Kultura

Borislav Jovanović: Izašla ptica ušla stonoga Slobodana Vukanovića

Nov 12, 2024 1 Komentara

(15 riječi)

NEKOLIKO ANTOLOGIJSKIH PRIČA

 

Slobodan Vukanović je bio i ostao jedan od najnekonvencionalnijih crnogorskih pisaca od samog svog književnog starta prije pedeset godina. Signalizam je bio i ostao od prvog dana vrijeme i Žar – tica njegove poezije i proze. Njegovo viđenje literature bilo je i ostalo da literatura nije  sama sebi svrha već težnja nečem inoumnijem. Isto tako hermetizam nije smatrao kao zatvaranje već otvaranje literature. A sve u skladu s onim da će svemir uvijek biti Ključ i Klatno.

Biti nekonvencionalan u crnogorskoj literature nije bilo nikad lako. Signalizam kao eksperimentalna književna pojava postala je odbrana od kanonskog sljepila. A signalizam je u to vrijeme, početak sedamdesetih godina bio jedna vrsta futurizma iz tridesetih godina prošlog vijeka. Od te poetike koja je hibridna i koja teče u raznoraznim semantičkim rukavcima Slobodan Vukanović jeste se mijenjao ali se nije odvajao. U signalističkoj prirodi teksta našao je nešto što su svojevremeno našli nadrealisti u nadrealizmu. Od signalizma Vukanović je elegantno dospio do njegovih modifikacija. Što se odnosi, prije svega, na esejizaciju teksta, fantastikoumlje i posebno sarkastričnost odnosa na tehnologizaciju duše.

Zato, ono što se povodom knjige  Izašla ptica ušla stonoga treba reći je da se radi o jednoj od najboljih zbirki priča u crnogorskoj književnosti. Zajedno s pričama Sretena Asanovića, Miodraga Bulatovića, Ćamila Sijarića, Miodraga Vukovića Brkice, Željka Stanjevića, Ognjena Spahića, kao i joiš ponekih pisaca iz generacija od početka druge polovine dvadesetog vijeka. One su, zapravo, označile, nagovještavale, brže, novoosjećajnije, pomjeranje književne  literature uopšte.

 

FORMA I PRIČA

 

Ovo, u formalnom smislu, jeste zbirka priča. Međutim, zahvaljujući drugačijem pristupu svemu, Vukanovićevi tekstovi imaju svoju književno-estesku „krvnu grupu“. One su konstrukt pjesničko-esjističkog i eruditivno-imaginativnog što zajedno s dramaturškim koceptom odvlači priču od same priče pretvarajući je u poseban literarni amblem. U neko njeno drugo teorijsko svrstavanje. Tako se dobija nova dimenzija naracije odnosno njenog poetikuma. Tako se stvaraju antologijske priče kojih u ovoj knjizi ima nekoliko. Uostalom, ko bi pomislio imajući u vidu Vukaknovićev cjelokupan opus, da se, ođe ne radi o prozi već o poeziji.

To ne znači da je narušio fundamente  dosadašnje poetike ali je učinio samo prividno jednostavnijom a ništa manje flulidnijom dajući naraciji neophodnu podtekstnu i nadtekstnu književnu i estesku energiju. Ne samo zbog toga što se ođe radi o prozi već zbog naglašeno strukturnog, lirsko-narativnog senzibiliteta. Posezanje za interliterarnim rukopisom.

I u prvom i u drugom slučaju prepoznatljiv je Vukanovićev afinitet za mijenjanje literarnog organizma mijenja. Ne radi forme, mada se bez toga ne može, već radi slojevitije, otvorenije, unutrašnje potrebe. O tom fabuliziranom lirizmu najbolje govore naslovi skoro svake priče. Priče koje su istovremeno i priče u prozi i priče u pjesmi. Jedna od njih je Rekvijem za potop duša. Ova priča počinje ovako: Ima nas u mozaicima, fijokama, herbarijumima, hodilištima sa kiloemetražom, bazenima, kavezima… Mišljenja u fijokama, publika očekuje nešto više, makar skandal dvojnosti. Dobar razlog za živu konfliktnu predstavu. Dovoljno za biografiju kaledioskop tumačenja, kao ogledni primjer, izložbeni eksponat, azbučnik snalaženja i nesnalaženja.

Priča Pobuna riječi i boja počinje s Bilo je to u jednoj ne zemlji… I, ne u carstvu. Bilo je to u jednoj knjizi. Desila se pobuna. Da, da. U knjizi. Pa, ako može u zemlji, carstvu, planeti, može i u knjizi.

 

 

TEKST IZVAN TEKSTA

 

Mnogi su, naime, ovog pisca, brzo, bezrazložno,  proglašavali za autora kojega ne razumiju. Ne daju očekivanu  jasnoću  od pvog stiha ili prve rečenice. Ostaje tajna što je pisac htio da kaže. Nigđe ni traga od  transparentnog, prijemčivog, književnog izraza.Ne pokušavajući pri tom da  se već jednom preskoči botanička deskripcija ili deseteračka arheologija kako bi se spoznalo da literature ima i u nekom drugom pakovanju. Da se uoči kako tekst može postojati  i izvan teksta. Da, zapravo, hermetizam i njegova poetika nije nikakav bauk koji kruži svijetom riječi. Literatura se s njim ne zatvara već ide u novu misaonu konotaciju bez koje nema niti novog čitanja niti nove literature. Zašto sve ovo povodom ove knjige. Zašto Gospodina Slučaja mnogi čekaju i sanjaju. Za neke Godo, za neke Sizif. A umjesto svega toga u Biblioteku uđe ptica da kad bi se nje oslobodili – uđe stonoga.

Sve je u Vukanovićevom najnovijem rukopisu jedna meditativno-narativna i motivaciona usklađenost s produktivnom hibridnošću teksta koja, ponekad, ima samo polazno realistički osnov. Njegov glavni dramaturg je je istovremeno i stvarnost i imaginacija. O kakvoj vrsti naracije je riječ najbolje govori ne samo naslov Zbirke i njena simbolička privlačnost već i ono što je u naslovima ciklusa, odnosno, pričama po kojima su dobili ime: Pobunjena riječ i boja,  Konjanik i čudna zvjerka, Jezik svitaca, zatim, već spomenutu, Rekvijem za potop duše kao i priče Hajdana i miris Duklje te Ne bacaj ogledalo. A svaki od ovih naslova i njihove poetike mogao biti autentični, zajednički, imenitelj  Vukanovićevog narativnog duha koji je uvijek na granici između poezije i proze, realističko-fantastičnih  znakova ljudske sudbine.

 

IMA HERMETIZMA, NEMA HERMETIZMA

 

Pripovjedačko-tematski  tokovi Vukanovićeve proze se kreću od mikrosjećanja do pojedinačnih sudbina, od ispovijesti do imaginacije. Od jednostavnosti fabulizacije do njenog kondezovanja u semantički zaplet. Od paradoksa do paradoksa. Pogotovo kada je riječ o nekim faktima koji su sami po sebi u domenu nestvarnog. Krajnji ishod  kao po pravilu  je da taj kod složene jednostavnosti naracije signalizira čitaocu zainteresovanost za dopunsko vraćanje tekstu na novi uvid njegovog koncepcijskog sklopa. Dakle, ima hermetizma nema hermetizma. Vukanović, u stvari, ispisuje dokumetarnu fikciju koja će čitaocu sugerisati jedan ili više jezika svitaca. Ima u tome borhesovskih refleksa onoga što možemo nazvati religijom teksta. I naracije  prosvijetljene esejizmom.

Koliko gođ Vukanović djelovao kao pisac koji je u mejnstrimu svog bavljenja literaturom izgledao skrajnut od života i, pogotovo, sudbine savremenog čovjeka, to je samo prividni utisak. Njegov dosadašnji artizam i super – artizam su uvijek imali  u svojim polazištima  ne samo univerzalnost već paraleno s tim dehumanizaciju čovjeka. Industrializaciju prirode u cjelini. Dakle, najprostije rečeno, riječ je o angažovanosti  koja nije lakoumne jezičnosti već je sagledana optikom jednog  neukrotivog cinizma.

Dobro je da u svakoj literaturi priči lebdi iznad svoje priče kao svoj neuhvatljivi lik.