Škrinja

Religijske slobode i šta ambasador treba da bude

Sep 02, 2024 1 Komentara

(15 riječi)

Za Antenu M piše: Biljana Jovićević 

Oduvjek zainteresovana za politiku, imala sam sopstvenu predodžbu o tome šta jedan ambasador/ca treba da bude. Posebno ambasador zemalja takozvanog Zapada, budući da vjerujem da je Crnoj Gori mjesto u tom civilizacijskom korpusu. Bez iluzije da to zaista podrazumijava navodno (ne)mješanje u unutrašnje procese u regionima kao što je Zapadni Balkan, ali sa logičnim real-političkim pitanjem: o kakvom miješanju je riječ? Da li o miješanju kojim se promovišu najviše vrijednosti zapadne civilizacije, kulturni i ekonomski odnosi u skladu sa tim vrijednostima ili „ambasadorska politika“ koja uglavnom dominira u regionu, kako je nedavno na jednom regionalnom skupu pojasnio jedan bivši diplomata i EU parlamentarac.  

Svijetli primjeri

Pojedine ambasadore upoznala sam lično, neke preko medija i društvenih mreža, a za ovu priliku izdvajam upravo jedan broj američkih - nažalost ne „u nas“.  

Američka ambasadorica Marija Jovanovič (Marie Yovanovitch), dugodišnja članica američke diplomatske službe na visokim pozicijama, bila je među ostalim ambasadorica SAD-a u Ukrajini. Jovanovič je bila meta kampanje Donalda Trampa (Trump), koji je tražio lojalnost umjesto profesionalnosti čemu se oduprla. U maju 2019. Tramp je opozvao Jovanovič s dužnosti zbog odbijanja da podlegne pritisku predsjednikovih ljudi (bivšeg državnog tužioca i gradonačelnika Njujorka, Rudija Đulijanija /Rudy Guiliani), koji su tražili od nje da izvrši pritisak na Ukrajinu da otvore istragu protiv njegovog političkog suparnika u borbi za reizbor 2020. Džoa Bajdena (Joe Bidena). Iako su mnogi u Stejt dipartmentu (SD/State Department) smatrali da su napadi na nju nedopustivi, mnogi javno i interno protestovali, samo je jedan visokopozicionirani pripadnik Stejt dipartmenta podnio ostavku-savjetnik tadašnjeg državnog sekretara Majka Pompea (Mike), ambasador Majkl Mekinli (Michael McKinley).

Jovanovič je svjedočila pred Kongresom dva puta, uključujući i prilikom Trampovog impičmenta. Po napuštanju diplomatske službe postala je univerzitetski profesor i think-thank istraživač. Upravo na početku druge ruske agresije na Ukrajinu, u martu 2022. izašla je njena knjiga „Lekcije s ivice: Memoari“ (Lessons From the Edge: A Memoir). U sjećanju mi je ostalo njeno gostovanje kod Stivena Kolbera (Stephen Colbert), zbog privrženosti, emocije i ljubavi sa kojom je govorila o Ukrajini i njihovoj pravednoj borbi – ali i ručno rađenoj narukvici iz Kijeva, na kojoj je pisalo „Fuck Putin“ koju je s ponosom nosila.

Drugi primjer je bivši ambasador SAD-a u Rusiji, sada takođe profesor Majkl Mekfol (Michael McFaul). Ambasador u Rusiji bio je samo dvije godine od 2012-2014, ali je godinama bio savjetnik američke administracije, uključujući i predsjednika Baraka Obame (Barack). Strast, znanje i precizno determinisanje svega što se dešava u Rusiji, agresiji na Ukrajinu i svim procesima u tom regionu zadivljujuća je, a budući da rado čitam i njegove tweetove ali i tekstove u medijima, kao i newsletter, prilika je i da se nauči puno toga.

Ime trećeg američkog ambasadora neću pomenuti, prije svega zato što je na dužnosti, a prilika da ga lično upoznam bila je „of the record“. Kao i ambasadori Jovanovič i Mekfol, sjajni američki diplomata zadivio me znanjem i razmijevanjem ne samo države u kojoj službuje, već cijelog regiona gdje je i ranije, samo u drugoj državi bio diplomatski izaslanik - oblasti kojoj je Rusija konstantna prijetnja. Njegovo poznavanje istorije tih dražava uključujući i Ukrajine i Rusije, razumijevanje procesa i ljubav koju je iskazao prema zemljama i ljudima te regije zadivljujuća je.

Pošto je bilo „of the record“ detaljno smo komentarisali jedan tekst u zapadnim medijima čija je meta, na pomalo perfidan način bio ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski. Ispostavilo se da poznaje autora, pa smo razgovarali o mogućim motivima. Divan čovjek i knjiški primjer diplomate. Znam da sam pomislila – kako se dobija ovakav diplomata?

Iz navedenog vam je jasno kako vjerujem da ambasador mora voljeti ili makar dobro razumijeti zemlju u kojoj je diplomatski izaslanik.

Za samo jednog diplomatskog predstavnika iz korpusa onog što zove „naši zapadani partneri“ (EU, UK, SAD), mogu danas reći da u Crnoj Gori, a budući sam imala prilike čuti i opservacije o cijelom regionu, nije samo da odradi svoj mandat do sljedećeg namještenja – već da zaista želi da doprinese da suštinski postignemo standarde i vrijednosti – kako Crna Gora, tako i cijeli region.

Susreti Rajnke-Joanikije, predizborna tradicija ili crveno slovo

No, ovdje tema nije on/ona, nego način djelovanja jednog od ostalih – možda i najvažnijeg.  

Kao sekularnoj građanki ova države, kojoj je muka od ubrzane klerikalizcije i sofisticirane fašizacije crnogorskog društva, pod plaštom navodnog napredovanja ka EU, koje je i pored svih padova i uspona od 90-tih godina prošlog vijeka do danas, uspijevalo da sačuva građanski i sekularni karakter zemlje- koji nam sad nam ubrzano izmiče, vijest o susretu ambasadorice SAD-a u Crnoj Gori, gospođe Džudi Rajsing Rajnke (Judy Rising Reinke) sa mitropolitom Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori, Joanikijem Mićovićem, za kojeg je ova država „mala Ukrajina“, neposredno uoči veoma važnih lokalnih izbora u nekoliko opština, a naročito u Glavnom gradu - Podgorici u kojem živi trećina populacije ove zemlje, pogodila me - najblaže rečeno (to put it mildly).

Srećom kao novinar bila sam u mogućnosti da upitam i zašto - i Ambasadu i njenu glavnu diplomatsku izaslanicu, kao i Stejt dipartment (State Department/SD)? Zašto se ambasadarica SAD-a po ko zna koji put u vrijeme važnih političkih procesa u Crnoj Gori susrijeće za prvosveštenicima SPC, vjerske organizacije koja je u Crnoj Gori, kao i cijelom regionu Zapadnog Balkana na osnovu njenih akcija i djelovanja, već više od tri decenije, prepoznata i označena kao ekstremistička religijska organizacija, koja blagosilja zločine i proglašava za svece ratne zločince, i koja je preko Ruske pravoslavene crkve- neskriveni proxy Kremlja na ovim prostorima.

Evo pitanja koja sam uputila ambasadorici Rajnke, 28. avgusta, odmah nakon što je objavljena vijest sa fotografijom o njenom susretu sa kontroverznim mitropolitom Mićovićem, koincidencija ili ne, baš na pravoslavni svetac – Gospođin dan:

1. Postoji li neki konkretan razlog za sastanak sa mitropolitom SPC-a, gospodinom Joanikijem Mićovićem i koji je bio razlog Vaše posjete?
2. Da li gospođa Rajsing Rajnke ima bojazni da bi se njen susret sa poglavarom SPC-a u Crnoj Gori, samo mjesec dana prije vrlo važnih lokalnih izbora (u Podgorici živi trećina stanovništva) mogao shvatiti kao miješanje u izbore – imajući u vidu da je SPC označena kao maligni proruski politički akter koji se u prošlosti miješao u izborne procese - od strane relevantnih zapadnih organizacija, uključujući i EU parlament?
3. Da li je njena ekselencija upoznata sa činjenicom da je poglavar SPC u Crnoj Gori, gospodin Mićović nazvao Crnu Goru „malom Ukrajinom“ – i šta misli o takvim izjavama?
4. Smatra li gospođa Rajsing Rajnke da je u redu da se svako malo susrijeće s predstavnikom SPC-a u Crnoj Gori kada je, kao američki diplomata, sasvim sigurno svjesna činjenice – da to može/se tumači kao podrška SAD određenom pojedincu ili subjektu u Crnoj Gori i regiji Zapadnog Balkana?

Nakon Ambasade SAD-a, na adresu za medijske upite o vanjskoj politici Stejt Departmenta, uz detaljan kontekst o djelovanju SPC-a, u Crnoj Gori i regionu, srdačanim susretima ambasadorice Rajnke nekako uvijek u vrijeme važnih političkih dešavanja i sa pokojnim „dragim mitropolitom“ Amfilohijem, koji je NATO od „milošte“ zvao „četvrti Rajh“, uputila sam dva pitanja:

1. Da li Stejt dipartment brine da se sastanak gospođe ambasadorice Rajsing Rajnke sa čelnikom SPC-a u Crnoj Gori, samo mjesec dana prije vrlo važnih lokalnih izbora, može smatrati miješanjem u izbore, imajući u vidu da je SPC označena kao maligni proruski politički akter koji se u prošlosti miješao u izborne procese - od strane relevantnih zapadnih organizacija, uključujući i EU parlament?
2. Da li je sa stanovišta Stejt dipartmenta prikladno da se američki diplomata svako malo susrijeće sa predstavnicima SPC u Crnoj Gori, kada je, kao američki diplomata, svjesna činjenice - da ovakva vrsta susreta može/se smatra javnom podrškom SAD određenom pojedincu ili entitetu u Crnoj Gori i regionu Zapadnog Balkana?

Prvi, generički odgovor stigao je kao potvrda SD da su dobili upit, pod kojim je brojem i da će me kontaktirati uskoro. To uskoro bilo je već u toku noći 28/29. avgusta i poruka je u AI stilu glasila:  

„Razumijem da ste već upućeni na ambasadu u Podgorici“.

Na dodatno pitanje da li to znači da SD neće odgovarati na prethodna dva adresirana na njih, do momenta pisanja ovog teksta odgovor nije stigao.

Ali jeste zato od Ambasade u Podgorici, 29. avgusta popodne. U email-u je pisalo da šalju odgovor ambasadorice na pitanja:

„Dana 27. avgusta sastala sam se s mitropolitom crnogorsko-primorskim Srpske pravoslavne crkve Joanikijem, u okviru rutinskih angažmana ambasade sa predstavnicima vjerskih zajednica u Crnoj Gori. Osim toga, nedavno sam imala priliku susresti se i sa nadbiskupom Katoličke crkve Rokom Đonlešajem (Rok Gjonlleshaj) (26. avgusta) i reisom Rifatom Fejzićem, poglavarom Islamske zajednice u Crnoj Gori (29. avgusta).

Razgovori sa crnogorskim vjerskim zajednicama omogućavaju mi da iznova potvrdim predanost Sjedinjenih Država podršci vjerskim slobodama, temeljnom ljudskom pravu koje je centralno mjesto u našoj vanjskoj politici. Na sastancima sam naglašavala da sve vjerske grupe treba tretirati jednako i podsticala sve vjerske lidere da njeguju atmosferu međuvjerske tolerancije i međusobnog poštovanja“.

 Uslijedila su dva potpitanja:

       1.Da li gospođa ambasadorica Rajnke, u duhu odgovora na moja pitanja, ima plan da se sastane sa mitropolitom Crnogorske pravoslavne crkve i kada? Ako nema takav plan – postavlja se logično pitanje zašto ne?

2. Da li je odgovor koji smo dobili od njene ekselencije - odgovor na sva četiri postavljena pitanja? Primijetila sam da ste naveli da je to "odgovor ambasadorice na vaša pitanja" - ali samo da preciziramo?

Ovoga puta na dva pitanja su, dan kasnije, stigla i dva odgovora:

1. Ambasdorica Rajnke: „Mitropolita Crnogorske pravoslavne crkve sam ranije susrela nekoliko puta za vrijeme svog mandata, kao što sam se susrijetala i sa drugim vjerskim poglavarima i vjerskim zajednicama širom Crne Gore. Moje osoblje i ja nastavit ćemo se sastajati s vjerskim grupama u Crnoj Gori i njihovim liderima u skladu sa našom predanošću vjerskim slobodama i ljudskim pravima.”
2. Da, to je bio ambasadorkin odgovor na sva četiri pitanja.

Pretpostavljam da su čitaoci primjetili da ambasadorica Rajnke, za razliku od ostalih vjerskih poglavara, nije pomenula ime mitropolita CPC-a.

Put do pravoslavne džamahirije popločan brigom za religijske slobode

Bilo bi logično i da nakon ovoga uputim još nekoliko pitanja za američku izaslanicu u Crnoj Gori - sa fokusom: šta je sa pravima nas koji nijesmo religiozni i koji smo pomalo siti što nam se država sve uz njeno terciranje skoro šest godina, umjesto prozapadno orjentisanog, sekularanog društva baziranog na socijalnoj pravdi i humanim vrijednostima – pretvara u pravoslavnu džamahiriju (razlika je samo u odjeći – bar još uvijek), u kojoj se djeca u osnovnoj školi kunu „časnoga mi krsta“ i „Ostroga mi“ (a kako i ne bi pored ovakvih  "uzora") ali zato na Pisa testovima budu među najgorima; šta je sa pravima nas koje SPC zajedno sa zvaničnim Beogradom preko njegovih namjesnika u vlasti pokušava i „soft“ i „hard“ metodama ubijediti da smo po nacionalnosti i idetitetu ono što njima odgovara, a ne ono kako se sami određujemo i identifikujemo.

Međutim na osnovu i ovih odgovora i diplomatskih aktivnosti iskazinih ovdje u proteklom periodu, potpisnici ovih redova teško je očekivati bilo kakav odgovor koji neće zvučati kao da ga je pisao ChatGPT. Jednako je teško očekivati i smislene, a ne generičke AI odgovore od Stejt Dipartmenta na upite iz ovog dijela svijeta, sve dok se, rekli bi vjernici „ne dao dragi Bog“, ponovo ne zapuca na Zapadnom Balkanu.

E onda bi se njihovi politički stratezi mogli zapitati, čekaj - ko je ono prodavao oružje po regionu – mi (Zapad) ili Rusi?!

Do tada - najvažnije pitanje na Zapadnom Balkanu uz čuvenu matru o „borbi protiv korupcije i kriminala“ (iz koje su „opravdano“ vjerovatno izuzeti Vučić – Grenel /Grenell)- Kušner /Kushner i Rama) biće - religijske slobode.

U tom smo duhu i počeli redovno na Javnom servisu TVCG, o svakom sekularnom pitanju uključujući i o elementarnim pravima žena (koja su usput budi rečeno, za razliku od SAD-a, u SFRJ postojala od 1945,a sad se pokušavaju ograničiti, baš kao i u Americi) dovoditi religijske lidere da smatraju i razmatraju, umjesto stručnjaka i onih o čijim je pravima riječ.      

U Lekino doba i ambasadori su bili drugačiji

Ali i to je danas Crna Gora, a i Amerika – i zato je danas drugi put ozbiljan kandidat za predsjednika najmoćnije države na svijetu Donald Tramp (Trump), nuspješan biznismen koji je šest puta bankrotirao, ali zato medijski mag, koji je upravo podilazeći religijskim evanđalističkim fanaticima, iako lično praktikuje sve suprotno vjerskim učenjima (stoga valjda i Bibliju drži naopako), šireći strah o ugrožnosti – u prilici da se ponovo vrati u Bijelu kuću.

Jedan od najpoznatijih ateista/agnostika na svijetu, pisac, novinar, publicista i najbolji debater ikad, prerano preminuli Kristofer Hitčins (Christopher Hitchens), autor meni jedne od najvažnijih knjiga „Bog nije veliki“ u podnaslovu „Kako religija truje sve“ (God Is Not Great- How Religion Poisons Everyting) na pitanje zašto se iz Velike Britanije preselio u SAD-a, između ostalog odgovarao i zato što su se utemeljitelji SAD-a postarali da to ne bude zemlja zasnovana na religijskoj dogmi već na nauci. Njegov prijatelj, britanski novelista Martin Ejmis (Amis), koji preminuo prošle godine (2023), a koji je takođe živio i stvarao u SAD-u, žalio je što Hič, koji je umro u od raka krajem 2011. nije doživio da vidi kako Tramp postaje 45 američki predsjednik, odnosno kako je jednom rekao u intervjuu The Guardianu: „Volio bi da je Hitčens mogao biti tu da se rva sa Trampom“.

Dok završavam teskt stiže vijest o smrti velikog jugoslovesnkog diplomate, partizana, državnika - Budimira Lončara Leke. Imao je cijelo jedno stoljeće dug i ispunjen život – ali žao mi je što odlazi još jedan svjedok nekad superiorne istorije i idela, istovremeno podsjetnik, kako smo i sami nekad bili znatno bolji i sposobniji na mnogim poljima uključujući i u diplomatiji, pa su nam vjerovatno u skladu sa tim bili i diplomatski izaslanici - i sa zapada i sa istoka.    

I da, ta zemlja se raspala u krvi nakon što su, riječima velkog jugoslovenskog kantautora Đorđa Balaševića u "Baladi o plavom" - prvo došli popovi - pa topovi - pa lopovi!