Francuski filozof Mišel Fuko, koji uvijek postavljaše pitanje "Ko smo", još 1975. godine u okviru kritike biopolitike, analizirao je "medicinski pogled" kao jednu od komponenti modernih "društava kontrole" koja nastaviše da se nakon ovog "pogleda" ubrzanošire, usavršavaju i razvijaju sve sofisticiranije tehnike ikomponente tog društva kontrole. 

Skoro pedeset godina kasnije ta surova demokratija tržista suvereno diktira i nadzire poželjan izgled naših tijela.

Mediji, marketing, digitalne i vizuelne umjetnosti, moda, filmska industrija, brojne specijalizovane klinike, reklamni agenti, kuće estetske hirurgije, popkultura, urbana i subverzivna estetika, svako na svoj način - ali sa istim ciljem, iznova (re)definiše naš, i ne samo naš, pogled na naše tijelo kao našu "dužnost ,obavezu i odgovornost". 

Reklo bi se da je u okviru ovog koncepta sociologije i transfiguracije tijela, riječ ipak o nečem drugom, suštinski prvom, kao paternalističko konzumerističko - kapitalističkoj moneti koja treba da živi, da dobro živi, na račun našeg tijela. 

Kad se porazi slobodni duh, tijelo se prepoznaje i postaje lakim resursom manipulacije koja na matrici uniformnosti i medijskog zavođenja, kontrolisano realizuje šire okvire i ciljeve ovog vijeka, oslobođenog kako duhovnosti tako isvake kritičke sumnje.

Izgraditi čovjeka koji ne pita i ne sumnja, jeste taj vječni ideal i cilj rigidnih autokratija i njima sličnih hibrida nekontrolisane moći.

Formulisanje fundamentalnih pitanja tijela na nov i nametnut način u najširem rasponu od estetske hirurgije do genetskog inženjeringa, gdje (ne)prihvatanje sopstvenog tijela znači i (ne)prihvatanje sopstvenog ograničenja, navodi nas da se sa mnogo egzistencijalne tjeskobe zapitamo - šta je to danas ljudsko tijelo? 

Čega je ono izraz? Tijelo - biološko ili tehnološko? Šta je i kakvo je tijelo ovog vijeka za koje će filozof Slavoj Žižek ustvrditi da više ne postoji.

Globalna zaključanost u današnjem dominantnom multimedijskom jeziku ekonomije pažnje uspostavila je pravolinijsku komunikaciju "očno orijentisane" kulture. 

Na toj paradigmi tijelu se dodjeljuje uniformna estetika konzumerističkog medijskog profila, čime se poništava ta vječna, čulna igra magije tijela. Kao takvo, današnje tijelo je pasivan objekat ubrzanog trenda kloniranja i kopiranja kao strogih principa nametnutih "kataloga" hegemonih korporativnih multi sistema današnjice. 

U (re)prezentaciji takvog, uslovnog subjekta "postmoderna individua se najviše boji da ostane nezapažena i nevidljiva", konstatuje njemački sociolog Markus Šrer. Značaj upozorenja postaje shvatljiv ako se isti čita u ključu globalnog terora reklamne industrije i na njoj zadatih - projektovanih unisonih fizikusa i uzusa ljepote, na osnovu kojih se tijelu dodjeljuje tretman osobenog društvenog statusa. U ovom duhu vrijednosti i trendova, tijelo današnjice je situirano i konotirano kao želja za slikom dominantne oznake fetišizma.

Posljedično, umjesto biologije stasavanja, tijelo se ubrzano pretvara u melanholiju nestajanja kao negacije samog smisla tijela, a samim tim i negacije čovjeka.

Konačno, ovovremena, strukturalna promjena obrazaca identitetske (samo)realizacije, u čijem središtu je primat spektakla vizuelizacije, dovodi do suštinskog ukidanja čovjeka, te samim tim i pitanja: je li tijelo naš ontološki odraz i izraz, ili je ono kao eksperiment, tek ponuđena predstava očekivane javnosti.