Za Antenu M piše: Ela Abramović

Da je gospođa Milena Milatović uoči početka školske godine izašla pred kamere i mikrofone ili na svom X nalogu čestitala taj dan, a onda progovorila o nastupajućoj epidemiji morbila, i – kojim slučajem - rekla da li je i zašto vakcinisala svoju djecu, uradila bi dvije stvari koje znaju da rade prve dame.

Prvo bi, makar malo, ublažila grdnu sliku inferiornosti svog muža-predsjednika u skorašnjem susretu s balkanskim autokratom. Drugo, mnogo važnije, podstakla bi roditelje da bolje razmisle, da vjeruju naučnim saznanjima o učincima vakcina za spas čovječanstva, i pritom podržala umorne medicinare koji ne prestaju da apeluju, mjesecima, godinama unazad. Jer prva dama je uticajna (ne miješati je s influenserkama!), može da mijenja stavove i ponašanja drugih, ona je role model, ona može da utiče na donosioce važnih odluka, uključujući i vlastitoga muža.  

Ovako, vidljivo samopouzdanija i veselija od svog supruga, ona je izabrala da se ispred Hrama slika s šestogodišnjom kćerkom, s kojom je došla na moleban “za blagosloven početak nove školske godine, za dobro zdravlje, za sticanje znanja i umnožavanje ljubavi, kako đaka i studenata koji se spremaju za nastupajuću školsku godinu, tako i za profesore, nastavnike, učitelje i sav prisutni vjerni narod”, (svetigora.com).

Ne sporim pravo pomenute gospođe i supruga joj da vjeruju i da vaspitavaju djecu u tom duhu. (Uzgred, možda bi mogla popričati sa suprugom gdje i kojim povodima objavljivati slike s djecom, jer nije obična influenserka, zar ne!?) 

Kao i svaki roditelj đaka prvaka gospođa Milena svoju radost ne krije, šalje dobre poruke i očekivanja, I velikodušno - za sve ostale đake. Samo što gospođa Milena, u brzini svojih misli i nesuzdržane radosti, možda i nije bila svjesna koje je još poruke poslala đacima. Jer, u najavi molebana sve je jasno: đaci, naš dragi, mali, vjerni narode, vi ste u božjim rukama, u njima je i vaše zdravlje, i vaše znanje, i sve vaše ljubavi. Ništa od toga nije do vas, na vama je samo – da vjerujete. I slogan ovih dana održanog 23. Dječijeg pravoslavnog sabora “Vrline vode u visine” poziva djecu, slikom I riječju, da se penju putem vrlina ne da bi razvijali svoje ličnosti i najbolje od sebe, nego da bi, i uprkos zakonima fizike, uz ljestvice stigli – ravno do Boga.

Nije u krivu gospođa Milena, kao ni mnogi vjerujući roditelji, da crkva može pružati emocionalnu i fiziču poršku i djeci i odraslima. Istraživanja (ne kod nas) pokazuju da religiozna djeca imaju manju vjerovatnoću da će biti uključena u neka rizična ponašanja. Crkva, posebno u odsustvu drugih oblika podrške, prije svega porodične i društvene, može preuzeti kontrolu nad ponašanjem djece. I to umiruje mnoge s pravom zbunjene ili nesnalažljive roditelje danas – da crkvi mogu povjeriti svoju djecu na vaspitanje i obrazovanje. 

U krivu su svi oni koji misle da su djeca i odrasli koji vjeruju samim tim moralno superiorniji; istina je da i djeca koja su odgajana s religijom i ona koja su odgajana bez nje mogu izrasti u moralne ljude. Nije potrebno da djeca budu odgajana u vjerskom duhu kako bi naučila dobre vrijednosti. Naravno, kad im u tome pomognu i roditelji i škola.

Religija može usaditi vrijednosti kao što su samokontrola, disciplinovanost, altruizam i neke socijalne vještine, pokazuju istraživanja. Međutim, njima se jednako utvrđuje da se te tzv. meke vještine najčešće razvijaju na štetu akademskog uspjeha, tačnije – postignuća u matematici i prirodnim naukama. Darvinova teorija evolucije već godinama nije u kurikulumu naše osnovne škole.

Zato neka nas ne čudi ako uskoro i ovdje (javno) čujemo vrlo popularnu dječiju “pravoslavnu” pjesmu “Mi smo deca neba, Oca nebeskog, sve što smo, i što imamo, sve nam je dao Bog... Gladni smo samo neba, hleba nebeskog, zemlja nema, sve što nam treba siti smo prolaznog...” I krenu u potragu za vječnošću.