Piše: Dušan Ičević

Osobito mi je zadovoljstvo što mogu da otvorim retrospektivnu izložbu znamenitoga Podgoričanina crnogorskoga i jugoslovenskoga, pa, dodajem, i evropskoga vajara.

Pedeset godina stvaranja, zvanično od izložbe u Jesenjemu salonu u Parizu, 1919. godine, znači ljudski vijek umjetnika. Kada se čovjek oslobodi svoje dnevne ograničenosti i nađe pred djelom vrsnoga umjetnika zbiva se uzbudljiva uzajamna transformacija koja skoro dovodi, po suštini unutrašnjega doživljaja, do ideniteta djelično Rista Stijovića.

Risto Stijović je svoje djetinjstvo proveo uglavnom u Podgorici. Školovao se u Podgorici i Beogradu. Sa dvadeset godina doživio je na frontu tegobe Prvoga svjetskoga rata, bio pripadnik Podgoričkoga bataljona, prošao kroz Albaniju, dospio preko Đavoljeg ostrva i Korzike do Marselja, a zatim do svjetske metropole umjetnika – Pariza. Tamo je dobio prva priznanja, vratio se 1928. u domovinu i živio i izlagao u Beogradu. U Drugome svjetskome ratu bio je njemački talac na Banjici. Poslije oslobođenja nastavio je profesorsku dužnost a onda penzionisan.

Za sve to vrijeme je stvarao.

Danas je, evo, svojim djelom ovdje. Zbog bolesti, nažalost, ne može da prisustvuje svečanosti.

Odavde, iz stare Podgorice  Risto Stijović je sa sobom, i u sebi, ponio  u svijet senzibilitet i ritam, melodiju oblika. Ponio je, nema sumnje, i svoj doživljaj crnogorske tradicije u Njegoševoj pjesničkoj viziji. U svojim djelima stalno je otkrivao i transponovao u neobične forme tu svoju izvornu inspiraciju.

Kod svakoga pravoga umjetnika zbiva se čudesna igra između čovjeka i materije. Materija kao da se sama otkriva, oblikuje, postaje ono što ona hoće, a umjetnik svojom moći ipak neumoljivo vaja prema svojoj prirodi, po svome unutrašnjemu nagonu, osjećaju. Nastaje svojevrstan identitet čovjeka i prirode. U djelu velikoga umjetnika gotovo se fizički osjeća kako se priroda očovječuje, a čovjek oprirođuje. Jer, čovjek oblikuje po zakonima ljepote.  U skulpturama Rista Stijovića ima baš te univerzalne čovjekove moći i duha.

Risto Stijović je otkrio sebe još u ranim radovima. Sve najbolje što je stvorio: likove iz Gorskoga vijenca, nježne ženske figure i šarmantne životinje, On kao da je stalno nosio u sebi, i samo ih otvarao, davao im formu. Tako pedesetak godina.  Sam umjetnik je u razgovoru sa jednim novinarom rekao da su ga neprekidno obizimale tri teme: Gorski vijenac, žensko tijelo i životinje. U jednoj je tražio tragičnu romantiku, u drugoj čulnost i poeziju, u trećoj – čednost i ljepotu. Samosvjestan, sam sebe je tako najbolje odredio. Ima se ponekad izgled i odjek daleko-istočne maske ili crno-afričkoga totema. On je, međutim, u svakoj formi: svoj, ličan, sa intimnim svijetom, koji nekome može izgledati i hermetičan, ali je svuda proniknuta ljudska osobina.

Posebna je priča neobičan osmijeh koji nude likovi žena. (Prvobitno sam zapisao, pa precrtao: Mogu da se prave poređenja sa znamenitim osmijehom Mona Lize. Valjda zbog različitosti slike i skulpture?!) Taj čudan osmijeh je tek nagovještaj, slutnja, izrasla iz mirne poze, koja u sebi ipak ima mnogo dramatike. Ako mogu tako da se izrazim: za mene je to smiješak samootkrića, kada se u sebi rodi burna misao, u sebi propinje, a spolja se nađe samo kao zgusnuta a nedovršena čovjekova sudbina, kao simbol. Može da bude osmijehom i filosofsko odbijanje spoljne sredine, ali je svakako kroz ličnost prometnut čovjekov doživljaj. Kada se čovjek sretne sa takvim osmijehom, nađe se ustvari pred samim sobom. Zato Ristovi likovi imaju opšte određenje.

Stara je misao da su jednostavne istine najljepše. Kod Rista Stijovića one su upravo takve. Bez mnogo poza i velikih gesta, On svijet oko sebe pretvara u zgusnutu senzaciju i melodiju života.

Kritičari su izrekli svoje sudove. Još od prvih svojeglavih nemirenja sa učenom dogmom, od sukoba sa profesorima, od kojih ga je jedan slao u banalnu profesiju, Risto Stijović je neumoljivo, skoro biološki određeno, nastavljao svoje, u sebi otkriveno, opredijeljeno prodiranje ka samome vrhu vajarske umjetnosti. I čovjek koji nije uznemiravao epohu napadnošću, ni bio na čelu novih umjetničkih pokreta, upravo je doživio da je epohi dao svoju mjeru, mjeru vrijednosti autentičnoga umjetničkoga doživljaja sebe i svijeta.

Za svoj djelo dobio je brojna zvanična priznanja. Rodni grad ga je proglasio dobitnikom „Nagrade oslobođenja“. Za nas je ona prirodno priznanje velikome umjetniku, a za njega draga pažnja. Odlučeno je takođe da se u Titogradu otvori spomen-kuća Rista Stijovića, nedaleko odavde, u Banji, ranijem gradskom kupatilu. Jedan grad, uostalom, znamenit je baš po kulturnim vrijednostima, po autentičnim ličnostima. Naravno, ja izvanredno cijenim sva dostignuća ljudskoga rada, sve privredne  i druge objekte. Ali, slobodan sam da kažem da se trajno zna po takvim institucijama i ličnostima kao što je Risto Stijović.

Mi mu zahvaljujemo za dobru volju i za stvoreno djelo. Ovom izložbom na 25-godišnjicu oslobođenja Podgorice odnosno Titograda, ponovo se potvrđuje naša želja da budemo zajedno.

U Podgorici, 18. decembar 1969. godine