Prije nesto više od dvije decenije, u okviru sesije Igmanske inicijative, imao sam čast i zadovoljstvo upoznati ugednog bosansko-hercegovačkog univerzitetskogprofesora Slava Kukića. 

Inače, bijahu to godine i vremena koja su ovaj uticajni regionalni panel posvećen normalizaciji odnosa zemalja Dejtonskog četvorougla, zalaganjem, idejama i autoritetom, između ostalih, obilježile ličnosti kao što su Ivan Stambolić, Živorad Kovačević, Borka Pavićević, Mirko Tepavac... kojima se u sjećanje nedavnom smrću pridružio poznati sociolog i politički analtičar Kukić. 

Godine koje su slijedile donijele su ne samo saradnju kako u okviru Inicijative, tako i u okviru crnogorskog naučnog časopisa Medijski dijalozi, čiji Slavo bijaše član redakcije, već i prijateljstvo koje sa današnje distance nosim u sjećanju i poštovanju kao veliki ljudski i socijalni kapital.

Pripadaše Slavo onom rijetkom, rasnom sloju angažovanih intelekualaca, koji je kao takav u sebi ujedinio znanje, misao i slobodan duh, mudrost i hrabrost, kritički svjetonazor, slobodu i prosvjetiteljstvo. Pritom, ne bijaše Slavo ezoterični distancirani naučnik. Naprotiv, harizmatik, džentlmen, prijatelj i kolega, plijenio je pojavnošću praveći tu razliku koju samo veliki i rijetki prave. 

Ukras njegovog bića bili su i duhovitost, šarm i spremnost da animira dobro u ljudima. Slavo Kukić - Gospodin.

Demonstrirao je gotovo svakodnevno ulogu i značaj intelektualca u društvu. Na najplemenitiji način sačuvao je čast, obraz i ime intelektualne misije i to u vremenu kada su mnogi zbog lukrativnih i drugih interesa izabrali zaklon ćutnje umjesto snage javne riječi. 

Na toj civilizacijskoj agori držaše Slavo uzvišeni etički čas sa porukom - ili jesi ili nijesi intelektualac i akademik. Kod Slava je to značilo - biti sad i odmah. 

Slavo, kao istinski biljeg i doajen intelektualizma ostaje blistava stranica jednog života, vremena i prostora. 

Zato je odlazak akademika i Čovjeka, prof. dr Slava Kukića ogroman gubitak za čitav region Zapadnog Balkana, veliki gubitak za sve poklonike i posvećenike slobode, pravde, jednakosti, antifašizma, istine, čijim vrijednostima je posvetio čitavog sebe bez ostatka. 

Gotovo kao malo ko Slavo je (pre)poznavao sva izvorištakonfliktnosti, sukoba, uzroka i posljedica, koji su nepovratno i nenadoknadivo donijeli nesagledive posljedice ovom parčetu Balkana. Žigosao je, bez razlike na vjeru, rasu i naciju, sve protagoniste zla i mržnje, ne pitajući za cijenu svoje slobodne javne riječi.

Sloboda i slobodan čovjek bijahu Slavu život i smisao života. Tim smislom ispunio je svoj život. Časno i dostojanstveno, postajući kao čovjek od integriteta paradiga slobodne javne riječi.

Način na koji je i najsloženije društvene procese, fenomene, antagonizme i konflikte, tumačio svojom laboratorijskom analitikom, besprekornim logičkim redom i metodskom sistematičnošću, ostaje kapitalni legat sjećanja na Slava Kukića kao primjer civilizacijske baštine uzorite i istinske intelektualnosti.

To je impozantna antička pouka i poruka kako se hrabrim i časnim životnim djelom upisuje u red besmrtnika. Kao takav, Slavo jeste besmrtnik. Kao takav izgradio je kulturu mišljenja, vrijednosti kritičke misli koja nije dozvoljavala da razna političkanepočinstva prođu mimo njegove javne reakcije. 

"A, čuj stari", rekao bi Slavo, "ako prećutimo govor mržnje, nacional-šovinizam i fašizam, onda i sami sudjelujemo u tome".

Kao takva osebujna markantna ličnost, čiji su stavovi plijenili pažnju, interesovanje i pozornost predstavnika međunarodne zajednice, predstavljao je kako glas kredibilne javnosti, tako i ime napora za afirmaciju regionalne stabilnosti, multivjerskog života i utemeljenja evropskog sistema vrijednosti. 

U tom duhu razobličavao je nosioce i politike retrogradnih etnocentričnih ideja temeljenih na diskriminaciji, mržnji i sukobima.

Slavo Kukić bio je rado viđen gost u Crnoj Gori, u kojoj je poštovan i uvažavan zbog blistavih stavova i riječi koje društva humanizuju, prosvjetljuju i čovječnim oblikuju. 

Poštovaše iskreno i ljudski akademik Kukić Crnu Goru, njenu slobodarsku istoriju, multivjerski sklad i građanski koncept društva. Volio je Slavo Crnu Goru, rado u njoj među svojim prijateljima boravio, besjedio i medijski nastupao. 

Ostaju lična sjećanja, anegdote, mjesta i gradovi koja su Slavovim prisustvom bili bogatiji za jednu nesvakidašnju intelektualnost velikog barda. 

Pažljivo, pomno i studiozno pratio je Slavo politička dešavanja u Crnoj Gori - i ne samo pratio, već i javno komentarisao karakter svih društvenih mijena i njima posljedičnih promjena. Činio je to argumentovano analitički i politikološki i akademsko sociološki. 

U svijetlu novih političkih okolnosti u Crnoj Gori Kukić je jasno govorio o opasnostima kleronacionalističkih desnih snaga, narušavanju međuvjerskog sklada, bespućima mitomanije, etnocentrizma i populizma. 

U tom duhu ukazivao je na opasnosti ugrožavanja crnogorske identitetske suverenosti u svijetlu projekata ofanzivnog velikodržavlja i asimilacije crnogorskog naroda, jezika i kulture.

Slavo Kukić - intelektualni bard. Paradigma slobode. Crnogorci bi kazali - Slavo bastadur. Rijetkim i hrabrim basta, a Slavu je bastalo i ljudski i znalački.