Akademik DANU dr. sc. Goran Sekulović

KOJE JE BEŠČAŠĆE U RUŠENJU SFRJ (BILO) NAJVEĆE ZLO? 

Uvod

Vidoje Žarković je u skladu sa istorijskim, oslobodilačkim i borbenim tradicijama naroda kome je i etnički i nacionalno pripadao do kraja svog života, posebno bio vezan za jugoslovensku oružanu narodnu vojsku koju su predvodili komunisti i skojevci u toku oslobodilačke i antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu. Riječ je dakako o Jugoslovenskoj narodnoj armiji. Igrom istorijske i životne sudbine, ali i njegovog porodičnog i ličnog backgraunda, opredjeljenja i riješenosti da bude njen član i vojnik, odnosno da se direktno uključi u oružanu borbu – iako s obzirom na godine to uopšte nije moralo tako biti i obično bi se očekivalo i da ne bude! – Vidoje Žarković se kao vrlo mlad našao u grotlu Drugog svjetskog rata, na svijetloj strani borbe protiv okupatorskih nacista, fašista i njihovih domaćih pomagača i slugu.

Uz već istaknutu genetsku crtu borbe za slobodu i pravdu, Vidojeva vrlo rano sazrela svijest o potrebi pripadanja naprednim socijalnim i narodnim snagama i pokretima je, takođe, odigrala ključnu ulogu u njegovom životnom i ljudskom, stasavanju i formiranju ličnosti kao osnova za njegovu nepokolebljivost kada je u pitanju odluka da cijeli Drugi svjetski rat provede u neposrednoj borbi u redovima slavnih partizanskih proleterskih brigada. Naravno, riječ je o ideologiji Komunističke partije Jugoslavije odnosno njenog tadašnjeg podmlatka, Savezu komunističke omladine Jugoslavije, SKOJ-u.

I nije svakako to bilo nikakvo čudo, u vremenima prije Drugog svjetskog rata i u njegovom toku svi se slažu da su se komunisti po svemu izdvajali, po svemu čovječnom i etičnom, te da su se u najvećem broju slučajeva u odnosu na sve druge ljude lako prepoznavali i isticali, dakle, svojom ličnošću, izgledom, stilom ponašanja i navikama, životnom praksom i ukupnim svjetonazorom. Sve ove okolnosti su uticale presudno da se mladi Vidoje veže za Jugoslovensku narodnu armiju, tada u nastajanju, da i poslije završetka Drugog svjetskog rata provede u njenom sastavu dobar broj godina, dospjevši u svom vojničkom i profesionalnom razvoju do najviših visina.

Na ovaj način su se u pozitivnom smislu bili stekli svi uslovi da se u kasnijoj političkoj praksi Vidoje uvijek s ponosom prisjećao godina provedenih u redovima JNA i osjećao i dalje suštinski njenim pripadnikom. Idući gvozdenom logikom, opet su to bili krucijalni i prirodni preduslovi, razlozi i uzroci zašto su Vidoju na kraju njegove političke a i životne ere, u sumraku nestanka SFRJ, posebno teško pale sve negativne stvari koje su se desile sa istom tom Armijom i njenim padom u nacionalističke i šovinističke ruke, koje su presudno onda, odnosno time učinile što su učinile – uništile jednu veliku i ponosnu zemlju, zemlju koja je mogla biti i jeste bila u predvorju tadašnje Evropske zajednice. Armije koju je Vidoje stvarao od njenog prvog dana, učvršćivao, razviiao i zajedno sa stotinama hiljada drugih boraca, oficira, podoficira i vojnika, bio doveo do jedne od najrespektabilnijih armija svijeta. Jer, ne treba zaboraviti da se JNA razvila od nekoliko stotina pripadnika pa sve do broja od preko 800.000 hiljada članova koliko je imala na vrhuncu svog postojanja i djelovanja.

Ono što se desilo sa JNA, da od Armije koja je bila jedan od garanta opstanka i razvoja SFRJ, postane jedan od a možda i najveći rušitelj i uništavatelj te iste zemlje i jedinstvene države, to je Vidoja najviše pogodilo i reklo bi se postalo i najveće zastiđe i beščašće od svih istih takvih pojava i događaja u procesu nestanka i krvavog i krajnje tragičnog raspada SFRJ.

Privrženost i odlučnost Vidoja Žarkovića da kao dječak bude borac u proleterskim brigadama

O toku događaja i načinu kojim se u ranoj mladosti učvršćivao u odlučnosti da nikako ne dođe u poziciju da napusti redove oružane borbe, ali i u saznanju o kompleksnosti pojma etničkog i nacionalnog pripadanja i filozofskog i ideološkog, političkog i kulturnog aspekta svjetonazora, Vidoje Žarković je pisao u svojoj knjizi ‘Stazama slobode 1941-1945’.

‘’Doka Pajkovića sam tada prvi put srio i vidio. Primio me je hladno, dočekavši me odmah strogim riječima: ‘A ti si taj koji otkazuje poslušnost Pokrajinskom komitetu SKOJ-a". I zatim me je grubo izgrdio zbog toga što se, kako je rekao, ‘tako nedisciplinovano i neodgovorno odnosim prema partijskim odlukama i obavezama. Izgleda da te nijesu dobro vaspitali u brigadama koje ti toliko ističeš u odnosu na rad u pozadini koji je u mnogo čemu i teži i značajniji od rada u brigadama’.

Moja jadikovanja i ubjedivanja, slična onima koje sam iznosio i Stani (Tomašević, napom. G. S.), nijesu mi pomogla. Doko nije htio da promijeni odluku - zatražio je od mene da što prije prihvatim delegate iz Šavnika i sa njima idem na Cetinje, a poslije kongresa na novu dužnost u Šavnik.

Pokunjen, tužan i zbunjen, jedva sam našao izlaz iz Đokove kancelarije. Đoka sam ponovo srio tek posilje dvadeset godina – 1964. u beogradskoj kafani ‘Bezistan’ kada mi je, bez mnogo uvoda, saopštio da CK SK Crne Gore traži od mene da napustim JNA u kojoj sam se nalazio i da podem na politički rad u Crnu Goru. Doko je tada bio predsjednik CK SK Crne Gore. U šali je dodao: ‘Ako 1944. nijesam uspio da te povučem iz vojske, vjerujem da ću to uspjeti ovoga puta jer valjda si za ovo vrijeme postao disciplinovaniji u odnosu na partijske zahtjeve’.

Od Đoka sam pošao u štab korpusa kod Radoja Dakića da mu se požalim na Đokov postupak i na svoju ‘zlu sudbinu’. On je, kao i Stana, pokušao da mi objasni da je odluka o tome da idem u Šavnik pravilna i dobra i da ne treba da je primam tako kako sam je primio: ‘Pa šta ako je naš srez sada duboka pozadina, kako to Ti kažeš? Dugo si bio u brigadama, dosta si učestvovao u borbama, treba malo da budeš i na pozadinskom radu. Bilo bi zaista i šteta i nepotrebno da sada, kada je na vidiku kraj rata, negdje pogineš’. Poslije tih njegovih riječi bilo mi je jasno da je motiv odluke da idem u Šavnik bio ovaj o kome mi je sada Radoje govorio i da je on učestvovao u dogovoru sa svojim prijateljima Stanom i Đokom da se donese ta odluka.
… Po završetku rada Kongresa održano je savjetovanje skojevskih rukovodilaca. Na savjetovanje je došao, zajedno sa sekretarom PK SKOJ-a Stanom Tomašević, i Blažo Jovanović, politički sekretar PK KPJ Crne Gore. Ja sam zamišljen i tužan sjedio u drugom redu. Stana je, u šali, skrenula pažnju Blažu na mene riječima: "Pogledaj kako je tužan Vidoje zbog toga što ide u Šavnik". Blažo, koji me je poznavao, zapitao je Stanu zar ne želim da idem tamo, i kada je dobio potvrdan odgovor, kratko je rekao: "Ima Vidoje pravo što ne želi. Sve je vrijeme bio u brigadama a Vi sada na kraju rata hoćete da ga pošaljete u pozadinu. Pošaljite vi njega u 7. omladinsku brigadu, za rukovodioca SKOJ-a te brigade, to je pravi raspored za njega". Pozvao me, pozdravio se sa mnom i zapitao da li sam zadovoljan sa onim što sam čuo. Zahvalio sam Blažu i zamolio Stanu da mi odmah dadne pismenu Odluku PK SKOJ-a o rasporedu na novu dužnost u 7. brigadu. Rekla mi je da nema potrebe da žurim jer ću i onako te večeri prisustvovati na zabavi i veselju koje se organizuje na Cetinju u čast uspješnog završetka rada Kongresa. Ali na moje uporno insistiranje, tu pred Blažom, ubrzo mi je donijela traženo pismo.

Obradovao me je i zbunio ovaj neočekivani preokret u odluci o mom novom rasporedu. Bio bih srećan da sam raspoređen u bilo koju brigadu, a pogotovu u 7. omladinsku crnogorsku brigadu ‘Budo Tomović.’ ’’

Vidoje Žarković o pravim crnogorskim vrijednostima – čojstvu i junaštvu, nasuprot mračne i zlokobne ideologije ‘’krvi i tla’’

 ‘’… Ratujući duže po Bosni, nagledao sam se dosta popaljenih sela i poklanih porodica, uključujući i tek rođene bebe. Ustaše su palile i klale po srpskim selima, a četnici po muslimanskim i hrvatskim. Tek tada sam razumio onaj užasni strah u očima starca koga smo sreli, sakrivenog u grmu, sa svojim unučićima. Gledajući sve to pitao sam se da li ćemo ikada uspjeti, uz sve naše napore, da stvorimo uslove da ovi nesrećni ljudi, poslije svih ovih stravičnih iskustava, žive zajedno u miru i slozi, bez obzira koje su vjere i nacije?

Ali, kasnije sam se uvjerio da se svi Crnogorci koji su tokom ovog rata dolazili u Bosnu nijesu ponašali kao braća i da neke od njih Bosanci naročito Muslimani i Hrvati nijesu dočekivali sa radošću i zahvalnošću, kao što je nas ispratio ovaj starac. Jer, u Bosnu su dolazile dvije vrste Crnogoraca: crnogorski partizani i crnogorski četnici. I jedni i drugi su nosili kape crnogorske i ista odijela, pjevali iste crnogorske pjesme, naročito onu "Oj svjetla majska zoro...", citirali Njegoša... Ali su po svemu drugom oni bili dva različita svijeta!

Crnogorski partizani su štitili nejač ne gledajući koje je ona nacionalnosti i vjere. Oni nijesu palili kuće, nijesu pljačkali. Okupljali su oko sebe stanovnike sela i gradića u koje su dolazili govoreći im o bratstvu i jedinstvu, o boljem životu za sve poslije njihove pobjede. Bili su skromni, veseli, jednostavni. Čitavim svojim držanjem manifestovali su prave crnogorske vrijednosti – čojstvo i junaštvo.

Crnogorski četnici su bili sušta suprotnost svemu tome. Tiranski su se ponašali u muslimanskim i hrvatskim selima – a i u srpskim ukoliko su bila partizanska! Palili su kuće, pljačkali, ubijali, silovali. Sa prezirom su nipodaštavali i stare i mlade. Svoju crnogorsku ’uperiornost’ su dokazivali na najvulgarniji način: drekom, psovanjima, bahatošću. Narod ih je mrzio, plašio ih se i bježao od njih glavom bez obzira.

U tim teškim danima u glavi mi se rodila misao, za koju sam mnogo kasnije saznao da je marksistička, da ni jedan narod nije homogena cjelina i da u svakom narodu postoje najmanje dva dijametralno suprotna poimanja nacionalnih interesa, bez obzira na isto etničko porijeklo, jezik i običaje. Da ljude ne povezuje i ne dijeli samo etničko porijeklo, jezik, običaji, religijska ubjedenja i sl, već isto tako snažno – a možda i snažnije – povezuje ih ili dijeli i ideologija i politika, a u mnogome i lična kultura svakog pojedinca. U tim teškim danima i nama mladim borcima bilo je jasno kao na dlanu da je identifikacija ljudi samo na osnovi ‘krvi i tla’, na osnovu etnosa, najgrublja manipulacija na njima.’’

U ovom pogledu, Vidojeva knjiga ‘’Stazama slobde 1941-1945’’ je na žalost i danas aktuelna, a biće i u budućnosti. Moramo se osvrtati na ove Vidojeve riječi kao opomenu i u ovom vremenu da se uvijek držimo na kritičkom odstojanju od svih takvih i sličnih pojava, procesa i događaja, da ih sagledavamo u svijetlu svega negativnog što oni i realno i potencijalno donose i mogu još goreg i tragičnijeg donijeti i na toj osnovi sa svim naprednim snagama reagovati da bi se sve negativne reperkusije njihove na vrijeme ili makar uz najmanju štetu prekinule i zaustavile.

  Rezime

Vidoje Žarković je posebno nacionalno, revolucionarno, istorijski, genetičko-etničko-etički, ljudski, životno i  profesionalno bio vezan za svoj časni vojnički oslobodilački poziv i svoju svijetlu boračku i oficirsku karijeru u nekada slavnoj JNA, da je i objektivno i subjektivno gledano, morao biti i te kako negativno senzitivan, odnosno razočaran kada se ta ista JNA stavila u funkciju velikosrpskog nacionalizma i šovinizma i time, osramotivši se, prestala biti sve ono progresivno, civilizacijski i aksiološki što ju je prethodnih decenija bilo učinilo ne samo ontološkim stubom jedne dostojanstvene i ponosne zemlje, već i jednom od najpoštovanijih oslobodilačkih  oružanih formacija i državnih profesionalnih vojski u svijetu. Na taj način prestavši biti i dalje JNA, njen moralni i profesionalni vojnički sunovrat u blato nacionalizma, šovinizma i fašizma, prirodno je morao i te kako i osobito pogoditi Vidoja Žarkovića, te za njega postati i biti, i simbolički i stvarnosno, možda i najveće zlo u nažalost "bogatom" katalogu zla i gotovo sveopštem beščašću kao vjernim pratiocima i sadržajima rušenja SFRJ.

Tako se, opet i simbolički i stvarnosno, zaokružio jedan životni put u kome je Vidoje svjedočio o nastanku i nestanku JNA – u prvom učestvujući aktivno u borbi za, u drugom u otporu protiv urušavanja u mjeri u kojoj je tada mogao biti od uticaja na javnoj sceni. Životni put uspona i pada koji je pratio Vidoja u kontekstu sudbine svega onoga što mu je bilo naprisnije, najličnije i najsvetije – JNA, SKJ, antifašizma, Jugoslavije, Crne Gore. (Nije tema bila ovog saopštenja, ali vrijedi i ovđe napomenuti da Vidoje nije pao u zamku unitarizma i anacionalnosti – što nije bila baš rijetka pojava kod crnogorskih kadrova koji su bili duže vrijeme na radu u saveznim jugoslovenskim organima – zamku koja je u slučaju Crne Gore  zapravo značila i mogla značiti samo jedno: anticrnogorstvo odnosno velikosrpstvo, već je ostao do kraja istinski i strasni borac za samobitnost i autentičnost, samostalnost i nezavisnost Grne Gore u svim bitnim aspektima njene egzistencije). Životni put koji je i na početku i na kraju bio prožet ljubavlju prema slobodi i čovjeku, pravdi i časti, prema dobročinstvu i svim drugim uzvišenim etičkim načelima, koje je ponio iz roditeljskog doma i intergeneracijskom predajom usisao sa majčinim mlijekom, ali i bogato i konkretno nadogradio svojim ‘’posmatranjem’’ života, svojom obrazovanošću, krajnje odlučnom naklonošću da brani ono ljudsko u svakom čovjeku bez obzira na sve opasnosti i teškoće koje se pri tome pojavljuju.

Jednom riječju, bio je to životni put koji ne samo što govori sve o liku i moralu, karakteru i biću jednog čovjeka, već i o istim takvim parametrima i paradigmama cijelog jednog naroda, etnosa, pri čemu se ne radi ni o kakvim romantičarskim i nacionalnim, ponajmanje nacionalističkim i šovinističkim egzaltacijama i fascinacijama po mjerilima ‘’krvi i tla’’. Kod Vidoja se radi o strogo moralnom razdvajanju dobra i zla, časti i zastiđa, čime je ostalo bogato moralno, kulturno i nacionalno nasljeđe od velike važnosti za crnogorski narod. Vidoje Žarković je bio jedan od onih koji je ispisao još jednu svijetlu stranicu u neprekinutom nizu ‘’primjera čojstva i junaštva’’, primjera čiji su nosioci pripadnici različitih etničkih, vjerskih, jezičkih i kulturnih supstrata, zajednica i osjećanja.

Time je Vidoje Žarković dao veliki doprinos tako objektivno i evidentno progresivnom, humanističkom, univerzalnom i civilizacijskom karakteru i osjećaju bića crnogorskog naroda i crnogorske nacije, koji je u isto vrijeme i nacionalni, i građanski, i opšteljudski, i multikulturalni i interkulturalni, i multivjerski i multietnički i koji bi se mogao lapidarno sažeti u krilatici ‘’Etos kao jedini etnos!’’, etos domovinskog i otadžbinskog slobodarstva i državne nezavisnosti. To je uostalom i bila poruka Marka Miljanova, ali i Njegoša i svih korifeja crnogorstva i Crne Gore. To je bila poruka i Vidoja Žarkovića, poruka na tragu najboljih etičkih i istorijskih maksima Crne Gore i Crnogoraca, ali i svih drugih naroda i nacija i u prošlosti i u sadašnjosti na tlu Crne Gore i dakako šire, jer moral nije moral ako je omeđen krvlju i tlom, jednim etnosom, jednim jezikom, jednom vjerom i jednim jedinim pogledom na svijet. Ili si soj ili nesoj, čovjek ili nečovjek, moralan ili nemoralan, žrtva ili dželat – to jednostavno ne ide i ne može nikada ni ići zajedno. Tu poruku Vidoja Žarkovića baštiniće dok postoje, a to znači vječno, crnogorski narod i svi dobri i časni, dostojanstveni i plemeniti ljudi, bez obzira na etničko ili vjersko porijeklo.