Borislav Jovanović: Izašla ptica ušla stonoga Slobodana Vukanovića
NEKOLIKO ANTOLOGIJSKIH PRIČA
Slobodan
Vukanović je bio i ostao jedan od najnekonvencionalnijih crnogorskih pisaca od
samog svog književnog starta prije pedeset godina. Signalizam je bio i ostao od
prvog dana vrijeme i Žar – tica njegove poezije i proze. Njegovo viđenje
literature bilo je i ostalo da literatura nije sama sebi svrha već težnja
nečem inoumnijem. Isto tako hermetizam nije smatrao kao zatvaranje već
otvaranje literature. A sve u skladu s onim da će svemir uvijek biti Ključ i Klatno.
Biti nekonvencionalan u
crnogorskoj literature nije bilo nikad lako. Signalizam kao eksperimentalna
književna pojava postala je odbrana od kanonskog sljepila. A signalizam je u to
vrijeme, početak sedamdesetih godina bio jedna vrsta futurizma iz tridesetih
godina prošlog vijeka. Od te poetike koja je hibridna i koja teče u raznoraznim
semantičkim rukavcima Slobodan Vukanović jeste se mijenjao ali se nije odvajao.
U signalističkoj prirodi teksta našao je nešto što su svojevremeno našli
nadrealisti u nadrealizmu. Od signalizma Vukanović je elegantno dospio do
njegovih modifikacija. Što se odnosi, prije svega, na esejizaciju teksta,
fantastikoumlje i posebno sarkastričnost odnosa na tehnologizaciju duše.
Zato, ono
što se povodom knjige Izašla
ptica ušla stonoga treba reći je da se radi o jednoj od
najboljih zbirki priča u crnogorskoj književnosti. Zajedno s pričama Sretena
Asanovića, Miodraga Bulatovića, Ćamila Sijarića, Miodraga Vukovića Brkice,
Željka Stanjevića, Ognjena Spahića, kao i joiš ponekih pisaca iz generacija od
početka druge polovine dvadesetog vijeka. One su, zapravo, označile,
nagovještavale, brže, novoosjećajnije, pomjeranje književne literature
uopšte.
FORMA I PRIČA
Ovo, u formalnom smislu, jeste
zbirka priča. Međutim, zahvaljujući drugačijem pristupu svemu, Vukanovićevi
tekstovi imaju svoju književno-estesku „krvnu grupu“. One su konstrukt
pjesničko-esjističkog i eruditivno-imaginativnog što zajedno s dramaturškim
koceptom odvlači priču od same priče pretvarajući je u poseban literarni
amblem. U neko njeno drugo teorijsko svrstavanje. Tako se dobija nova dimenzija
naracije odnosno njenog poetikuma. Tako se stvaraju antologijske priče kojih u
ovoj knjizi ima nekoliko. Uostalom, ko bi pomislio imajući u vidu Vukaknovićev
cjelokupan opus, da se, ođe ne radi o prozi već o poeziji.
To ne znači da je narušio
fundamente dosadašnje poetike ali je učinio samo prividno jednostavnijom
a ništa manje flulidnijom dajući naraciji neophodnu podtekstnu i nadtekstnu
književnu i estesku energiju. Ne samo zbog toga što se ođe radi o prozi već
zbog naglašeno strukturnog, lirsko-narativnog senzibiliteta. Posezanje za
interliterarnim rukopisom.
I u prvom
i u drugom slučaju prepoznatljiv je Vukanovićev afinitet za mijenjanje
literarnog organizma mijenja. Ne radi forme, mada se bez toga ne može, već radi
slojevitije, otvorenije, unutrašnje potrebe. O tom fabuliziranom lirizmu
najbolje govore naslovi skoro svake priče. Priče koje su istovremeno i priče u
prozi i priče u pjesmi. Jedna od njih je Rekvijem za potop duša. Ova priča počinje ovako: Ima nas u mozaicima, fijokama, herbarijumima, hodilištima sa
kiloemetražom, bazenima, kavezima… Mišljenja u fijokama, publika očekuje nešto
više, makar skandal dvojnosti. Dobar razlog za živu konfliktnu predstavu. Dovoljno za biografiju kaledioskop
tumačenja, kao ogledni primjer, izložbeni eksponat, azbučnik snalaženja i
nesnalaženja.
Priča Pobuna riječi i boja počinje s Bilo je to u jednoj ne zemlji… I, ne u carstvu. Bilo je to u
jednoj knjizi. Desila se pobuna. Da, da. U knjizi. Pa, ako može u zemlji,
carstvu, planeti, može i u knjizi.
TEKST IZVAN TEKSTA
Mnogi su,
naime, ovog pisca, brzo, bezrazložno, proglašavali za autora kojega ne
razumiju. Ne daju očekivanu jasnoću od pvog stiha ili prve
rečenice. Ostaje tajna što je pisac htio da kaže. Nigđe ni traga od
transparentnog, prijemčivog, književnog izraza.Ne pokušavajući pri tom da
se već jednom preskoči botanička deskripcija ili deseteračka arheologija kako
bi se spoznalo da literature ima i u nekom drugom pakovanju. Da se uoči kako
tekst može postojati i izvan teksta. Da, zapravo, hermetizam i njegova
poetika nije nikakav bauk koji kruži svijetom riječi. Literatura se s njim ne
zatvara već ide u novu misaonu konotaciju bez koje nema niti novog čitanja niti
nove literature. Zašto sve ovo povodom ove knjige. Zašto Gospodina Slučaja mnogi čekaju i sanjaju. Za neke Godo, za neke Sizif. A umjesto
svega toga u Biblioteku uđe ptica da kad bi se nje oslobodili – uđe stonoga.
Sve je u
Vukanovićevom najnovijem rukopisu jedna meditativno-narativna i motivaciona
usklađenost s produktivnom hibridnošću teksta koja, ponekad, ima samo polazno
realistički osnov. Njegov glavni dramaturg je je istovremeno i stvarnost i
imaginacija. O kakvoj vrsti naracije je riječ najbolje govori ne samo naslov
Zbirke i njena simbolička privlačnost već i ono što je u naslovima ciklusa,
odnosno, pričama po kojima su dobili ime: Pobunjena
riječ i boja, Konjanik i čudna zvjerka, Jezik svitaca, zatim,
već spomenutu, Rekvijem za potop duše kao
i priče Hajdana i miris Duklje te Ne bacaj ogledalo. A svaki od ovih naslova i
njihove poetike mogao biti autentični, zajednički, imenitelj
Vukanovićevog narativnog duha koji je uvijek na granici između poezije i proze,
realističko-fantastičnih znakova ljudske sudbine.
IMA HERMETIZMA, NEMA HERMETIZMA
Pripovjedačko-tematski
tokovi Vukanovićeve proze se kreću od mikrosjećanja do pojedinačnih sudbina, od
ispovijesti do imaginacije. Od jednostavnosti fabulizacije do njenog
kondezovanja u semantički zaplet. Od paradoksa do paradoksa. Pogotovo kada je
riječ o nekim faktima koji su sami po sebi u domenu nestvarnog. Krajnji ishod
kao po pravilu je da taj kod složene jednostavnosti naracije signalizira
čitaocu zainteresovanost za dopunsko vraćanje tekstu na novi uvid njegovog
koncepcijskog sklopa. Dakle, ima hermetizma nema hermetizma. Vukanović, u
stvari, ispisuje dokumetarnu fikciju koja će čitaocu sugerisati jedan ili
više jezika svitaca. Ima u
tome borhesovskih refleksa onoga što možemo nazvati religijom teksta. I
naracije prosvijetljene esejizmom.
Koliko gođ Vukanović djelovao kao
pisac koji je u mejnstrimu svog bavljenja literaturom izgledao skrajnut od
života i, pogotovo, sudbine savremenog čovjeka, to je samo prividni utisak.
Njegov dosadašnji artizam i super – artizam su uvijek imali u svojim
polazištima ne samo univerzalnost već paraleno s tim dehumanizaciju
čovjeka. Industrializaciju prirode u cjelini. Dakle, najprostije rečeno, riječ
je o angažovanosti koja nije lakoumne jezičnosti već je sagledana optikom
jednog neukrotivog cinizma.
Dobro je da u svakoj literaturi
priči lebdi iznad svoje priče kao svoj neuhvatljivi lik.
1 Komentara
williamseo Postavljeno 16-11-2024 11:22:15
I switched to Micro Paymoa for my app purchases, and I haven’t looked back. It’s perfect for budgeting small expenses. 소액결제
Odgovori ⇾