CG u srcu

Goran Sekulović

Njegošev dan – pjesma i praznik uma i slobode

Nov 12, 2024 1 Komentara

(15 riječi)

Iza Petra Drugog Petrovića Njegoša stoji čitav crnogorski narod. Njegoš se ne može razumjeti bez (posredništva) Crnogoraca, bez crnogorske istorije, bez viševjekovne crnogorske borbe za slobodu, bez istorijskog sukcesiviteta i istorijske vertikalnosti crnogorske filozofske i etičke misli, bez crnogorskog pogleda na svijet.  Kao što se ni Crnogorci ne mogu razumjeti bez (posredništva) Njegoša. To da je Njegoš Crnogorac, srećna je slučajnost i za Njegoša i za Crnu Goru, tj. za Crnogorce. I to može biti jedan od odgovora na pitanje ’’ko koga i u kolikoj mjeri stvara?’’ kada se radi o odnosu ’’pjesnika i društva’’. Jedan narod je onakav kakva mu je filozofija u smislu da ga je takvog kakav je izgradila upravo njegova filozofija i pogled na svijet koji mu je pripadan i koji čini njegovo vlastito biće ili obratno. U isto vrijeme, filozofija jednog naroda je takva kakav je upravo taj narod. Crnogorci su stari evropski narod, Crna Gora (Zeta, Duklja) stara evropska država, crnogorski pogled na svijet vuče korijene još od rane antičko-rimsko-hrišćanske epohe.

Nije tačno da su Njegoš i Crna Gora bili izopšteni iz evropske i svjetske istorije, kulture i civilizacije. To pokazuju sva Njegoševa djela, a osobito ’’Luča Mikrokozma’’, ali i ''Gorski Vijenac''. U svim epohama i dobima, Crna Gora, odnosno njene istorijske, državne, društvene, političke, kulturne i civilizacijske prethodnice Duklja i Zeta, pripadale su mediteransko-evropskom stvaralačkom i duhovnom prostoru i subjektivitetu. Nikada nijesu u svojoj istoriji bile van evropsko-mediteranskog svijeta života. U okviru njega neprestano i kontinuirano su gradile svoje prepoznatljivo identitetsko biće. Crnogorci i Crna Gora Njegoševog doba nikako nijesu bili i nijesu mogli biti tek ’’šaka ljudstva’’ i ’’šaka jada’’ koji su tek tako, maltene ofrlje, ’’ludački’’ odlučili da žive tako kako su živjeli i da se odupru svakom osvajaču i porobljivaču bez obzira na njihovu ogromnu vojnu premoć. Crna Gora nije bila potpuno van svakog evropskog ’’normalnog’’ i ’’redovnog’’ toka opšteg socijalnog saobraćanja, a Crnogorci nijesu tek tako, slučajno i iznenada, pali ’’s neba’’ na ovaj dio ’’zagubljenog’’ i ’’nepoznatog’’ parčeta Zemlje i tako se potpuno nepovezano i bez ikakvog korijena i višeg duhovnog, životnog i moralno-smisaonog utemeljenja našli u ovaj ’’zabiti’’ i ’’pusti’’ krajnje granični kraj evropske kulture i civilizacije.

Crna Gora je geografski i geološki, prije svega, sasvim osobena zemlja. Crnogorci su se rađali, odrastali, živjeli i umirali na svojim visokim planinama sasvim blizu božanskih visina i nebeskih i zvjezdanih prostranstava. Svuda okruženi brdima i visovima stalno su se morali usudno pitati: A šta je iza?! Sa tim vrhovnim pitanjem o svjetskom bitku (biću) i sa takvim svakodnevnim načinom direktnog, bez ikakve potrebe za posrednikom, suočenja sa velikom tajnom Božjeg apsolutnog bića i njegovom enigmatičnom supstancijom  i (ne)prisutnošću u kosmičkom, prirodnom i ljudskom svijetu, Crnogorci su već bili u metafizičkim vodama. Njegoš ponajviše. S druge strane, on je poput svakog stvaraoca, uz to kao genijalni još i više, svakako bio nezadovoljan i sa opštim a sigurno posebno i sa kulturno-prosvjetnim stanjem u svojoj zemlji. U tom  smislu poduzimao je niz mjera, osnovao je prvu školu na Cetinju, nabavio prvu štampariju, utemeljio prvi književni, prosvjetni i društveni časopis ’’Grlicu’’, počeo da objavljuje prve školske udžbenike, itd., itd. Ali, on je poput svojih velikih državnih, prosvjetiteljskih i duhovnih prethodnika –vladike Svetog Petra, vladike Vasilija, Crnojevića, Balšića i Vojislavljevića, pripadao svojim crnogorskim porijeklom, svojom bogatom crnogorsko-zetsko-dukljanskom istorijom i narodnom usmenom književnom tradicijom, svojom bibliotekom, literaturom i svojim knjigama koje je naslijedio i sam kupovao i nabavljao, u potpunosti najbitnijim tokovima i visokim dometima antičko-rimsko-mediteransko-hrišćanske kulture i civilizacije. 

Nije tačno da je Njegoš veliki pjesnik bez kulturne sredine, tj. bez ikakve kulturne osnove u zemlji i društvu u kojima je rođen i odrastao. Crna Gora ni prije njega, kao  ni u njegovom dobu, apsolutno nije bila zemlja bez ikakve duhovnosti, bez kulture i kulturnog razvoja. U vremenu u kojemu je živio i stvarao Njegoš se nadovezao na bogate i raznovrstne stvaralačke plodove naslijeđene iz crnogorske hiljadugodišnje istorijske i duhovne baštine. On se posredno naslanjao na dukljansku i zetsku duhovnost i tradiciju, na jedno ’’Kraljevstvo Slovena’’ i na druge najstarije spise i djela nastale u dukljansko-zetskoj redakciji, na bogato nasljeđe manastirske prepisivačke i iluminatorske djelatnosti, na jedne Crnojeviće, na jednu Obodsku štampariju i njena djela, na mudrost i hrabrost, na plemenitu i časnu, čojstvenu hrabrost mnogih crnogorskih vladika i ratnika i drugih istaknutih i etički primjernih Crnogoraca, na aspolutnu pobožnost i vanrednu duhovnost svih svetaca sa crnogorskog tla, na mudrost brojnih – i onih malobrojnijih sačuvanih u pamćenju i onih nesumnjivo i nažalost brojnijih vječno potonulih u zaborav – narodnih pametara, itd., s jedne strane, a neposredno se naslanjao na svoje velike prethodnike iz dinastije Petrović-Njegoš: na vladike Danila, Savu, a posebno Vasilija koga je Njegoš nazvao ’’mudrim voždom’’ i iznad svega i prije svega svetog Petra Cetinjskog i njegovog raznovrstnog i visoko kvalitetnog i značajnog ukupnog duhovnog, istorijskog, književnog i stvaralačkog djela.

Ne samo, dakle, da Njegoš nije mogao nastati ni iz čega i bez kulturnih korijena, nego jasno treba reći da je to velika kultura jednog brojčano malog naroda, ali velikog po onome na što je i u individualnom i u kolektivnom pogledu on bio spreman da učini u prošlosti sve do današnjeg dana samo sa jednim ciljem – elementarno fizički opstati ali čak ni to već isključivo kao slobodni ljudi, što je podrazumijevalo ne samo hrabrost i borbenu odbrambenu agonalost, već hrabrost višeg reda, prosvijećenu, produhovljenu, zrelu i izoštrenu hrabrost do svečovječanskih, humanističkih i univerzalnih principa i stanovišta koji brane život, slobodu, čast, dostojanstvo i dignitet i Drugih bića u apsolutno istoj mjeri koliko i sve vrijednosti bića vlastitog Sopstva.

Upravo po ovoj etičkoj osobini kao najdubljoj i najvišoj vrednoti svog etničkog bića, Crnogorci su se i mogli svrstati i svrstali su se u velike kulturne narode čiji su najveći stvaraoci poslali svjetskoj kulturi najljepše, bezuslovne i moralno apsolutno čiste umne i ljudske poruke ovaploćene u kategoričkim imperativima kao jedinim i vrhunskim kriterijumima valjanog, časnog, poštenog, viteškog i smislenog života. Nemam sumnje i dileme da sa ovakvim pristupom Njegošu ulazimo u besplodne i sterilne spekulativno-kontemplativne zone bez ikakvog dodira sa realnošću. Opasnost ove vrste postoji, ali postoji i opasnost druge vrste – da se tobožnjim ’’činjenicama’’ i ’’faktima’’ iz ’’stvarnog života’’ obesmisli bilo kakva potraga za trajnom duhovnom i univerzalnom supstancom jednog naroda, u ovom slučaju crnogorskog, a svaki narod tu supstancu ima i posjeduje, njome zrači i djeluje i na sebe i na druge u svim istorijskim periodima, i u usponu i u padu, i u stvaralačko-modernizacijsko-uspješnim i u kritično-krizno-stagnantnim dobima, ma koliko se često činilo da, u lutanjima, izazovima i nestalnostima, u buci i bijesu istorije, te supstance kao izraza temeljnih svojstava identiteta i bića jednog naroda ne samo da trenutno, već i trajno i suštinski, nema.

Njegoševo djelo je crnogorski pečat. Samo što ovaj pečat Crnogorci i njihova država ne upotrebljavaju na pravi način. Pečatiraju s njime, s takvom dragocjenošću i raritetnošću, potpuno bezvrijedne stvari. Koriste ga da ovjere ne ono što snaži, kako je dosljedno postupao Njegoš, no ono što slabi i uništava crnogorsku suverenu i nezavisnu državu, autohtonu i samobitnu crnogorsku naciju, istorijsku i sadašnju autokefalnu crnogorsku crkvu-vjeru-religiju na čijem je čelu Njegoš kao vladika i mitropolit, dakle, autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve takođe bio (uz gospodarenje-političku i državnu vlast), demokratsko i civilizacijsko biće crnogorskog društva. Njegoš je Crnogorcima rekao ko su i što su i što je njihov smisao među drugim narodima, a oni se među sobom glože i ubjeđuju jedni druge ko su i što su i što (im) je Njegoš rekao. Crnogorci još  nijesu shvatili moć Njegoševog duha i koliko su s njime jaki, viteški i odvažni, dostojanstveni, istiniti i veliki,  s jedne strane, i još nijesu shvatili nemoć i ništavilo njihove aktuelne, crnogorske, interpretacije Njegoševog djela i koliko su s takvom interpretacijom slabi i nemoćni, kukavični, izgubljeni, lažni i mali. Jer, država, sloboda i duhovnost se samo na istini mogu dobiti i Crnogorci su ih istorijski i ontološki samo tako – na taj jedan jedini pravi, valjani i trajni, stabilni, vječni, a to znači moralni i hrabri, čojstveni i dobročiniteljski (bez štete u odnosu na ikog Drugog osim moguće samo na svoju sopstvenu) način – (za)dobili i preko Njegoša, uz galeriju ostalih velikih muževa iz više crnogorskih dinastija, državnih epoha i istaknutih i umnih pojedinaca, ratnika, pametara i moralista u najboljem smislu te riječi (etičara bez katedre za filozofiju i etiku).

Otuda onaj vapaj vladike Vasilija da bi svaki Crnogorac samo kad bi imao škole bio veličine kao i svaki rimski filozof. To da su Crnogorci istinom došli do sebe samih i svoje države i slobode, to zapravo znači da su došli do istine svog sopstvenog bića jer su vjerovali u svoju sopstvenu duhovnu snagu, a to znači u hrabrost i moć duha. Otuda i čuveni Njegošev stih ’’Neka bude što bit ne može!’’ Ništa ne živi što nije (pr)oduhovljeno. Kad to znamo upitajmo se koliko vrijedi za Crnu Goru Njegošev duh? Koliko znači za crnogorski kvalitet života pravo čitanje i prava upotreba i primjena poruka Njegoševog djela? Kada bismo toga bili na pravi način svjesni, bili bi i u stanju da na pun i cjelovit društveno-edukativno-emancipatorski način shvatimo, upotrijebimo i primijenimo Njegoševo djelo. Crnogorcima je Njegoš potreban danas kao nikada do sada kao prozor u svije(s)t, i svoju sopstvenu i ljudsku svijest uopšte.

Crnogorci su istorijski uvidjeli i spoznali da ako žele da žive u slobodi da ih samo vrlina i hrabrost, etika i čojstvo, mogu uzdići do veličanstvenih visova koje su izabrali za jedini smisao, svrhu i cilj svoga življenja. I dokle god se Crnogorci budu držali ove svoje svete istine kojom identitično ’’krste’’ i imenuju svoju slobodu, državu, istinu, pravdu, etiku, nezavisnost i duhovnost, oni će postojati i odoljeće svakom iskušenju, kako unutar sebe samih tako i van svog naciona u sudaru sa događajima i procesima na svjetskoj pozornici.

Kad bi Crnogorci samo htjeli i mogli da (pro)čitaju ono što je Njegoš napisao i da rade u skladu sa time, donosili bi prave odluke o svom životu sa Njegoševim crnogorskim pečatom na njima. No, savremeni Crnogorci su u većini daleko ispod smisla i duha vječne poruke koju im je Njegoš poslao i ostavio u amanet. Svojim (ne)razumijevanjem Njegoša pokazuju da ga nijesu dostojni. Brbljaju tamo gdje trebaju da (za)ćute. Oni, tj. ti što površno i s lakoćom čitaju i tumače Njegoša, politički ili bolje reći politikantski ga zloupotrebljavajući, falsifikujući i namjerno iskrivljeno ga tumačeći, mitski i folklorno, daleko ispod Njegoševih stvaralačkih dometa, dive mu se i bez mjere i patetično ga veličaju ili ga pak proglašavaju genocidnim, mnogo su (ideološki, politikantskiji i prizemno) pričljiviji i prisutniji od onih ''izgubljenih'' u njegovim metafizičkim dubinama i visinama. Jer, kako on kaže, drugačije se računa na nebu, nego na zemlji. Kada bi Crnogorci pravilno shvatili i primijenili samo dio Njegoševog nasljeđa, oni bi sebi današnjima i budućima umnogome ’’olakšali’’ život ne u smislu njegovog olakog, zabavnog i dokonog shvatanja, već u smislu što bi razumjeli što je pravo crnogorsko biće i identitet, pa bi ga ozbiljno pokušali na savremen način primijeniti i kreativno prilagoditi svakom dobu u kojemu žive.

Srećom, Njegoševo djelo je napisano i sačuvano i svaka generacija Crnogoraca ima šansu da ga pokuša pravilno shvatiti. A to nije nimalo lako, ali daruje pravim blagom. Ne zemaljskim, materijalnim i novčanim, već onim unutrašnjim, moralnim, vrlinskim, čojstvenim, onim što je suština crnogorska i onim po čemu su se Crnogorci izdvajali i izdvajaju među narodima. Sa Njegošem Crnogorci odista mogu biti lideri, prije svega lideri u regionu, kako se to danas popularno u političkom i marketinškom govoru kaže. Ali to nije liderstvo u smislu moći, već liderstvo u smislu savjesti, duše, utoke, u smislu svega onoga što su bili i jesu Crnogorci ako nijesu zaboravili sebe. ’’Smiješna je vjera u jačega’’ i ’’Svakoji rod svoju vjeru ima’’ – eto u malom, in nuce, samo djelić onoga bogatstva na čijem tragu Crnogorci treba da krenu i da budu p(r)obuditelji i ravnopravni učesnici u modernim rječnikom rečeno – regionalnim integracijama. A one prije svega podrazumijevaju jednakost, ravnopravnost, uvažavanje svih Drugih u njihovim osobenostima – nacionalnim, vjerskim, društvenim, pogledima na svijet, istorijskim, kulturnim, jezičkim, duhovnim...

Na ovaj način Crnogorci bi bili i jesu u modernitetu i sa svima onima koji na savremen način promišljaju balkansku istoriju, kao pokušaj da se izbjegnu zamke gospodarenja nad Drugima, zamke prevelikih upotreba moći ili upotreba ’’beskrupoloznih balkanskih metoda’’, a da se i Crnogorci nađu tamo gdje im je mjesto kao malo kome i gdje su istorijski i bili i gdje su i izborili i dobili svoje sveto klasično herojsko i čojstveno, umno i viteško ime crnogorsko. Na tom rodnom tlu i mjestu crnogorskom je savjest, vrlina, duša ljudska, poštovanje Drugih, saživot, oproštaj, pjesma i praznik uma i slobode. To je mjesto rođenja i žrtve, vrline i smrti kao nužne i jedine alternative ako vrline i slobode ne može biti. A upravo je takva žrtva i takva smrt najviša vrlina i najviša sloboda. Ovdje je kod Crnogoraca u pitanju jedino ropstvo, naime ropstvo unutrašnjeg, bez-slobodnog, nužno jedinog puta ka svjesnom žrtvovanju života budući da izostaje jedini njegov smisao za Crnogorce, a to je sloboda, čast i dostojanstvo. Uvijek kada se na ovo zaboravljalo, kada Crnogorci nijesu na pravi način upotrebljavali svoju slobodu da brane sebe od nasilnika i da brane i Druge od svoga nasilja, Crnogorci su bili zloupotrijebljeni, ili su činili ili bili privjesci nasilja i gole sile, a rat za slobodu nikada nije to, već pjesma slobode, čojstva, svake vrline i svake moralne i etičke snage i ekskluzive.

I kao što Njegoš kaže, i estetska ljepota u prirodi i moralna ljepota u društvu su rijetke, ekskluzivne, raritetne i unikatne vrijednosti i osobenosti. Zato i jesu i primjerne i veličanstvene. Otuda se u Crnoj Gori za čovjeka moralnog i karakternog kaže da je ’’lijep čovjek’’. U pitanju nije upućenost na estetsku, već moralnu ljepotu. I priroda i ljudsko društvo traže ogromnu snagu i duhovnu moć da se probije tvrdoća, otpor, ravnodušnost, beslovesnost i inercija materije i da se iz nje probiju idealni estetski i moralni primjeri za ugled i uzor. Zato ni Njegoš nije lak, ali je jedini crnogorski put ako Crnogorci žele ostati Crnogorci. Pokazalo se da i kada zaglibe u mraku, haosu i ništavilu, da Crnogorce ponovo i opet jedino Njegoš može da vrati na pravi put i pokaže im pravac kojim moraju ići. Njegoš je Crnogorcima savjest neprestana i božji anđeo čuvar. To je njihova i vrlina, i etika, i Božja riječ, i Božja volja, i Božji oproštaj i Božji grijeh.  

Njegoš je Crnogorce naučio, ako ih je naučio, da svi imaju svoju svetu dužnost – počev od Boga, preko kolektivnog i nacionalnog bića svakog naroda do svakog čovjeka. Bog ima dužnost da neprestano savladava silne mračne i besmislene prostore bezdna, svaki narod neprijatelje svoje slobode, svoga imena, otačastva i identiteta, svoje česti i vjere, a svaki čovjek da čuva pravdu od nepravde, slobodu od neslobode i ropstva, istinu od laži, moral od nemorala, dostojanstvo  i dignitet od uniženja i sramote, poštenje od nepoštenja, nesebičnost i plemenitost od sebičnosti i uskogrudosti. Ako se ne bi držali ovih svetih dužnosti, zauvijek bi se ustalilo i o(p)stalo carstvo ropstva, neslobode, mraka, ništavila, nepravde, izdajstva, laži, sramote, nasilja, muka, gluvila i sljepila, beslovesnosti i nijekanja svijesti i samosvijesti, nijemosti duha i riječi, ili kako kaže Njegoš – ’’mrake carstvo bi ostalo vječno’’.