U fokusu

Goran Sekulović

Dvostrukost najgoreg

Okt 09, 2024 4 Komentara

(15 riječi)

Ishod završenih izbora u Podgorici implicira ili nastavak i ''mrcvarenje'' dosadašnje vlasti s kojom su građani, dakle, prilično nezadovoljni, ili skorašnje nove izbore po tzv. ''budvanskom scenariju'', ili pak ''tektonske poremećaje'' tipa vraćanja i DPS-a u podgoričku izvršnu vlast koji neki teoretičari i analitičari naše političke i društvene zbilje izjednačavaju sa mogućnošću čak i građanskog rata.

Građani su kaznili, bilo neizlaženjem (neki analitičari tvrde da su više apstinirali birači i simpatizeri sadašnje vlasti, jer su nezadovoljni njenim učincima) bilo glasanjem za sadašnju opoziciju, bahaćenje i (ne)''snalaženje'' dosadašnje vlasti u Podgorici, što upućuje dakako, možda još i više, na osjećanje (ne)iznevjerenosti građana rezultatima vlasti i na državnom nivou, jer državotvorni birači i nijesu mogli imati nikakve iluzije sa ovom klerofašističkom vlašću, a oni koji su im (po)vjerovali sada se otrežnjuju sa realnim računom njihovih populističkih, demagoških, nacionalističkih i klerofašističkih izjava, postupaka i (ne)djela.  Uostalom, građani su, dakle, kaznili i ovo klerofašističko i ino slično bahaćenje i (ne)''snalaženje'', kao što su prije četiri godine kaznili i ono vrlo slično ponašanje DPS-a i satelitskih državotvornih suverenističkih stranaka samo sa naravno različitim ideološkim smjerom, ali u praksi sa vrlo sličnim i opipljivim partitokratskim bahaćenjem i (ne)''snalaženjem'', što prirodno ide uz višedecenijsku monopolnu i nekontrolisanu vlast, jer je svaka vlast ista, odnosno kvarljiva, a apsolutna vlast apsolutno kvarljiva i štetna, po interese društva dakako, nikako ne po svojim vlastitim. Po njih je svakako itekako blagotvorna i zahvalna!  I tek da se zna da nepotizam, korupcija i vladanje po principu negativne selekcije kadrova i načela, vrijednosti i opštih dobara i ljudskih i svih drugih resursa, ne poznaje ideološke granice i barijere. Naprotvi. U ovo smo se mogli uvjeriti i godinama unazad za vrijeme vladanja DPS-a, ali i za vrijeme vladanja tzv. ''oslobodilaca''. Od najgorih društvenih pošasti svakako se ninesu oslobodili, pa su nastavili putem DPS-a – kao i mnogim drugim putevima negativnog smjera  kojim su nastavili utabanu stazu DPS-a i njihovih nekadašnjih satelita, od kojih su i jedni i drugi još uvijek nereformisani – da, kako reče nekadašnji ambasador SAD u Crnoj Gori Roderik Mur, korupcijom potkopavaju i urušavaju državni suverenizam, odnosno Crnu Goru kao nezavisnu i međunarodno priznatu državu.

Najveće osvježenje i početak pravog oslobađanja građana Crne Gore je uspjeh pokreta ''Preokret'' koji je konačno zadobio, samo za početak nadamo se, prve lokalne predstavnike vlasti. Sigurni smo kao uvod za dobijanje budućeg državnog parlamentarnog statusa. Zaslužili su to programom i sadržajem svog političkog djelovanja, ali i upornošću i sistematičnošću. Svojim antipartitokratskim angažmanom pogađaju u sred sride i samo tako treba da nastave. Naravno, pred njima su brojni izazovi. Prije svega kako da izbalansiraju odnos svojih temeljnih političkih principa i vrijednosti sa hoćeš-nećeš neophodnošću i nužnošću participiranja u vlasti kao najefikasnije mogućnosti da svoj program počnu i ostvarivati i time zadobiju i realnu političku moć kao sredstvo promjene odnosa u društvu po što je više moguće mjeri njihovih konkretno-utopijskih vizija. Neće biti lako. Imaju i imaće sve stranke, bilo ko da je na vlasti ili u opoziciji, kao protivnike, jer su svi partitokratski i temeljno nedemokratski usmjereni budući da njihove elite na vlasti čine zatvorene krugove i kaste koji su nepromjenljivi, nezamjenjivi, alergični na svaku kritiku i kritičku misao uopšte, praktično nedodirljivi i apsolutno zaštićeni u svakom pogledu. Ostaje ipak šansa koju personifikuje i simbolizuje Preokret da se pokuša ući u to najmalignije političko i društveno tkivo zvano partitokratija. Dakle, šansa da se partitokratizam načne i započne da se razmišlja o pravim društvenim vrijednostima i prioritetima ove zemlje. Treba biti samo dosljedan kao i do sada, pa i po cijenu neuspjeha. Meša Selimovič je zapisao da je od svega možda najvrijednije to da se pokuša i da se ne uspije. Ostaće nakon toga jedna neukaljana ideja i uspomena na nešto svijetlo i časno.

Iako sam kritikovao već na samom startu Crnogorsku evropsku partiju – dr Novak Adžić, naravno ne zbog programa već zbog prakse, ipak sam ovog puta glasao za nju. Nijesam htio da se i dalje povodim po principu glasanja za manje i najmanje mogućeg zla, odnosno moguće štete. već da se svrstam u ideološki gledano svoj svijetonazor. A kritikovao sam ih zbog toga što sam bio uvjeren – što su nažalost pokazali i podgorički izbori – da neće praktično i realno ostvariti bog zna šta, prije svega i zbog činjenice da su u osnivačkim organima stranke ušli mnoge moje kolege iz Dukljanske akademije, što sam naravno pozdravio kao uostalom i osnivanje stranke budući da su procrnogorske i građanske stranke u velikom zaostatku po skoro svemu u odnosu na prosrpske i nažalost među njima većinom klerikalizmom i nacionalizmom opterećene stranke. Sve kolege naučnim i umjetničkim rezultatima i integritetom svoja akademska zvanja zaslužuju, ali mi je bilo odmah jasno kada su ušli u ovu stranku da neće postići ništa, jer na praktičnom i organizacionom, programskom i sadržajnom planu nijesu do sad ništa postigli ni u radu Dukljanske akademije koja je već duže vremena tabula rasa. Za četiri godine od dolaska na vlast ''oslobodilaca'' nije organizovan makar jedan jedini razgovor na temu aktuelnog političkog trenutka! To sam napisao i tada u kolumni, a evo ponavljam i sada. Žao mi je naravno što je to sve tako, i to dvostruko žao! I što je takva situacija, tj. nikakva i u DANU, i što je takva situacija i u CEP-u, nikakva! A sve to dobrano pokazuju i rezultati i u radu DANU i u radu CEP-a! I pored svega, nije mi nikako žao što sam već osam godina u redovima DANU i što sam na ovim izborima glasao za CEP. Ljudski je nadati se da će izvorni principi i načela programa i DANU i CEP kat-tad morati koliko-toliko početi da oživljavaju i da se primjenjuju sa uspjehom i u praksi i na realnom terenu. 

Dvostrukost žaljenja može se vezati i uz pojam dvostrukosti najgoreg, koji je centralni i lajt motiv ove kolumne. Dvostrukost najgoreg, naime, pojam je kojim se može opisati i skustvo revolucije i iskustvo građanskog rata koji se ne rijetko, naprotiv,  uzimaju kao simbol svega onoga što smo prošli i doživjeli i kako neki kažu i dalje Damaklovog mača nad ovom zemljom, ali i simbol Nade i konkretne, pozitivne utopije da se ipak može zajedničkim i dijaloškim naporom svih početi preuređenje i promjena svega negativnog u ovoj zemlji i njeno uvođenje na puteve stvarnog napretka i progresa u skladu sa civilizacijskim načelima i svim onim i tradicionalnim i savremenim, odnosno neumrlim, vrijednostima svih naroda i građana koji žive danas u Crnoj Gori.

Dvostrukost najgoreg se u aktuelnom trenutku može i mora i treba vezati i za korupciju i partitokratizam. Jer, partitokratizam nije samo ''odlika'' neke stranke u našoj zemlji, ona je nažalost odlika svih, jer je korupcija vidimo zahvatila i raniju, ali i sadašnju političku elitu, pa je ova sintagma dvostrukost najgoreg vezana, dakle, poglavito za korupciju kao najgoru savremenu pošast koja je raspoređena i na sadašnju vlast i na sadašnju opoziciju.

Sada dolazimo do upozorenja i prognoze da bi eventualna saradnja dijela (do)sadašnje vlasti sa DPS-om u Podgorici dovela do nasilja i građanskog rata. Kad se spomene nasilje i građanski rat što se tiče Crne Gore neminovne su asocijacije na tekuću rusku agresiju na Ukrajinu i na krvavi raspad SFRJ i građanski rat devedesetih. Koliko god mi, i ''činjenično'' i ''teorijski'' i ''real-politički'' (pa možda ''objektivno'' govoreći i politikantski sa aspekta mogućih negativnih posljedica po javnost, ali da u to sada ne ulazimo), pokušavali da obuhvatimo našu uistinu kompleksnu društvenu zbilju sa ukazivanjem i na mogućnost izbijanja građanskog rata pod eventualnim određenim pravcima daljeg (pre)grupisavanja političkih subjekata u osvit konstituisanja nove vlasti u Podgorici, ipak ostaje gorak ukus nečega već viđenog i tako dobro poznatog još od devedeseetih prošlog vijeka, ali i aktuelnih zbivanja u Ukrajini. Sjetimo se samo izjave praktično povjerenika Srpske crkve za našu zemlju da je Crna Gora projektovana da bude mala Ukrajina. Koliko je samo zlih primisli i mogućih ''detonacija'' što izbijaju iz izjava ovog tipa i smjera. Neminovna je uistinu činjenična pouka da se mir ili rat grade stalno upravo karakterom i sadržajem, odgovornošću ili pak neodgovornošću javno iznesenih mišljenja i ponašanja i djelovanja svih političkih i ukupnih društvenih struktura, stranaka i pojedinaca-građana jedne zemlje. Iz ovoga proizilazi da bilo koja vrsta rata nije neminovna i sudbinski data, već da su moguće u svakom trenutku mnogobrojne opcije i da odgovorni pojedinci i političari, javne ličnosti u cjelini, posebno državnici ili koji pretenduju da to budu, ako su zaista građanski i demokratski, mirotvorno i patriotski usmjereni, moraju građanski sklad i mir graditi i njegovati kao prioritet nad svim prioritetima i kao vrhunsko dobro i neuporedivu vrijednost prvog reda. Čak i u iskrenoj i dobronamjernoj zabrinutosti za stabilnost i razvoj zemlje, nikada se ne smije prenebregnuti kategorički etički imperativ (kao izraz mira, tog krucijalnog univerzalnog i humanističkog dobra po sebi), da se ''ni jednoj strani'' ili bilo kome subjektu, smije ili može, ponajmanje mora, dati ma i najmanji popust ili signal da svoje interese, motive, frustracije, nezadovoljstva (ne ulazeći u njihovo porijeklo, tok i sadržaj, utemeljenje i razložnost), pokušaju realizovati i ostvariti na nasilan i oružani način. A prostora i vremena za razgovor i dijalog, za gradnju mira a ne rata, (uvijek) ima, sve dok to glavni akteri i gospodari rata i mira žele ili dok im interesi nalažu. Primjer je i početak raspada SFRJ, kada je sportski reporter za nerede na fudbalskoj utakmici Dinamo-Crvena Zvezda rekao da predstavljaju ''deveti krug pakla''. A tada niko nije poginuo, iako je bilo povrijeđenih. Kasnije su uslijedili stvarni i zbiljski mnogi krugovi pakla u bivšoj SFRJ, iako se još punu godinu dana igrao i dalje fudbal u tadašnjoj jugoslovenskoj saveznoj ligi, a Crvena Zvezda je čak osvojila i evropski Kup šampiona. Još se nijesu bili poklopili i usaglasili ratni i oružani interesi tadašnjih nacionalističkih i tajkunskih gospodara života, rata i mira, a pokazuje se i sadašnjih u liku gotovo istih ili njihovih nasljednika i nastavljača. U ratu stradaju sve prave vrijednosti, autentični rezultati na svim poljima. Osobito ovo važi za grđanski rat za kojeg je Kant (i mnogi drugi filozofi i mislioci) rekao da predstavlja nešto najgore što se može desiti jednom narodu i jednoj zemlji. Isto je Kant rekao i za revoluciju, pa, dakle, mi smo već viđeli i iskusili ono dvostruko najgore što se nekom živom stvoru može desiti. U rasponu od tačno pola vijeka imali smo ne samo revoluciju već i dva puta građanski rat, jer je Drugi svjetski rat na našem prostoru uz oslobodilačku antiokupatorsku i antinacističku i antifašističku borbu imao i nesumnjivu dimenziju građanskog rata i sukoba na vjerskoj i etničkoj ravni.

Dakle, uvijek može biti gore, a dno dna je najgore, iako se uvijek pomjera na dolje ili na gore u vrijednosnom negativnom smislu. To nam čitava ljuska istorija pokazuje, a tipične primjere na ovom našem prostoru imali smo za izvoz na pretek. Nažalost, ne i za nauk i za dozivanje pameti.