljudi i narodi

no pružaju jedan drugom ruku –
čovjek čojku, a narod narodu;
ako ni s čim drugijem ne može
a ono mu pomaže plakati,
te se tijem muke olakšaju…”

Zamislite ovu ovu rečenicu – ako ne mogu da ti pomognem dovoljno je da budem empatičan, da salsušam ili zaplačem s tobom, da podijelimo suze i patimo zajedno”, kaže Marunović u razgovoru za Standard.

Zabrinut je za budućnost i, kako kaže, ko zna šta čeka našu djecu u ovim ludim vremenima u kojima živimo, gdje  se zvecka oružjem od Koreje do Ukrajine, Palestine, pa balkanskog ludila koje smo preživjeli – logore, kazamate, Jasenovce, Srebrenice….

“Mi danas, kao savremeni ljudi, imamo zadatak, obavezu da dignemo glas protiv svega što nije ljudsko. Mi danas u CG, u hiljadugodišnjoj državi, imamo ćutanje pred razaranjem i obesmišljavanjem Crne Gore u svakom segtmentu. Kako ćemo u ovom vremenu koje zatvara ljude u duhovne kazamate prevazići sve to. Možemo samo ako javno jasno i glasno kažemo svoje stavove. Ovo glasno ćutanje koje osjećamo u CG je najveći muk u istoriji ovog prostora. Gore od Munkovog krika otvorenih usta sa strašnim bolom. Mi imamo obavezu prema djeci da kažemo jasno i glasno o tome šta se dešava na našem prostoru. Ko nije spreman za to živi neki jadni trgovački, interesni život sa sitnim apanažama i miri se sa sudbinom da mu drugi određuje život”, kaže Marunović.    

Vaš profesionalni, a rekao bih i životni put obilježio je Njegoš. “Potonja ura Njegoševa” je odigrana više od 1500 puta.

Upravo sam se vratio iz Beograda gdje sam sinoć odigrao predstavu “Potonja ura Njegoševa”, monodramu koju igram već 38 godina. Ovo je 38. sezona. Pitao sam se zašto ta predstava traje tako dugo i mislim da je prvi i osnovni razlog velika neponovljiva i univerzalna Njegoševa misao. Njegove interpelacije o smrti, životu, ljubavi, bogu, sudbini koje se tiču svih ljudi na planeti.

Čini se da ipak malo ljudi razumije tu univerzalnu Njegoševu misao. Kada pođete na stranu, a posebno u Beograd, s obzirom na to da je Njegoš itekako politizovan i privatizovan, da li vas publika razumije?

Sinoć je sala bila prepuna, organizatori su ubacivali dodatna sjedišta kako bi svi koji su došli mogli da odgledaju predstavu. Njegoš je interesantan svima i svi ga svojataju. On je bio crnogorski vladika, gospodar, filozof, pjesnik i još mnogo toga… Sve što je imanentno jednom čovjeku sadržano je u Petru II Petroviću Njegošu. Očekivao sam sinoć da će biti neke provokacije ili politizacije, međutim kad se čuje, sasluša, sazna i u sebi protumači to što sam u toj predstavi govorio, svak ostaje razoružan bilo čime god da je bio opremljen. Nacionalizom ili interesom ili nekim romantičarskim zanosom. Njegoš je apsolutno nadnacionalan, univerzalan, suštinski i sve njegove teze i ideje idu u suštinu čovjeka u najesecijalniju dimenziju. Igrao sam u tri Gorska vijenca i to su različiti pogledi na Njegoševo stvaralaštvo. Njegoš kao čojek i njegov duhovni svijet je u diskrapanci sa onim što je bilo kakva dogma. Njegoš je bio hrišćanin, ali je potpuno definisan. Nije imao nikakve predrasude prema bilo čemu ili bilo kome. Goski vijenac je drama, a u svakoj drami postoje likovi i karaktreri , postoje negativni i pozitivni ljudi, obrazovani i neobrazovani, sveštenici, ratnici… Ima u Gorskom vijecu, ako gledamo iz današnje političke vizure, odnosno iz ugla neznavenih ljudi, puno stvari na koje se može staviti primjedba. Tražili su da se Njegoš ukine u školama, znam da su srpski nacionalisti tokom posljednjeg rata sa Njegoševim stihovima jurišali i išli protiv druge religije i nevinog naroda. Njegoš je u svojoj ogromnoj veličini bio prilika svima, dobronamjernim i nedobronamjernim, da ga slave i uzdižu na način kako to vide u određenom trenutku i konotaciji vremena i manipulacija života kojem djeluju. Njegoš je, na primjer, u Gorskom vijencu napisao najljepše stihove o islamu koje je ikada iko napisao na našem jeziku..

“Više valja dan klanjanja jedan
no krštenja četiri godine.
O hurije, očih plavetnijeh,
te mislite sa mnom vjekovati,
đe ta sjenka, što je dići može
da mi stane pred vašim očima?
pred očima koje strijeljaju,
koje kamen mogu rastopiti,
a kamoli slaboga čovjeka,
rođenoga da se od njih topi;
pred očima vode prebistrene,
đe u dvije sveštene kapljice
predjel širi vidiš božje sile
no s planine u proljetnje jutro
što ga vidiš nad bistrom pučinom!
O Stambole, zemaljsko veselje,
kupo meda, goro od šećera,
banjo slatka ljudskoga života,
đe se vile u šerbet kupaju”…

Ako ovo kažete jednom srpskom nacionalisti, on će reći da to nije tačno, ako kažete jednom novokompanovanom muslimanu koji misli da pripada jednoj velikoj religiji kao što je islam, a koji nije upućen već se manipulativno odnosi prema Gorskom vijecu i Njegošu, on neće vjerivati. I sam je Njegoš rekao jednu veliku rečenicu – “Neznanje je car zla svakojega i piće naslađe duševnom, kojim se pijane pokoljenja…” To pijanstvo Balkana, taj užas Balkana koji je bio vjetrometina između istoka i zapada, sa raznim civilizacijama – 500 godina Otomanske imperije, Komonvelta, koji je donio mnoge dobre stvari, nije okupacija već civilizacija sa ogromnim tragovima fenomenalnih emancipatorskih stvari. Tako se te predrasude upravo razbijaju – sa velikim djelima, velikim umovima i univerzalnim idejama. Njegoš je pravi primjer toga, zato i kaže:

“Lepo, lipo, ljepo i lijepo,

belo, bilo, bjelo i bijelo,
listići su jednoga cvijeta,
u isti se pupolj odnjihali”.

Da li doživljavate da ste sa predstavama u nekoj vrsti misije razumijevanja Njegoša i razbijanju predrasuda?

Pa na neki način da. Igrao sam ih svuda, na svakom kontintentu osim Afrike, ali i iz Johanezburga sam nedavno dobio poziv za gostovanje predstave Potonja ura Njegoševa. Njegoš kaže: “Iz grmena velikoga lafu trudno izać nije, u velikim narodima geniju se gnijezdo vije…” Mi smo mali. Ko je mogao čuti za Njegoša u njegovo vrijeme. Ovo je bila prilika da preko velike umjetnosti, a za mene najsuštinskije umjetnosti kao što je pozorište, da se predstavi svijetu na najljepši mogući način.