Crnogorski jezik bez državne strategije
Iako je od 2007. godine i zvanično službeni jezik u Crnoj Gori, crnogorski je neprestano predmet rasprava, negiranja i osporavanja, unakrsnog proučavanja s namjerom da se primat prepusti srpskom u okviru kog je decenijama imao status dijalekatskog mlađeg brata, kao da se nije njime govorilo i prije i kao da se nije pisao od kraja 15. vijeka, kazano je na sinoć održanoj tribini „Crnogorski jezik kao ogledalo identiteta“ koja je održana u Matici crnogorskoj.
Tribina o crnogorskom jeziku ne bi posjedovala nivo aktuelnosti da se u prethodnom periodu unutar ustanova prosvjete, nauke i kulture, kao i medija, prije svega, jotovana varijanta namjenski izbjegavala, što se jedino može tumačiti kao provincijski otklon od vlastite tradicije, istakao je predsjednik Matice crnogorske Ivan Jovović.
“U nedostatku nacionalne, odnosno državne strategije koja bi tretirala identitetska pitanja, crnogorski jezik je u kontinuitetu bio izložen javnom omalovažavanju od strane političkih i parapolitičkih organizacija iz zemlje i regiona, koje se uglavnom temeljilo na pseudonaučnim interpretacijama uz dozu usiljenog humora, poput onih skarednih objašnjenja da crnogorski jezik ima samo dva slova. Međutim, više zabrinjava od takvog eksplicitnog govora mržnje pasivan odnos nadležnih, Tužilaštva, Ombudsmana, Ministarstva za ljudska prava i drugih institucija koje nikada nijesu po službenoj dužnosti pokretale postupke povodom ovakvih pojava, što ujedno predstavlja derogiranje ustavno-pravnog poretka Crne Gore, pri čemu se toleriše šovinizam prema više od jedne trećine građana Crne Gore koji su na Popisu stanovništva iz 2011. godine označili crnogorski jezik kao maternji”, rekao je Jovović.
On je dodao da je glavni otpor bio i sada stanuje unutar institucija sistema koje svojim nečinjenjem kao da ispoljavaju intenciju da crnogorski jezik izgubi status službenog jezika, odnosno izvrše relativizaciju crnogorskog identiteta.
“U tom pravcu stvorena je takva društvena klima u Crnoj Gori da svaka nacionalna zajednica apsolutizuje svoja politička prava i interese, a jedino je Crnogorcima namijenjena uloga čuvara takozvanog građanskog koncepta, zbog čega ćete u javnom diskursu rijetko čuti pridjevsku imenicu crnogorski, koja kod mnogih izaziva neki osjećaj nelagode, kao što smo takav slučaj mogli primjetiti, između ostalog, kod moguće najave preimenovanja RTCG-a u Crnogorsku Radio Televiziju”, istakao je Jovović.
Podsjetio je i na inicijativu za ocjenu ustavnosti i zakonitosti odredaba Zakona o obrazovanju i vaspitanju iz 2011. godine pred Ustavnim sudom koju je pokrenula Matica crnogorska glede naziva službenog jezika.
“Iako je Ustavni sud uvažio argumentaciju Matice crnogorske u predmetnom slučaju, presuda je ostala mrtvo slovo na papiru, s obzirom da je nižim aktom od Ustava Crne Gore protivpravno preimenovan službeni jezik u nastavi pod nazivom crnogorsko-srpski; bosanski i hrvatski jezik i književnost”, rekao je Jovović.
Lingvistkinja Sanja Orlandić sa Fakulteta za crnogorski jezik i književnost je istakla da negiranje jezičkog u jednu ruku predstavlja negiranje i nacionalnog identiteta. Ona je govorila o tezama negacije koje se vrlo lako mogu osporiti, ali koje zahvaljujući ogromnoj medijskoj podršci stižu do najširih slojeva društva i bivaju nekritički prihvatane.
“Često čujemo u okviru negiranja da je crnogorski jezik politički jezik, a da ostali jezici to nijesu. Kad je riječ o standardnim jezicima, svaki standardni jezik na svijetu je politički jezik. Da nema te države i da nema te standardizacije tog jezika, on ne bi bio politički. Ne možemo braniti crnorski jezik govoreći da on nije politički – standardni crnogorski jezik jeste politički, ali isto tako standardni srpski jezik, standardni hrvatski jezik, standardni bosanski itd.” rekla je Orlandić.
Podvukla je i da se često čuje da su u crnogorskom standardu izmišljena dva slova.
“To je argument koji će koristiti ljudi pozivajući se na Vuka Karadžića koji je uspostavio azbuku u kojoj tih slova nema. To je apsurdno jer je Vuk, ako izuzmemo ideološko djelovanje i posmatranje svih štokavaca kao Srba, što je teza iz 19. vijeka koja je napuštena i danas je neprihvatljiva, Vuk je je foneme ś i ź zabilježio u svom prvom izdanju Srpskog rječnika iz 1818, godine. Vuk takođe koristi jotovane oblike do 1839. godine, ćerati, đevojka i slično, a zatim odustaje od njih jer ih na široj ijekavskoj teritoriji koju je obišao i za koju je standardizovao jezik nije našao”, rekla je Orlandić.
Kako je istakla, Vuk je koristio i dužu zamjeničko-pridjevsku varijantu, pa i u samom rječniku koristi „sa latinskijem i njemačkijem riječima“, no nju je nestandardnom proglasio Aleksandar Belić 1921. a zatim u pravopisu 1927.
“Kako je koji pravopis srpskohrvatskog jezika izlazio, tako je određenu dijalekatsku osobinu, onu koja je bila zastupljena na crnogorskoj teritoriji ukidao, odnosno proglašavao je nestandardnom. Samim tim kroz cijeli školski sistem prve, a zatim i druge Jugoslavije, brojne osobine crnogorskog jezika su nestale. Nijesu nestale zato što su bile ružnije, zato što su bile nekulturne, već su nestale zato što su bile proglašene nestandardnim. A u tom tradicionalističkom pristupu jeziku standardni jezik postavljen je kao sredstvo moći koje treba da se koristi u svim mogućim prilikama”, rekla je Orlandić.
Objasnila je da su određeni oblici preživjeli do današnjeg dana, jer se oni mogu koristiti u medijima, administraciji i obrazovanju, a u svim drugim prilikama koristi se dijalekat.
“Mi smo ubjeđivani da brojni oblici koje koristimo nijesu primjereni, da smo manje obrazovani ako ih koristimo, da smo seljaci... Čak su te kvalifikacije dolazile i od naučnika koji su porijeklom iz Crne Gore, a bavili su se srpskim jezikom u Srbiji”, rekla je Orlandić.
Profesorica crnogorskog jezika i književnosti Snežana Vorotović se osvrnula na to kako je bilo biti u učionici u vrijeme kad je počelo korišćenje pravopisa i gramatike crnogorskog jezika prije 15 godina.
“Kao što je društvo u tom trenutku bilo podijeljeno na nepomirljive pristalice ne više samo crnogorskog i srpskog jezika, već i među govornicima crnogorskog jezika na one koji su za jotovanu i na one druge koji su se zalagali za nejotovanu normu, i u škole se prenosi ista ta podjela. U uzavreloj političkoj atmosferi, kada su naše kolege ostajale bez posla, morali smo biti mađioničari i mudraci, majstori nekakvog balansa, da u tom oblaku negiranja ostanemo dosljedni svojim uvjerenjima, ali da pritom ne vršimo pritisak na učenike u smislu prihvatanja nove jezičke norme”, rekla je Vorotović, te dodala da su jedino mogli da učenicima kroz književna djela crnogorskih autora dočaraju ljepote crnogorskog jezika.
Jezik je u krizi, naročito jotovana varijanta kad je korišćenje u medijima i književnosti u pitanju, rekao je književnik i televizijski autor Boris Đurović.
“Problem je što jotovanje poprima obrise nekakvog nacionalizma, nekih desnih Crnogoraca, a sve „zahvaljujući“ političkoj klimi. Oblici poput đed, śekira i slično su u širokoj upotrebi i to za mene nijesu sinonimi za identitet, već je dio mene i nemam potrebu da to ističem”, rekao je Đurović.
Takvom je viđenju, prema riječima Jovovića, doprinijelo sprovođenje kulturnog obrasca, pa samim tim i jezičke politike u skladu sa Đilasovom koncepcijom o crnogorskom nacionalnom pitanju iz 1945. godine.
“O tome najbolje svjedoče rezultati Popisa stanovništva iz 2011. godine, a slične projekcije u pogledu maternjeg, kao crnogorskog jezika očekuju se i sa Popisa stanovništva iz 2023. godine. Uvažavajući Đilasovo političko disidenstvo koje ga ga je učinilo velikim intelektualnim formatom, njegov koncept o crnogorskom nacionalnom pitanju je bio poguban za crnogorski identitet, pospješujući dualizam u crnogorskom nacionalnom biću”, rekao je Jovović.
Dodao je da „kontinuitet vlasti i njenih dometa od 1945. do 2020. godine u oblasti rješavanja crnogorskog nacionalnog pitanja zahtijevaju sagledavanje društvenih procesa iz nedavne prošlosti i podnošenje bilansa za nezavidan status Crnogoraca, tj. njihove kulture i baštine ne samo u Crnoj Gori, već i u zemljama regiona.“
“Vrijeme je pokazalo da se crnogorski nacionalni i državni identitet ne može braniti putem prevaziđenih koncepcija niti novim mantrama koje promovišu integracije bez subjektiviteta crnogorske kulture i duhovne zaostavštine naših predaka”, zaključio je Jovović.
0 Komentara