Zvanični Beograd i njegovi politički predstavnici u Crnoj Gori znali su nakon referenduma da s vremena na vrijeme potegnu priču o „nepravednom“ rješenju koje je na snazi u Crnoj Gori, ali do sada nijesu bili u prilici da u vezi s tim bilo što učine. Sada je situacija drugačija.

O dvojnom državljanstvu nema univerzalnog pravila

Generalno, kada je riječ o osobama s više državljanstava, u svijetu postoje različiti modeli, ali se u najvećem broju zemalja razlikuju slučajevi sticanja državljanstva rođenjem ili prijemom. Postoje države koje ne sprečavaju niti sankcionišu svoje građane da pored državljanstva te zemlje imaju i drugo državljanstvo. Postoje one koje to ne sankcionišu ako je drugo državljanstvo stečeno rođenjem, ali insistiraju na odricanju od drugog državljanstva u slučaju naturalizacije. I konačno, postoje države koje ne dopuštaju svojim građanima da imaju i državljanstvo neke druge države. Crna Gora spada u tu grupu.

Državljanin Crne Gore može nekažnjeno imati državljanstvo druge države ako je to drugo državljanstvo stekao prije početka primjene važećeg Zakona o crnogorskom državljanstvu, dakle prije 5. maja 2008. Ako je nakon tog dana stekao drugo državljanstvo – po sili zakona bi trebalo da mu bude oduzeto državljanstvo Crne Gore. Trebalo bi, ali se to ne događa. Imamo u ovom trenutku na dvije od tri najviše državne dužnosti ličnosti koje su nakon stupanja na snagu Zakona o crnogorskom državljanstvu stekla državljanstvo Republike Srbije, ali za to nijesu snosili posljedice. Jedina javna ličnost koja je snosila posljedice ove vrste je, prema do sada objavljenim podacima Predrag Popović.

Zašto je crnogorski zakon ovakav kakav je

Crna Gora restriktivan zakon ima, po obrazloženju prilikom donošenja, kako bi se zbog malog broja stanovnika zaštitila upravo od onoga što je namjera i svojevremeno Vojislava Koštunice, a sada izvjesno i Andrije Mandića. Ukidanje restriktivnog principa, i liberalizacija dobijanja omogućila bi masovan prijem u crnogorsko državljanstvo.

Ustav Crne Gore propisuje u članu 45 da „pravo da bira i da bude biran ima državljanin Crne Gore koji je navršio 18 godina života i ima najmanje dvije godine prebivališta u Crnoj Gori“.

Dakle, plan je jasan. Prvo se izmijeni Zakon o crnogorskom državljanstvu, onda novi državljani Crne Gore prijave boravak i nakon dvije godine eto stotina hiljada sigurnih glasova.

Vijesti su objavile da je Andrija Mandić tražio da mu provjere „uproednu praksu“. To će, jasno je, izroditi novi vid pritiska „argumentacijom“ da je crnogorska praksa rijetka. Što nije sporno. Rijetke su zemlje koje imaju toliko malo stanovnika i tako otvorene aspiracije jednog susjeda.

„Uporedna praksa“ će pokazati i to da u EU ne postoji jedinstvena politika. Neke članice dopuštaju više državljanstava, malobrojne su koje to i dalje ne dopuštaju, a od ove godine dopušta ga i Njemačka – država koja je do sada važila za bastion klauzule o samo jednom državljanstvu.

Gdje plaćaš porez – tamo i glasaš

No, gotovo sve države odreda imaju bitnu odrednicu – pravo glasa ne nosi državljanstvo već prebivalište – drugim riječima – glasaš tamo gdje plaćaš porez. SAD su tu na primjer čak restriktivnije – američki državljani plaćaju porez u SAD gdje god da žive.

Jedan od principa na kojem počivaju moderne države je direktna povezanost oporezivanja i predstavničke demokratije. To znači konkretno: glasaš tamo gdje plaćaš porez. Ne možeš glasati u jednoj zemlji, a porez plaćati drugoj.

Dakle, to što će mogućom liberalizacijom Zakona o crnogorskom državljanstvu neko steći još jedan pasoš – nije naročit problem dokle god drugi pasoš ne koristi za kršenje zakona. Problem je ako neko ko ne živi odnosno ko nema prebivalište u Crnoj Gori glasa, dakle, i odlučuje o Crnoj Gori.

EU je i 2006. i ponovo ove godine zauzela decidan stav da se protivi promjeni Zakona o crnogorskom državljanstvu ako bi ga promjena omogućila izborni inženjering. A upravo je to namjera.

S. Kusovac  izvor: standard