Vidoje Žarković – Putokaz osvajanja slobode i očuvanja crnogorskog identiteta
Rad sa međunarodnog simpozijuma ,,Vidoje Žarković život i djelo” održanog 11.09.2024.g. u hotelu Hilton u Podgorici.
Vidoje Žarković – Putokaz osvajanja slobode i očuvanja crnogorskog identiteta
Uvaženi učesnici i gosti naučnog skupa, dame i gospodo, drugarice i drugovi smrt fašizmu!
Čast mi je i zadovoljstvo što imam priliku da pišem o crnogorskom vitezu i slobodaru Vidoju Žarkoviću, o kome sam još u ranom djetinjstvu slušala u porodičnoj kući Markovića na Oštrovcu u Nikšiću, a u koju je dolazio kao gost mog prađeda Boža, istaknutog antifašiste, a njegovog saborca i kućnog prijatelja.
Zlata vrijede sačuvane uspomene, pa i ovaj iz isječak Pobjede, saučešće koje je Vidoje uputio našoj porodici poslije smrti prađeda Boža Markovića.
Svoje stavove iznosim kroz priču o Vidojevom životu i ulozi u tri vremenska perioda, ratni, posljeratni i devedesete godine, a povezujem sa svim onim što se podudara sa njegovim jasnim ciljem, stavovima i poduhvatima, vrijednim divljenja i kroz vaspitanje zadojen crnogorstvom kao svojom suštinom. Iznijeću i neke paralele sa sadašnjošću.
Nikad nije skrenuo sa puta i uvijek je bez straha od vremena, pritisaka velike sile, isticao da je Crnogorac, pripadnik crnogorske partzanske vojske, zaštitnik svega crnogorskog!
Ličnost, karakter i smjernice za životni put svakog čovjeka stiču se kućnim vaspitanjem još u najranijem djetinjstvu. To je temelj na koji se nadograđuje i na kojem počiva svo dalje oblikovanje čovjekove ličnosti.
Ođe imam potrebu posebno istaći ulogu Crnogorke i njenu karakternu crtu, kroz ulogu Vidojeve babe Mijoljke, koja je pravi primjer snage, istrajnosti, snalažljivosti i borbenosti za očuvanje, vaspitanje i napredak porodice u teškim i smutnim vremenima.
Kada je ostala bez supruga koji je poginuo na Skadru, nastavlja borbu sa sedmoro đece i osmim koje tek treba da dođe na svijet. Postala je hranitelj i stub brojne porodice, pa potomke po njoj nazivaju i poznaju kao Miočiće. Sve navedeno još jednom potvrđuje snagu bastradurke Crnogorke za koju i izreka kaže: ,,Kuća ne stoji na zemlji nego na ženi”. Iako je bila nepismena, a vrijeme oskudice, ova oštroumna banica crnogorska prepoznala je da se kvalitetniji životni put trasira jedino obrazovanjem, pa unuka Vidoja šalje da se školuje u Pljevlja. Kao nagradu za podnesenu žrtvu dobila je cvijet iz kamena, unuka Vidoja, stamenog bratstvenika, gorštaka i junaka čvrstog kao durmitorske stijene, ponos rodnog Nedajna, njegove Pive i cijele Crne Gore.
Piva je prepoznata kao rasadnik umnih ljudi i slobodara, ali ono što čovjeka dodatno čini velikim je kad ne zaboravi svoj zavičaj, ko je, odakle i đe pripada, ko su mu preci i za šta su se borili. A Vidoje je bio jedan takav crnogorski sin, koji čak i kad je bio van Crne Gore i na najvišim funkcijama, odakle je nikad nije zaboravio i rodnoj grudi se uvijek vraćao.
Drugi svjetski rat je otkrio sva crnogorska ideološka i politička bespuća. Iako četrnaestogodišnjak, Vidoje se u tim bespućima odmah snalazi i bira jedini ispravni put ili kako je neko lijepo rekao: ,,Partizanska Piva je oblikovala njegovo dječačko srce”, a ono ga je odvelo u partizane, spremnog da bez razmišljanja i straha podnese bilo koju žrtvu za slobodu Crne Gore, a taj osjećaj ga je pratio do kraja života. Ratni put od Nedajna i Crne Gore, preko Bosne, Hrvatske i Slovenije, nakon četiri godine, vratio je Vidoja u Crnu Goru kao prekaljenog borca i vojnički i politički formiranu ličnost sa samo osamnaest godina.
U novostvorenoj i oslobođenoj Jugoslaviji, započinje političku karijeru kroz niz društveno-političkih funkcija, na kojima predano radi, pa su ga neki njegovi savremenici okarakterisali kao obrazovanog, ambicioznog, odgovornog i poštenog vojnika, ali sad u ulozi političara. Sa pozicije najviših državnih funkcija na kojima je bio, ne plašeći se za gubitak, jasno i glasno je iznosio kritike i upozoravao na nadolazeći nacionalizam i njegove pogubne posljedice. Pozivao je tadašnje najviše državne institucije da se ne stavljaju u službu tih retrogradnih ideja i projekata.
,,JAVNO SE NEGIRA SAMOBITNOST CRNOGORSKOG NARODA I DOVODI U PITANjE SUVERENITET CRNE GORE!”, još prije mnogo decenija konstatovao je Vidoje Žarković. Međutim, izgleda da nije imao ko da ga čuje ili nije želio, pa smo tako danas dovedeni u još gori i društveno toksičniji položaj nego devedesetih godina prošlog vijeka. Takođe, uzalud je upozoravao da je Jugoslovenska narodna armja JNA prestala da bude armija i da se stavlja u funkciju velikosrpskog nacionalizma, što se brzo pokazalo tačnim, a sa posljedicama koje traju do danas. Upozoravao je i podsjećao na zločine počinjene nad muslimanskim stanovništvom, ali ,,kako u debelo uvo zabosti nježnu riječ”?
Nažalost, slugansko-poltronski odnos pojedinih crnogorskih funkcionera prema centrali u Beogradu, nanio je ogromnu štetu sveukupnom crnogorskom identitetu, posebno u odnosu na položaj i status crnogorske crkve, crnogorskog jezika, kulture, prosvjete, medija i cjelokupnog društva, otvarajući svojim odnosom put velikosrpskom nacionalizmu i asimilatorskim težnjama. Ovo je kulminiralo devedesetih godina, kada su tadašnji crnogorski vlastodršci pali u zagrljaj Slobodana Miloševića i njegove pogubne politike iz koje su se jedva iščupali, praveći otklon i podižući zidove. Nažalost, današnja stvarnost svjedoči da su sve ograde opet porušene i da borba za ozdravljenje našeg društva i spašavanje Crne Gore od destruktivnih politika i ideologija tek predstoji.
Kao profesorica crnogorskog jezika podsjetiću na trajno nanijetu štetu Crnogorskom jeziku u ovom periodu, kada su isti oni, koji su prihvatili da satiru sopstveni crnogorski identitet diskriminišućim Novosadskim dogovorom, oštetili samo Crnogorce, oduzimajući im pravo na sopstveni jezik, u cilju interesa velikosrpskog asimilatorskog projekta. Ovdje želim da podsjetim na Vidojev značajan uticaj i doprinos crnogorskoj prosvjeti od 1970 na dalje. Vinovnik je njenog procvata i zaslužan je za očuvanje i afirmativan odnos prema crnogorskom prosvjetnom i kulturnom stvaralaštvu.
U maju 1969 godine, odlukom Republičke skupštine, ustavna reforma usvaja platformu o razvoju kulture, zatim donosi i program visokoškolskog obrazovanja i tu kreće prosvjetni preobražaj u Crnoj Gori.
Tada je osnovano Društvo za nauku i umjetnost Crne Gore, trajna istorijska vrijednost za crnogorski narod i sve druge koji žive u Crnoj Gori, a kasnije prerasta u Crnogorsku akademiju nauka i umjetnosti. Vidoje tada izjavljuje da je: ,,Osnovano s ciljem da promoviše crnogorski identitet”. Jasno je iznosio stav i volju za borbu za identitet sopstvenog crnogorskog naroda, za razliku od prethodne vlasti trideset i više godina, koji ne poimahu to ni blizu onom kako je to činio Vidoje. Ova današnja, s pravom ću konstatovati predstavlja usluznu grupaciju za dovršetak asimilatorskog velikosrpskog projekta.
Zbog diskriminisanosti ,, Novosadskim dogovorom”, objasniću detaljno puč izveden na štetu crnogorskog jezika. Umjesto da ime zvaničnog jezika bude prema narodima Srpsko-hrvatsko-crnogorski, ime crnogorski nestaje. Međutim, nešto pozitivno po nas i relevantno kao dokaz je da su tada u tom dokumentu priznali crnogorsku naciju, koju danas negiraju. To je pokazatelj nezrelosti, neznanja, poltronizma onih koji su nas u tom trenutku predstavljali u tim pregovorima i nijesu davali onoliko važnosti, koliko bi trebalo crnogorskom jeziku, a bilo je i onih koji su taj sporazum odobrili baš zato što nije ispisano i ono crnogorski. Sa aspekta struke, dobro je što niko od lingvista nije bio iz Crne Gore prisutan, i to tumačim kao činjenicu da Crnogorci Vidojevog ranga, jasno određeni nacionalno, sa tim sporazumom nijesu bili zadovoljni, već svjesni da su oštećeni tim pristankom na žrtvovanje crnogorske posebnosti za tuđe interese, pod izgovorom da je to zarad interesa zajedništva tada. Po istoj matrici dan danas, kao i trideset i više godina unazad, pristaju na odluke koje su na štetu samo i jedino crnogorskog naroda.
U Novosadskom sporazumu 1954. godine navedeno je da Srbi, Hrvati i Crnogorci imaju zajednički narodni jezik, ali pristaje se na žrtvu, da se samo na štetu crnogorskog, sporazum donese i naziv isključi jedino nas i zvanično ime postaje srpsko-hrvatski, a trebalo je da se kako su Hrvati predlagali zove srpsko-hrvatsko-crnogorski.
Prilikom postizanja dogovora u ,,Novosadskom sporazumu” nije osporavano da je to jezik koji je po svim odlikama i nastanku i postojanju crnogorski, ali vrh političke elite tadašnje Crne Gore pristao je da ga žrtvuje i odrekne se svog nacionalnog imena u nazivu službenog jezika. Opet sluganski za interese onih koji su od davne 1844. godine, kao Vlada Srbije sačinili sebi svojstven dokument pod nazivom ,,Načertanije”, koji svjedoči o namjerama vrha Srbije od tog vremena pa do danas, od koga definitivno nikad nijesu odustali, već ga sistemski sprovode i stvaraju stalno nove generacije upućujući ih u smjeru koji vodi ka potpunoj asimilaciji svega što ima predznak crnogorsko, ili bolje reći sve što nije srpsko.
Paralela tužna, ponizna i tako jadna i žalosna na djelu trenutno u Crnoj Gori, isto se događa sad kad je ona suverena i Ustav CG jasno definiše da je jedini službeni jezik Crnogorski jezik i nakon što je dobio međunarodni kod (ISO 639) 2017. Inferiornost na djelu u toliko jasnom nepoznavanju sopstvenog identiteta, da je diskutabilno da neko takav predstavlja državu. Aktuelni Predsjednik Crne Gore namjerno i sluganski na međunarodnoj sceni krši Ustav Crne Gore govoreći da govori srpski jezik, a ne onaj što je po Ustavu dužan, a to je službeni crnogorski jezik. Stav koji iznosim, potvrđuje odluka Ustavnog suda CG – Odluka U-I br.39/11 i 37/12 od 18.jul 2013.g. da je jedini službeni jezik, crnogorski jezik. Ipak Jakov Milatović prihvata da uruši ustavnu odredbu član 13 stav 1 Ustava CG, naređeno javno pred kamerama od poslednjeg diktatora na Balkanu Aleksandra Vučića i ponavlja da govori srpskim jezikom. Tako je javno prekršio Ustav CG, nad kojim se zakleo da će ga poštovati. Smatram da za ovo mora snositi odgovornost i da ima prostora da se po ovom pitanju oglasi Ustavni sud CG i na taj način pokaže primjer drugima da se Ustav CG ne smije kršiti. Crnogorski jezik je službeni i obavezujući, kako u školama tako i u državnim insitucijama, a prvenstveno od institucije Predsjednika Crne Gore, ko god tu funkciju obnašao.
Neki zarad ličnih interesa i interesa drugih, naviknuti tako i dalje žrtvuju uvijek i jedino biće crnogorsko i to bez sankcije, taman kao i četverac Srđan Milić, Andrija Madndić, Branko Radulović i Igor Lukšić, koji su protivustavno donijeli političku odluku da se u školama uči četvoroimeni jezik crnogorski-srpski, bosanski i hrvatski. Ustavni sud je te odredbe Zakona proglasio neustavnim, i jasno odredio da je Ustavom propisano korišćenje jednog jedinog službenog jezika, a to je crnogorski jezik.
Vidoje 1967 godine postaje predśednik Vlade CG, a 1969 predśednik Skupštine Crne Gore promovisao je crnogorski jezik i doprinio je uspostavljanju Trinaestojulske nagrade kako bi afirmisao, uzdigao crnogorsku kulturu i ujedno odao priznanje crnogorskim stvaraocima.
Svako po nas teško vrijeme imalo je i prave predstavnike i vizionare i lidere, kakav je bio Vidoje, koji je primjer kako se dostojanstveno štiti crnogorski identitet, uz puno uvažavanje i priznavanje prava svim drugima. Odgajan u tradicionalnoj crnogorskoj porodici, koja je uvijek uzimala učešča u oslobodilačkim ratovima, stekao je čvrstinu i nepokolebljivost u odbrani interesa Crne Gore i instikt da je brani kad je napadnuta bez razmišljanja o mogućem ishodu. To me motiviše da ga nazovem crnogorski soj, koji je kroz svoju odanost Crnoj Gori, vječni pandan domaćim nesojima koji tuđu kuću vole više od svoje.
Kao predśednik Skupštine, početkom sedamdesetih, izborio se da nova ustavna reforma usvaja platformu o razvoju kulture, zatim donosi i program visokoškolskog obrazovanja i tu kreće preobražaj Crne Gore na polju prosvjete, kulture i nauke. Za Društvo koje kasnije prerasta u CANU kaže: ,,Najznačajnije ostvarenje za crnogorski narod i sve druge pripadnike naroda i narodnosti koji žive u CG.”
A da je bio dosljedan crnogorskom korijenu do samog kraja, zapečatio je i ovjekovječio učešćem u ,,Pokretu za nezavisnu Crnu Goru” i borbi za obnovu crnogorske nezavisnosti, koju na žalost nije dočekao.
Međutim, isticanje svega crnogorskog kroz život Vidojev, nije ga odredilo kao nacionalistu, već obogatilo pravim vrijednostima i učinilo da je zbog toga danas on tema kojom se bavimo, dokazani slobodar, heroj, antifašista i rodoljub.
Tako sve nas koji Crnu Goru nosimo u srcu, poštujemo kao majku i volimo iznad svega, a kao i svi naši preci vjekovima unazad, postujemo i tuđe, ne osporavamo ničija prava, zagovaramo multikulturalnost, otvoreni smo za sve ljude i susjede. Ne pretendujemo ni na čije teritorije, ne mrzimo već samo volimo, nijesmo i nikad ne možemo biti nacionalisti! Stoga iskazujem jasan stav da ne postoji crnogorski nacionalizam. Danas čujemo one koji su posluga velikosrpskim hegemonistima i nacionalistima, sa projektnim zadatkom da rodoljube crnogorske proglase nacionalistima, praznom grajom bez dokaza. Ali, kako Crnogorce pokreće ljubav, a nikako mržnja, kao njih nek znaju ,,uzalud vam trud svirači”.
Moram spomenuti i Ustav Crne Gore iz 2007. godine, koji je po mom mišljenju odrađen na štetu većinskog naroda, Crnogoraca sve tri vjere. I zbog njega jedino mi osjećamo da smo ugroženi u sred sopstvene države. Pored pozitivnih djelova koje nesporno posjeduje u važnim segmentima, brisanjem najbitnijih djelova i izmjenama doveo nas je u ovako težak položaj, kao pripadnike većinskog crnogorskog naroda svih vjera. Za to je odgovorna opet vlast, ne trenutna nego bivša i oni koji su radili na drugom nacrtu Ustava 2007. Tadašnja vlast je poslije izglasavanja Ustava krenula i kako tada, tako dan danas termin ,,građansko” kropolitičko djelovanje građanima plsiraju kao suprotno nacionalnom, što je apsolutno netačno. Građansko ustrojstvo je ustvari demokratsko društvo, koje nudi svima jednaka prava pred Ustavom i zakonim drzave i ne isključuje nikoga. Priznavanjem svih prava manje brojnim narodima dokaz je da građansko nije u suprotnosti sa nacionalnim, što Ustavni sud u ovoj navedenoj odluci potvrđuje. Međutim, pogrešnnim tumačenjem kreatori politika za vrijeme bivšeg režima, umjesto da osnaže, ustvari su potpuno oslabili samo i jedino crnogorski narod. Tako suverena Crna Gora priznaje sve druge osim sopstveni crnogorski nacionalni karakter. Brisanjem preambule iz novog Ustava CG iz 2007.g, nam se ustvari oduzela suština i bit postojanja Crnogoraca, Crnogorki i našeg entiteta, a u sred Crne Gore.
To je otvorilo put klerofašistima, nacionalistima i asimilatorima i danas živimo kulturocid, koji se agresivno sprovodi, a mi koji štitimo sopstveni identitet bivamo pogrešno okarakterisani kao ekstremisti, a što je najteže i od onih koji su navodno ,,pravi” suverenisti. To znači da ipak svi nemamo isto shvatanje i doživljaj domovine, jer dok je meni Crna Gora najveća svetinja, tim ,,suverenistima” sveta je prvo vlast i moć, pa tek posle toga znaju se uz pjesmu i slavlje śetiti Crne Gore, međutim kad se treba braniti od napada, niđe ih nema u borbenim redovima na raznim frontovima. Međutim, vrijeme je majstorsko rešeto i ponosna sam što nijesmo isti!
Ako današnja zbilja koju živi Crna Gora ne izrodi lidera poput Vidoja Žarkovića, spremnog da brani crnogorsko biće i životom ako treba, teško nama. Znam da Crnu Goru neće prenijeti niđe, da joj neće ni granice pomjerati, kako se neki danas ynaju podrugivati. Ali kad joj izmijene karakter, edukuju i oblikuju đecu nekom drugačijom istorijom koja ne poznaje ništa crnogorsko, projekat ,, Načertanije” se može smatrati uspješnim, bez i jednog metka.
Do tada ću kao žena Crnogorka bez straha biti braniteljka uz sve druge stamene banice crnogorske, koje su pokazale i dokazale da su najjači otpor koji se stvorio od 2020 godine, baš kao što je Vidojeva baba Mioljka primjer Crnogorke kakva ona jeste bila.
Pa dok ne dođe vrijeme da žena u Crnoj Gori ne bude stvarno uvažena kako zaslužuje, a ne korišćena samo za simulaciju rodne ravnopravnosti, a bez stvarnog prava odlučivanja, ostaje da se mi žene i dalje borimo. Prvo s našim Crnogorcima na pozicijama odlučivanja, koji se osjećaju ugroženim našim sposobnostima i spremnošću da branimo ovu grudu, nedvosmislenim jasnim otporom svemu što je neprijateljski okrenuto i napada našu kuću, majku i ideal- Crnu Goru. I dok svaka zemlja u regionu na mjesta odlučivanja postavlja žene, kod nas u Crnoj Gori toga nema, nemojte se zavarati javnom retorikom i slikama za javnost. Samo sporedne uloge pripadaju damama i procjenjujem da oslobođenje od pošasti dolazi kad žena preuzme mjesto odlučivanja, premijersko mjesto ili mjesto predśednice Crne Gore. A Crnogorka je vaspitana da po svaku cijenu sačuva dom i spremna je da ga životom brani ako zatreba i zato u ženi vidim izlaz i opstanak nikad jače napadnutog crnogorskog identiteta. Bez bojnog oružja, vode tihi rat koji za ishod ima genocid, isti kao onaj kao u Srebrenici, ali ovaj bez ljudskih žrtvi, ubija sve što ima predznak crnogorskog, tako što otima crnogorsku istoriju i kulturu, jednom riječju crnogorski indetitet. Atak dolazi sa iste adrese odakle je naručena Srebrenica.
Vrlo uskoro mora doći do osjvešćenja i pojavljivanja osobe koja je spremna da povede Crnu Goru ka izlazu iz identitetske krize, a to podrazumijeva strogo postovanje Ustava i zakona Crne Gore i jednakost i ravnopravnost svih. Trenutno vjerujem da do toga prije moze doći djelovanjem žene, baš kakva je bila Vidojeva baba Mioljka, a sad takva uloga može vaspitanjem đece crnogorske savjesno iznjedriti lidera koji će je poput Vidoja braniti i krajnje sačuvati sa svim svojim istinskim osobenostima: Crnogorskom pravoslavnom crkvom, crnogorskim jezikom, crnogorskom istorijom, kulturom, tradicijom i Crnogorkama i Crnogorcima svih vjera, kao i svim drugim manjinskim narodima koje niko ne negira i kojima niko ne ugrožava prava i sa ciljem da državne institucije rade za sve nas, a ne protiv nas i države koja ih je osnovala.
U toj borbi, poduhvati Vidoja Žarkovića treba da nam predstavljaju putokaz osvajanja slobode i čuvanja crnogorskog identiteta. Mislim da je propuštena velilka šansa od demokratske i mirnodobske obnove crnogorske nezavisnosti 2006. godine, da se izgrade i ojačaju institucije koje bi trebalo da vode brigu o crnogorskom identitetu i kulturnom nasljeđu Crnogoraca, s obzirom na traumatična i dramatična istorijska iskustva. Nažalost, kao narod, nemamo razvijenu kulturu śećanja, na pravi način. Imamo kratko pamćenje i nemamo skoro nikakvu nacionalnu strategiju, pa kao narod postajemo još ranjiviji.
Tebi Vidoje vječna slava i zahvalnost za doprinos koji si dao svojoj zemlji, potomče junaka koji su se borili i u redovima crnogorskih komita i antifašista, uvijek sa jednim istim ciljem, odbrane slobode i dostojanstva Crne Gore!
Hvala odani sine, neustrašivi ratniče, uzdanice, nepokoru i ponosu crnogorski!
Smrt nacionalizmu, fašizmu i sloboda Crnoj Gori i svima koji žive u njoj!
Sve prolazi, samo je Crna Gora vječna!
Jelena Marković
Profesorica crnogorskog jezika i književnosti
0 Komentara