Podizanje spomenika Amfilohiju Radoviću očekivan je potez aktuelne vlasti. Ekspresna reakcija ministarke Vujović nakon javnog crkvenog ukora, mogla je iznenaditi samo one kojima i dalje nije jasno da je na vrhu ljestvice donosilaca odluka u sekularnoj nam državi - crkvena strahovlada. 

Ispod je paf-paf izvršna vlast (poduprta podobnim pulenima iz manjinskih partija, koji se bjesomučno trude da nam objasne kako oni štite interese svoga naroda, sjedeći u Vladi sa negatorima genocida i zastupnicima islamofobnih stavova) kojom upravlja četnički vojvoda. 

Hijerarhija je jasna – crkva je iznad Ustava i zakona, dakle iznad države. Kad crkva diktira pravila slovo zakona ne važi, a mišljenje struke i onih koji se prilikom odlučivanja vode zakonskim propisima posve je nevažno.

SPC koristi izbornu kampanju da krpi rupe u rejtingu. Otud i Joanikijeva podrška ministru Mujoviću. Otud i pretvaranje izbora u utrkivanje u odbrani Rista, umjesto namjeravane odbrane Podgorice, čije su oslobođenje, ako nas sjećanje dobro služi, obznanili nakon proglašenja izborne pobjede 2022. 

Budući da priča o braniteljima Podgorice koji obnašaju vlast ne pije vodu, crkvena dosjetka je povratak oprobanoj strategiji. Zato je spomenik Ristu aktuelizovan dvije sedmice uoči izbora, jer bajkoviti infrastrukturni i populistički mamci, očito, nijesu učinkoviti kao nekad. 

Od predizbornog utrkivanja sluganske vlasti, zanimljivije je ponašanje konstituenata restrukturirane Vlade, koji se deklarišu kao predstavnici manje brojnih naroda. Istini za volju, ima i u Vladi javno deklarisanih Crnogoraca, poput vicepremijera koji je ponosno predsjedavao sjednicom i još ponosnije glasao za spornu odluku. Da od javno izgovorene riječi veću težinu ima praktična privrženost velikosrpstvu, Bečić i njemu slični dobrano su nam dokazali. 

Većina pritisnuta Mandićevim đonom, tek je započela finalnu fazu svoje misije. Spomenik Ristu samo je prvi čin. Ključni problem je što je danas gotovo nemoguće napraviti razliku između partija nekadašnjeg DF-a i manjinskih partija, u prvom redu Bošnjačke stranke. 

Njihov krajnji domet su performativno napuštanje sjednice i nemušta saopštenja. Kako javnosti ne mogu objasniti zašto tokom sjednice nijesu pustili ni glasa otpora, a još manje zašto ostaju u Vladi s čijim subjektima na retoričkoj i vrijednosnoj ravni nemaju dodirnih tačaka, ponovo su se upustili u polemiku sa kritičarima. 

Ovoga puta, kako to reče mladi Ćorović, prvi na udaru bili su razni Čirgići, Cikotići i Bajramspahići. Posezanje za opasnim polarizujućim narativom u nedostatku valjane argumentacije. Neprijateljski su, ponovo, ovi koji nijesu spremni da prećute interesni angažman BS, kojim su sebe pozicionirali kao fikus u srpsko-ruskoj Vladi. 

Hoćemo li to nazvati saučesništvom ili kolaboracijom, sasvim je svejedno. Bilo je politički nemoralno ući u takvu Vladu, a još je politički nemoralnije ostati u njoj. Ulaskom u Vladu dogovoreno je političko partnerstvo. Uloga manjinskih partija je da posluže kao dimna zavjesa u realizaciji etnofederalističkog nauma, postepenom konstitucionalizacijom. 

U konačnici, cilj je državu naroda svesti na državicu jednog nacionalnog korpusa, bez primjesa građanskog karaktera. Zato je spomenik Ristu zapravo spomenik porobljenoj Crnoj Gori, kakvom je on oduvijek zamišljao. Spomenik je to Crnoj Gori oslobođenoj od građanskih vrijednosti, čiji je Risto utemeljivač i stvoritelj.

Pošto je Ibrahimoviću i njegovim pionirima promakao niz osvrta na lik i djelo višedecenijskog sijača mržnje, te se bave razvrstavanjem (da ponovo citiram Ćorovića) „nadri intelektualaca i tzv. nezavisnih građanskih aktivista“ u kojekakve nacionalne torove, evo kratkog rezimea.