PROF. DR ŽIVKO ANDRIJAŠEVIĆ
Vrhunac posrnuća je kada crkvu uzmete za političkog pokrovitelja
Rješavanje imovinskih odnosa samo je jedan segment komplikovanog pitanja, kakvo je “crkveno pitanje” u Crnoj Gori. Suštinsko pitanje je kako će pravoslavne vjerske zajednice na prostoru Crne Gore egzistirati i kakav će biti njihov položaj. SPC, naravno, želi da se predstavi kao legitimni nasljednik Crnogorske crkve, što vlasništvom nad njenom imovinom želi i da potvrdi. Ona nije legitimni nasljednik Crnogorske crkve, već to jedino može biti obnovljena Crnogorska crkva, takvog ili nekog sličnog naziva, i specifičnog položaja u odnosu na crnogorsku državu, kao što je imala do 1918. godine, kaže u razgovoru za Vikend novine prof. dr Živko Andrijašević, istoričar, ovogodišnji dobitnik Trinaestojulske nagrade.
Komentarišući aktuelna dešavanja na crnogorskoj političkoj i društvenoj sceni, profesor Andrijašević naglašava da imamo sukob dva svjetonazorska koncepta Crne Gore: Nacionalističkog i građanskog, teokratskog i svjetovnog, plemenskog i modernističkog…
“Čitav vijek jedan politički dio Crne Gore čini sve da Crne Gore nema. Ili tačnije, da Crna Gora postoji kao srbijanski okrug i isključivo srpsko-pravoslavna zemlja, kojoj je glava u Beogradu. Borba za stvaranje takve Crne Gore, koja u stvari nije Crna Gora, počela je 1918. godine. Ova borba imala je svoje faze, koje su uvijek završavale neuspjehom”, kaže Andrijašević.
Osvrćući se na podršku koju Crkvi daju univerzitetski profesori, koji crkveno učenje uzimaju za svoju “najveću istinu”, gost Vikend novina ističe da je to “kraj naučnosti i intelektualnosti”.
“A vrhunac posrnuća je kada Crkvu uzmete za svog političkog pokrovitelja, a sebe smatrate vjernikom”, poručuje Andrijašević.
Četnička ikonografija, litije, brutalna kampanja protiv Crne Gore od strane najvećeg dijela srpskih političkih, crkvenih, medijskih i intelektualnih krugova… sve to ponovo imamo vrlo izraženo na političkoj i društvenoj sceni Crne Gore posljednjih mjeseci. Pojedini analitičari su skloni da kažu to je zbog izbora, prvo u Srbiji, pa sada u Crnoj Gori, nakon kojih će tenzije splasnuti. Kao istoričar, kako Vi gledate na posljednja dešavanja u Crnoj Gori, njihove uzroke i moguće posljedice?
ANDRIJAŠEVIĆ: Naravno da su sva ova dešavanja o kojima govorite dio jedne političke akcije, ali su ona, u svom izvorištu, istovremeno i iskaz jedne političke i mentalitetske tradicije u Crnoj Gori. I bez ovih izbora, i bez Zakona o slobodi vjeroispovijesti, i bez uticaja Srbije i Crkve, ovdje već čitav vijek jedan politički dio Crne Gore čini sve da Crne Gore nema. Ili tačnije, da Crna Gora postoji kao srbijanski okrug i isključivo srpsko-pravoslavna zemlja, kojoj je glava u Beogradu. Borba za stvaranje takve Crne Gore, koja u stvari nije Crna Gora, počela je 1918. godine. Ova borba imala je svoje faze, koje su uvijek završavale neuspjehom. Dakle, sve ovo što se danas dešava već je viđeno, barem kada su u pitanju ciljevi. I nije ovo, primarno, politički sukob.
Kakav je onda sukob u pitanju, ako nije primarno politički?
ANDRIJAŠEVIĆ: Ovo je sukob, rekao bih, dva svjetonazorska koncepta Crne Gore: Nacionalističkog i građanskog, teokratskog i svjetovnog, plemenskog i modernističkog. Politika je samo prostor na kome se ovi koncepti manifestuju i sudaraju. I to je vječita priča Crne Gore o emancipaciji i njenim protivnicima. Emancipacija je uvijek problematična, jer za emancipaciju treba veliki napor. Ona zahtijeva promjene i traži od vas da dosegnete standarde koji su usvojeni izvan vašeg sela. S druge strane, plemenski primitivizam ne zahtijeva nikakav napor a posebno ne traži od vas da se mijenjate na bolje ili da se prilagodite nekom uređenom svijetu. Plemenski primitivizam se kod nas čak smatra najizvornijom tradicijom. Takva Crna Gora, zaostala i inferiorna, najviše odgovara nekom izvan Crne Gore, a najmanje onima koji je u Crnoj Gori podržavaju. Mada oni toga nijesu svjesni.
Usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti podiglo je na noge Srpsku crkvu, srpsku vlast, intelektualce.. .Zajedno sa prosrpskom opozicijom u Crnoj Gori stvoren je front za “odbranu svetinja”, odnosno front za destabilizaciju naše države. Kako Vi kao istoričar vidite ovu situaciju?
ANDRIJAŠEVIĆ: Moram priznati da mi je situacija neobična. Prvo litije. Nije mi poznato da se igdje u hrišćanskom svijetu organizuju litije koje imaju politički umjesto vjerskog karaktera. A kada učesnici litija iznose političke zahtjeve, onda oni nijesu vjernici već politički aktivisti. Dakle, to nijesu litije već demonstracije, bez obzira na to što ih predvode sveštenici. Za naš politički život neobična je i pojava da radikalne nacionalističke političke grupacije prihvate vrhovnu vlast SPC u Crnoj Gori. Zamislite da u najsrpskijoj Srbiji SPC stavi pod pokroviteljstvo jednu političku grupaciju i da joj postavi nosioca liste. To je u Srbiji nemoguće, u Crnoj Gori je moguće. Posebno mi je neobično što Srbija u Crnoj Gori podržava političku grupaciju koja je ideološki pandan “Dverima” Boška Obradovića. U Srbiji je politika “Dveri” marginalna i nepoželjna, čak je zvaničnici nazivaju fašističkom, dok se u Crnoj Gori ideološka sabraća Boška Obradovića smatraju demokratskim pokretom.
Imali smo prilike da vidimo kako proteste u Crnoj Gori protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti otvoreno podržavaju grupe ljekara i univerzitetskih profesora. Jedan profesor državnog univerziteta je na čelu političkog subjekta koji je okupljen oko zaštite interesa Srbije i Srpske crkve i koji je predizbornu kampanju započeo susretom sa popovima. Kako gledate na ovu pojavu?
ANDRIJAŠEVIĆ: Apsolutno podržavam pravo svakog univerzitetskog profesora ili intelektualca na političko angažovanje. Naravno, izvan posla kojim se bavi. Nema u tome ništa sporno ili neobično. Primjera radi, na Studijskom programu Istorija gdje radim, jedan profesor je bio osnivač i potpredsjednik URE, a jedan je poslanik DPS-a. Njihov politički angažman nema baš nikakvog uticaja na njihov profesorski posao. Naravno, drugačije cijenim političke ideje za koje se neki univerzitetski nastavnici zalažu. Za mene je, recimo, neprihvatljivo kada univerzitetski profesor zastupa političke ideje iza kojih stoje zločini ili kada podržava koncept Crne Gore kao poludržave sa vladavinom srpstva i pravoslavlja. Ili koncept Crne Gore kao isključivo crnogorske nacionalne države, svjedno.
A kada univerzitetski profesor uzme crkveno učenje za svoju “najveću istinu”?
ANDRIJAŠEVIĆ: Priznajem da mi je to neobično i nespojivo sa univerzitetskim nastavnikom. Neobično mi je kada naučnik, koji istražuje egzaktne probleme i koji analitički i kritički misli, prihvati za vrhovnu istinu crkvene izmišljotine, koje su vjekovima zatupljivale i obmanjivale nepismene ljude. Zamislite naučnika i univerzitetskog nastavnika koji Crkvu, koja je svojim karakterom negacija svake naučnosti, kritičnosti i slobode misli, smatra svojom najvažnijom institucijom.
Da se Crkva pita, ne bi u svijetu bilo ni slobodne misli, ni nauke, ni univerziteta. Drugo je kada Crkvu poštujete kao instituciju koja održava izvjesne rituale, pa se u crkvi vjenčate ili krstite, kada je Crkva dio vaše tradicije, ali kada vjerujete da ona propovijeda istinu, onda je to kraj vaše naučnosti i intelektualnosti. A vrhunac posrnuća je kada Crkvu uzmete za svog političkog pokrovitelja, a sebe smatrate vjernikom. Svaka upotreba Crkve u političke svrhe, predstavlja njenu zloupotrebu. Pa onda počnete sa hrišćanskom retorikom: borba protiv “bezbožničke vlasti”, Bog nas je okupio, Bog je s nama… Kao da je riječ o izborima u Rimskom carstvu. I da Vam kažem još nešto kao istoričar, kada već govorimo o Crnoj Gori i Crkvi više su za crnogorske pravoslavce i njihov bolji i dostojanstveniji život, uradili komunisti za četrdeset godina svoje “bezbožničke vlasti”, nego Crkva za osam vjekova vladavine njenog pravoslavlja! A daleko od toga da su komunisti bili anđeli.
Izjavili ste jednom prilikom da imovinsko pitanje ne dovodite u vezu sa rješavanjem “crkvenog pitanja”, niti vraćanje imovine može uslovljavati taj proces. Molim Vas za objašnjenje?
ANDRIJAŠEVIĆ: Rješavanje imovinskih odnosa samo je jedan segment komplikovanog pitanja, kakvo je “crkveno pitanje” u Crnoj Gori. Suštinsko pitanje je kako će pravoslavne vjerske zajednice na prostoru Crne Gore egzistirati i kakav će biti njihov položaj. SPC, naravno, želi da se predstavi kao legitimni nasljednik Crnogorske crkve, što vlasništvom nad njenom imovinom želi i da potvrdi. Ona nije legitimni nasljednik Crnogorske crkve, već to jedino može biti obnovljena Crnogorska crkva, takvog ili nekog sličnog naziva, i specifičnog položaja u odnosu na crnogorsku državu, kao što je imala do 1918. godine. Crnogorska crkva, već prema nazivu, bila bi vjerska institucija nacionalnih Crnogoraca, a SPC u Crnoj Gori, vjerska institucija crnogorskih Srba. U pravoslavlju ne postoji praksa da jedna nacija svojom crkvom smatra vjersku instituciju druge nacije. Ovdašnji episkopi će odmah reći: Crkva ne zna za nacije. Pa kada ne zna, što crkve nazivate po nacijama: srpska, grčka, ruska? Sve pravoslavne crkve su nacionalne, a mnoge i nacionalističke. Dakle, za dvije nacije crnogorskih pravoslavaca trebalo bi da postoje dvije crkve Crnogorska i Srpska. Drugo rješenje je stvaranje pravoslavne crkve bez nacionalnog predznaka Pravoslavne crkve u Crnoj Gori, koja bi okupila i Crnogorce i Srbe. Time bi bilo riješeno “crkveno pitanje” u Crnoj Gori, a sa njim i pitanje crkvene imovine. Ovo rješenje moglo bi biti rezultat sporazuma države i crkve, i ne bi zahtijevalo “pravljenje Crkve”.
Akademski muk
Razni pokušaji falsifikovanja istorije prolazili su i prolaze bez odgovora od crnogorskih naučnih i akademskih institucija ili barem bez adekvatnog odgovora. S druge strane, u Srbiji se svakodnevno putem medija oglašavaju njihovi akademici, istoričari, analitičari, univerzitetski profesori koji šire propagandu protiv Crne Gore. Kako Vi to vidite? Gdje su korijeni takve komocije crnogorske akademske i naučne zajednice?
ANDRIJAŠEVIĆ: Potpuno ste u pravu. U Srbiji se stalno oglašavaju istoričari, univerzitetski profesori, analitičari…, osporavajući i negirajući Crnu Goru, dok je kod nas uglavnom akademski muk. Ima, istina, nekoliko mladih ljudi koji nastupaju i pametno i hrabro, ali većina izbjegava da se oglasi. Pod “oglašavanjem” ne mislim na političko angažovanje za ovu ili onu stranu, već odbranu onog što je naučna istina i što su temeljne vrijednosti crnogorskog društva. Imam, recimo, kolegu na Studijskom programu, koji predaje Istoriju srednjeg vijeka, i koji se deklariše kao član vladajuće partije, a koji nikada nije rekao ni jednu riječ u medijima o bilo kojem aktuelnom pitanju. Baš ću da ga pitam što se ne oglašava. Možda je on odavno shvatio ono što kod nas poneko kasno shvati: od ćutanja se može lijepo živjeti!
Ono što je SPC preuzela od Crnogorske crkve ili prepisala na sebe ne može biti njeno vlasništvo
Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović je u nedavnom intervjuu za TV Prva saopštio da država raspolaže obimnom dokumentacijom koja govori da je značajna imovina nastala u Crnoj Gori do 1918. godine, te da je problem nastao kada je država odlučila da provjeri zakonitost upisa na vjerske zajednice i privatna lica. Šta je nesporno vlasništvo SPC, šta crnogorsko?
ANDRIJAŠEVIĆ:Pravoslavna crkva u Crnoj Gori imala je nekoliko različitih statusa. Najprije je u XIII vijeku formirana kao eparhija Srpske crkve, i to nakon što je srpska država Nemanjića okupirala dukljansku državu. Razumije se da je ova eparhija Srpske crkve, odnosno, Srpska crkva na prostoru današnje Crne Gore, tada imala svoju imovinu. Ono što je ona tada podigla ili stekla, smatram da je njeno nesporno vlasništvo, odnosno, vlasništvo one vjerske institucije koja je njen pravni sljedbenik. Od kraja XV vijeka mijenja se status pravoslavne crkve na prostoru Crne Gore. Ona postaje autokefalna, samostalna, a to znači da više nije organizacioni dio Srpske crkve. Uz izvjesne prekide, ona je autokefalna do 1918. godine. Riječ je, dakle, o posebnoj vjerskoj zajednici, koja se najprije zvala “Cetinjska mitropolija”, a od 1905. godine i zvanično Crnogorska crkva. Ova nezavisna vjerska institucija takođe je u ovom periodu stekla određenu imovinu, i ta imovina je nesumnjivo njena. A budući da su cetinjski mitropoliti bili i državni poglavari, gospodari Crne Gore, te da su država i crkva bili jedno, logično je da je ova imovina vlasništvo države, a da je pravoslavna crkva samo njen korisnik.
A poslije 1918. godine…
ANDRIJAŠEVIĆ: Poslije 1918. godine Crnogorska crkva je ukinuta i pripojena SPC, sa poglavarom u Beogradu. Imovina Crnogorske crkve, koju je SPC nakon toga pripojila, naravno da ne može biti njeno vlasništvo. Sve ono što je SPC kupila ili izgradila poslije 1918, mislim da je jedina njena imovina za koju može dokazati pravo vlasništva. Dakle, ono što je preuzela od Crnogorske crkve ili prepisala na sebe, ne može biti njeno vlasništvo.
0 Komentara