Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

To što predsjednik Milatović dopušta da ga javno ponižava Aleksandar Vučić nije tek njegov problem. Ponižavajući Milatovića, Vučić ponižava instituciju predsjednika, a time i Crnu Goru. Zato to, uostalom, Vučić i radi.

Ima tu veći problem. Predsjednik Crne Gore dužan je da brani Ustav Crne Gore. A u Ustavu stoji da je službeni jezik u Crnoj Gori – crnogorski. Nije da je jezik u Crnoj Gori srpski, a neki ga, eto, zovu drugačije, kako tvrdi Milatović. Nego Ustav kaže da je crnogorski. A neki, recimo on, zadužen da poštuje Ustav – kažu drugačije.

To kojim jezikom misli da govori Milatović, njegova je stvar. Ali odbrana Ustava nije stvar njegove impresije, nego – njegova obaveza.

Stoga je Milatovićevo samoponiženje pred Vučićem primjer antiustavnog djelovanja.

Osim toga, lingvistički stručnjaci Vučić i Milatović pojma nemaju o čemu pričaju.

Da vidimo šta kažu činjenice.

Po Miloševićevom Ustavu iz 1990, službeni jezik u Srbiji je – srpskohrvatski. Izvolite izvod iz Ustava:

Novi Ustav Srbije donesen je tek 2006. Bio je to takozvani „Koštuničin Ustav“. E, tamo piše da je službeni jezik – srpski. Ali to je, rekosmo, tek 2006.

Kada je rođen predsjednik Milatović, službeni jezik u Crnoj Gori bio je, pogađate, srpskohrvatski – baš kao i u Srbiji. Znate li ko je uveo srpski u crnogorski Ustav? Nije Kralj Aleksandar. Za njegova zemana, jezik koji su djeca učila u školama zvao se „narodni“.

Odgovor vam se neće dopasti. Ali… It is what it is. Srpski jezik je u Crnu Goru uveo DPS – godine 1992. Ta ga je partija definisala kao ustavnu kategoriju.

Gore rečeno znači nekoliko stvari.

Prvo: srpski nije nikakav „prirodni“ ili „nulti, početni“ jezik u Crnoj Gori. Nego je srpski jezik novotarija. Ako ste rođeni u Crnoj Gori prije 1992, po Ustavu i zakonu vaš maternji jezik bio je srpskohrvatski.

Iz toga proizilazi da ne samo da, kako je Vučić nasuvo ribao submisivnog Milatovića, crnogorski nije srpski, nego ni srpski nije srpski. Nego je srpskohrvatski.

Drugo: da je i Vučiću i Milatoviću maternji srpskohrvatski, a ne srpski, kako obmanjuju narod. I jedan i drugi rođeni su dok je srpskohrvatski ustavom bio definisan kao službeni jezik.

Znači, dalje, da po njemu ispada je naš predsjednik Milatović još kao mali, dok se poput Toma Sojera veselo igrao kraj rijeke Zete, govorio srpski, dok su Srbi u Srbiji još govorili srpskohrvatski.

Nažalost, znači i da je Vučić svoj zloglasni govor u Glini, koji je u crno zavio mnoge Srbe, iako je govor bio velikosrpski, održao na srpskohrvatskom jeziku.

Naravno, ni srpskohrvatski nije „prirodno“ ni „nulto“ stanje našeg jezika. Svako imenovanje je politički čin. Kada djetetu date ime – i to je politički čin. Naziv srpskohrvatski bio je rezultat političkog kompromisa jugoslovenske političke elite. Insistiranje na tome da je Crna Gora jedina država sa prostora bivše Jugoslavije koja nema pravo po sebi imenovati vlastiti jezik je asimilatorno i divljačko. A osim toga i uzaludno.

Za kraj. Vučić je jedan od onih ljudi koji se iživljavaju nad konobarima: takav je to tip. To je, dakako, odvratno. Ali: ako ne želite da vas Vučić ponižava, nemojte mu biti posluga.

Milatović, pak, podsjeća na onu djecu koja vazda očajnički pokušavaju da se uklope. Znate onu djecu koja, ako su u društvu metalaca, tvrde da im je Metallica najdraža grupa, iako kući slušaju Zdravka Čolića? Znate onu djecu koja navijaju za Budućnost, ali u društvu „Delija“ viču: „Zvezda, Zvezda“. Onu djecu koja niti puše niti piju, ali radi društva, da ne štrče, povuku tri gutljaja Banatskog rizlinga pa do zore povraćaju.

Ne mora to, bolan, tako.

Prezir koji Vučić pokazuje prema Milatoviću i Spajiću,  a naročito Milatoviću, nije emitovao prema Đukanoviću ili Markoviću. A ni prema Krivokapiću. Koji je u Vučićevom parlamentu održao govor koji je završio riječima: sad ću vam na crnogorskom reći – nek je vječna Srbija. I dobio dug aplauz.

Jebi ga, momci. Malo kičme i običnog ljudskog ponosa nikada nikoga nije ubilo.

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)