A čemu ta filozofija služi, osim što ne radi?
Kritičko mišljenje se ne uči na seminaru. Medijska pismenost se ne usvaja za pola godine. A predmet koji bi nam najviše mogao pomoći u tome iščezava, umjesto da se, reformisan, ponudi i mlađim generacijama
U našem društvu mnoge humanističke nauke imaju “loš glas”, smatraju se prolaznim zanimacijama, gubljenjem vremena, nebitnim stvarima. Tako nešto možete susresti kod svih profila obrazovanja, čak i kod onih koji će vam reći da treba “poštovati struku” kada se radi o prirodnim naukama, dok u kulturi, umjetnostima, filozofiji “svako ima pravo na svoje mišljenje”, nevezano za to da li se radi o klasično obrazovanoj osobi, nekome ko se u slobodno vrijeme time bavi ili o potpunom laiku.
U humanistikama, navodno su sva mišljenja jednaka i tu se možete obrazovati uspomoć tri klika internet pretraživača. Pogotovo je “loše” prošla filozofija, koja je postala glagol za uzaludan govor, za trućanje, blebetanje. I kako onda učiti ili upisati filozofiju ako ste naučeni, a usvojeni govor nije mala stvar, da vas ućutkuju riječima “ne filozofiraj” (života ti!)?
U sve to se onda veoma lako uklapa “izbacivanje” filozofije iz programa srednjih stručnih škola, izbacivanje kojem sada svjedočimo u Srbiji, a već se dogodilo u Crnoj Gori i nekim drugim zemljama.
Upravo pod maskom “stručnosti”, uz priču kako vas škole ne uče vještinama i zanatima već “nepotrebnom znanju”, filozofija nije preživjela sječu i mnogi đaci će biti uskraćeni za sve što ona nudi. Išlo se na prvu loptu uz razmišljanje – šta se može učiti u školi što će nam obezbjediti radno mjesto, što će nas učiniti konkurentnijim na tržištu rada?
Nesporno, filozofija to ne može. Sa znanjem filozofije nećete pretjerano, zapravo nećete ništa, zaraditi, ne možete filozofirati kvalitetan obrok, filozofirati programski jezik, filozofirati prevoz tereta. Kada smo započinjali studije, na jednoj od prvih vježbi je asistent rekao da sa ovom diplomom možemo raditi na stovarištu ili možda u nekom magacinu. To izlaganje je bilo brutalno do te mjere da je jedna koleginica nakon završenih vježbi briznula u plač.
Postavlja se pitanje, čemu služi filozofija, zašto bi se neko njome uopšte bavio, ali i ono drugo – kojoj svrsi služi filozofija u obrazovanju i da li je potrebna? Govorim i u svoje i u ime svih kolega kada kažem da nismo išli na studije filozofije da bismo radili na stovarištu ili u magacinu. Nikakvog problema nema u tim zanimanjima, stvar je u tome da nijedan student ne zakorači na Filozofski fakultet očekujući da unovči diplomu.
Sjećam se kolege koji je govorio kako želi studirati filozofiju tražeći kroz nju umjetnost, jer ako nema umjetnosti u filozofiji, ona mu ne treba. Drugi je bio zainteresovan za etiku, treći za jezik, a većina se stidljivo nadala rješavanju metafizičkih pitanja, onih o duši, univerzumu i Bogu. Jedna nam je stvar bila zajednička, čudili smo se svijetu oko nas i pokušavali smo da razvijamo to čuđenje, da dobijemo makar neka rješenja, makar neke odgovore koji bi nam olakšali tumaranje po svijetu u koji smo, protiv svoje volje, bačeni.
Očekivano, niko nije postigao poseban uspjeh u tome. Filozofija nije završena priča, nije cilj kroz koji se prolazi već posebna vrsta naočara koje, kada ih jednom stavite, nikad ne možete skinuti. Nakon diplomiranja me je par ljudi, polupodrugljivo pitalo “i koji je onda smisao života?”, na šta sam isključivo mogao ponuditi odgovor – ne znam.
Filozofija ne daje nijedan konkretan odgovor na kraju, jer sve konkretno što ponudi, vremenom postane posebna nauka, ali mi je dala te naočare, kao i mnoga druga pomagala uz koje daleko bolje doživljavam svijet oko sebe, sve što u njemu nalazim i sve na šta nailazim. Međutim, ova priča nije počela o studiranju i odabiru filozofije kao životnog poziva, već o potrebi postojanja filozofije u srednjim školama.
Tvrdnja da filozofija nije “isplativa” pa je zato potrebno njeno ukidanje je klasično razmišljanje na prvu loptu. Ovo postavlja pitanje – koja to profesija garantuje dobru zaradu i šta treba učiti da bismo se zaposlili?
Čak i neki od nužnih predmeta, kao što su strani jezici, ne mogu garantovati radno mjesto zbog hiperprodukcije kadrova. Samim tim, važnost učenja stranog jezika u srednjoj (i osnovnoj) školi ne leži u sigurnom poslu, već u tome što se radi o oruđu koje morate imati ako želite bilo šta raditi, ako želite kvalitetno živjeti u ovakvom svijetu. Možda zvuči paradoksalno, ali je istinito, i filozofija jeste takvo “oruđe”.
Uzmimo u obrzir da živimo u digitalnom dobu, informatičkom dobu, dobu u kojem možemo doći do svake informacije za tren, dobu u kojem nosimo portabl encikopledije u svom džepu i sva svjetska znanja su tri klika udaljena od nas. Upravo zbog toga reforma obrazovnog sistema ne samo da je nužna, već ona uveliko kasni. Svako učenje podataka, svako gomilanje informacija je zbog toga izlišno, prevaziđeno. Pamćenje specifičnih pojmova ili bitnih datuma predstavlja uzaludnu radnju. Zato i školovanje kakvo smo imali tokom dvadesetog vijeka, sa sve nastavničkim i profesorskim ispitivanjima kad je bila neka bitka i koliko rudnika ima u Kongu, moraju postati relikt prošlosti, ona su, jednostavno rečeno, arhaična.
S druge strane, to ne znači da je obrazovanje završeno. Naprotiv, ono je potrebnije nego ikad. Mladim umovima koji od šeste ili sedme godine kreću u školu nužno je da nauče koncepte, pojmove, da se nauče kritičkom mišljenju. Tu leži pravi izazov za obrazovanje danas, kako omogućiti djeci da steknu odgovarajuće okvire, da usvoje mehanizme kojima će moći da “obrade”, da prime “gigabajte” informacija koje dobijaju, uglavnom putem društvenih mreža.
Ne smijemo biti ludisti koji će ponavljati da su telefoni zlo, kada su oni realnost, ne smijemo govoriti da je internet zaludan, kada je svuda oko nas, ne smijemo se pretvarati da su stvari onakve kakve su bile dok smo mi bili mlađi. Svako će dijete sa punim pravom odgovoriti da je suludo učiti gustinu naseljenosti glavnih gradova Evrope kada mu je odgovor na to “sažvakan” na Vikipediji.
Upravo tu filozofija nalazi svoje mjesto u današnjem obrazovanju. Ona ne da nije višak, ona je obavezno štivo da bi se u ovakvom društvu moglo išta naučiti, išta razumjeti. Ne mislim time samo na filozofiju, isto važi i za druge humanističke nauke kao što su sociologija ili psihologija, sve one imaju istu moguću svrhu u srednjem, a što ne i osnovnom, obrazovanju.
Filozofiju možda ne moramo više učiti kao što se to čini danas, možda je i ona prevaziđena kao predmet u kome se taksativno navodi šta su govorili Predsokratovci, pa šta Platon i Aristotel, hrišćanski filozofi, Dekart, Lajbnic, Kant, Hegel i tako sve do savremenog doba. To možda treba prepustiti visokom obrazovanju. S druge strane, filozofija bi u ovakvom, digitalnom, informacionom društvu, pojedincu mogla pružiti načine kako da se izbori sa svime što ga “zapljuskuje”, da se uspješno porve i sa onim što čuje na ulici, na televiziji ali i na TikToku.
Džabe nam je sva priča o “kritičkom mišljenju” i “medijskoj pismenosti” ako smo ukinuli predmet koji nam najviše može pomoći u tome. Kritičko mišljenje se ne uči na dvosedmičnom seminaru. Medijska pismenost se ne usvaja za pola godine već “brusi” čitavog života. Zato je tužno da predmet koji bi nam najviše mogao pomoći u tome, iščezava, umjesto da se, reformisan, ponudi i mlađim generacijama, da se na neki način uči i u osnovnoj školi, da razvija kod djece “čuđenje” od njihovih prvih školskih dana.
U Crnoj Gori djeca u petom razredu dobijaju predmet “Društvo” u kome uče šta je zajednica, šta je opština, ukratko – koje to teme od nas čine “Društvo”. Upravo bi taj predmet mogao da, umjesto što već u narednom razredu postaje “istorija”, bude amalgam filozofije, sociologije, psihologije, pa i onog kukavnog “Ustava i prava građana” koje smo učili, i da prati školovanje iz godine u godinu.
Ne zanima osnovce ni ko je bio Hegel niti ko je bio Karl Poper, ali bi ih zanimalo šta je to pravda, šta je vrlina, šta je lijepo, šta je beskonačnost, kako razmišljamo, kako osjećamo, šta nas spaja a šta razdvaja.
U svakoj priči o modernoj nastavi dominira mišljenje o upotrebi “Blumove taksonomije” prilikom ocjene rada određenog đaka. Ta taksonomija navodi da su vještine koje treba razviti ne samo usvajanje znanja već i sposobnosti analize, sinteze i evaluacije naučenog. Insistirati na Blumovoj taksonomiji a ukidati predmete koji direktno razvijaju tražene vještine je prosto suludo.
Rasčlanjivanje pročitanog na djelove, formiranje novih pojmova od onih postoječih a naizgled nepovezanih, ispitivanje onoga što smo naučili i sebe kao onoga ko uči, sve su to okviri filozofije, sve se to kroz filozofiju uči i razvija. I sve je to osnova bilo kakvog kritičkog mišljenja. Ne radi se samo o želji diplomiranog filozofa da njegov poziv i dalje “živi”, već o stavu da je razvoj kritičkog mišljenja bez filozofije nalik vožnji bicikla kojem je pao lanac – pedale se okreću, ali ne idete nikuda.
Neophodno je da protiv ovoga ustane cijela zajednica. I ljudi zaposleni u obrazovanju, i roditelji, i zainteresovana javnost ali prije svega profesori filozofije sa Filozofskog fakulteta. Nažalost oni, zauzeti “igrama prestola” na svojim katedrama, nisu iskazali interesovanje, niti pokazali bilo kakav trud. Ali, njih će to u već skorijoj budućnosti “ujesti” smanjenjem broja studenata koje vodi smanjenju dostupnih finansija iz budžeta.
Što se nas, “zainteresovane javnosti”, tiče, moramo biti spremni na naredni korak – na pretvaranje filozofije u izborni, fakultativni predmet u gimnazijama i njeno polako iščezavanje iz kurikuluma. Tako nešto bi dodatno osiromašilo obrazovanje budućih generacija i, slobodan sam to da kažem, obesmislilo ideju obrazovanja na tom nivou. Pa vi onda probajte nekome da kažete – ne filozofiraj, časti ti!
izvor: https://velikeprice.com/
0 Komentara