Dušan Ičević
Zetska banovina nije Crna Gora
Podlom ponudom Andrije Mandića vizuelnoga identiteta Loga Zetske banovinei Skupštine nastavlja se vraćanje Srbima u željenu prošlost. U
zamjenu za Crnu Goru. Zna se istorijski da je Zetska banovuna bila jedna od
devet djelova Kraljevine Jugosalvije koju je skrojio Aleksandar Ujedinitelj. Prethodno je nepostojeća
Crna Gora bila jedna od 33 oblasti Kraljevstva/Kraljevine Srba, Hrvata i
Slovenaca.[1]
Podgorička skupština je nelegalno i nelegimno ukinula Crnu Goru i pripojila
teritoriju Kraljevini Srbiji. Na kraju sjednice Podgoričke skupštine, bjelaš
Savo Fatić objavio je: “Više nijesmo Crnogorci, sada smo Srbi”.
U Zetskoj banovini nijesu živjeli Crnogorci. Mandić
je i ranije prizivao Zetsku banovinu
kao Crnu Goru, što sam u Crnogorskom portalu već
objavio.[2]
Zetska
banovina teritorijalno je obuhvatala
djelove Hrvatske, Hercegovine, Kosova i Metohije, Raške po nalazu da u njima žive
Srbi. Vikipedija zapisuje da
je Zetska banovina bila u Kraljevini Jugoslaviji od 1929. do 1941. godine. Promjena
nastaje 1939. godine kada se osniva Banovina Hrvatska.[3]
Vikipedija netačno kazuje da je Kraljevina Crne Gore 1918. g svoje
teritotorije “unela u sastav
Kraljevine Srbije”. Naklonjena je većoj Zetskoj Banovini. Predsjednik Skupštine AM našao je da na
90-godišnjicu ubistva kralja Aleksandra izabere za simbol crnogorske Skuupštine
baš tvorevinu Aleksandra Palikuće,
nazvanog tako po zločinima koje je srpska vojska počinila nakon Božićnoga
ustanka. Ujedinitelj je propagirao da Crna Gora nikada nije bila
toliko velika, Naravno, Njegovom milošću. Zapravo je teritorijalno služila
posrbljivanju. Mandić “obavještava” da je Aleksandar bio prva žrtva fašizma.. Zna se da su četnici Draže Mihailovića bili u
službi fašističke Italije i nacističke Njemačke. Logo je vjerovatno namijenjen za
prvobitnu Zetsku banovinu.
Prošlost se pamti i po Aleksandrovome projektu Velike Srbije. Obratio se
saveznicima: Za zasluge u Prvom svjetskom ratu Srbi imaju pravo d
a S r b i j u s t v o r i m o V e l i k o m.[4]
Podrškom Francuske, zbog ineresa u Borskom rudniku, i masona Crna Gora je pripala Srbiji, nasuprot prvobitnoga Vilsonovoga projekta da Belgija,
Srbija i Crna Gora imaju pravo na povratak u ranije stanje.
Logo
i jeste putokaz pretvaranju Crne Gore u posjed Velike Srboje, svejedno kako se
zvala. Bivši „frontovci“ su srpske partje u koaliciji Za budućnost Crne Gore. Budućnost je, naravno, Srpska.
Andrija Perfidija,
podmukao, naizgled “onako”, u detaljima ispunjava spoljnje naloge.
[1].Vikipedija: Земља је 1922. godine
издељена на 33 области. Границе области су пресецале дотадашње границе
свих „историјско административних делова“
(покрајина) сим Босне и Херцеговине.
Налазила се на подручју
данашње Црне Горе, делова Косова и Метохије, Босне и Херцеговине. Настала је 1922. када је Краљевина
Југославија подељена на области, спајањем ранијих округа: Никшићки,
Цетињски, Которски, Колашински, Подгорички, Барски, Берански, Андријевички и
Метохијски (Пећ) - генерално речено, предратна Црна Гора без Пљеваља и Бијелог
Поља, са Котором. Средиште области се налазило у Цетињу.
[2] Zetska banovina u Srpskome svetu, 22. 3. 2024.
[3] Kakko pristrasno tumači Vikipedija: “Godine 1939, kada je
formiranjem Banovine Hrvatske Vlada Jugoslavije na čelu s Knezom Pavlom
ispunjavala velikohrvatske želje zarad mira u Državi i od Zetske banovine
odvajaju zapadni delovi bez nekih opravdanih argumenata i pripajaju
novoformiranoj Banovini Hrvatskoj. S obzirom da je u tom delu od Pelješca,
uključujući i Dubrovnik do Boke kotorske samo zabeleženo prisustvo Hrvata,
ali ne i njihova većina da bi se opravdala takva granica. Uostalom i logičnije
je da Dubrovčani svoje administrativne potrebe obavljaju na Cetinju (udaljenom
100 km), nego u Zagrebu (400km vazdušnom linijom, odnosno 600km putem). S
obzirom na kratko trajanje i karakter banovina kao administrativnih oblasti,
ovoj promeni granice nije data bitna istorijska važnost”.
[4] Prestolonasljednik Aleksandar
Karađorđević se 7 aprila 1916, pun ponosa, obratio svojim vojnicima: „Naši
moćni saveznici i prijatelji, diveći se neustrašivom i viteškom držanju Srbije,
ceneći nebrojene žrtve srpskog naroda i priznavajući mu zrelost i sposobnost za
državni život i kulturni razvitak, sad su gotovi i voljni da nas u ovoj velikoj
borbi snažno pomognu, d a S r b i j u
s t v o r i m o V e l i k o
m, t e
d a o b u h v a t i s v e
S r b e i J u g o s l o v e n e, da je učinimo silnom i moćnom Jugoslavijom,
koja će opravdati do sad prinete žrtve i odgovoriti zahtevima novog doba, koja
će nastati po svršetku ovog velikog i krvavog evropskog rata”.
Vladimir
Ćorović, Istorija Jugoslavije,
Narodno delo, Beograd 1933, str. 87
0 Komentara