ZDRUŽENI UDAR
Piše: Milorad Minjo Ražnatović
(Povodom aktuelnih političkih dešavanja vezanih za frontalne napade velikosrpskih političkih, vjerskih i nevladinih subjekata na sve crnogorske vrijednosti - državni subjektivitet, identitet, integritet, antifašizam, evroatlantizam, multinacionalnost, multikulturalnost i multikonfesionalnost, objavljujemo tekst Milorada Minja Ražnatovića Združeni udar, objavljen u Dnevnom listu Pobjeda od 17 februara 2010. godine u skraćenoj verziji, a kasnije u cjelosti publikovan u njegovoj istoimenoj knjizi ZDRUŽENI UDAR iz 2013. godine., iz kojeg se jasno vidi da se od tada do danas ništa nije promijenilo u strategiji, taktici i izvođačima, samo što su oni, tolerisanjem i nečinjenjem države, te otvorenom podrškom zvanične Moskve i Beograda, posebno od izbora 2016. godine, osilili i postali do krajnjih granica nepodnošljivo primitivno agresivni i s tog stanovišta vrlo opasni po narušavanje građanskog mira i urušavanje svih navedenih crnogorskih vrijednosti. Ne treba imati iluzije da se takvo ponašanje neće nastaviti i poslije izbora 30. avgusta ove godine, ako državotvorne stranke odnesu pobjedu, kako to pokazuju istraživanja javnog mnenja.)
Ubjedljiv poraz na prošlogodišnjim parlamentarnim izborima (2009. god., prim. M.R) teško je pao opoziciji. Pravdajući ga „još jednom velikom pljačkom u režiji vlasti“, optužujući pritom građane za nezrelost i nesvjesnost, zapravo su šćeli sakriti svoju nesposobnost, nekompetentnost i niski rejting. No, nema ništa čudno niti novo u ovakvom ponašanju opozicije. Te „stihove“ crnogorska javnost je naizust naučila, jer se oni ponavljaju iz izbora u izbore. Međutim, nelogično i neubičajeno je da, dok se još „mastilo sušilo“ na glasačkim listićima, crnogorski „nezavisni“ štampani i pojedini elektronski mediji, jedan dio intelektualaca i onih koji su promovisani u „intelektualce“, uz zdušnu podršku opozicionih partija, započne „združeni udar“ na vlast uz poziv na okupljanje svih tobože slobodnih ljudi i intelektualaca u jedan front za smjenu vlasti. Najveći dio ovih napada, sračunatih na stvaranje atmosfere beznađa i kompromitacije vlasti, je ispod svakog intelektualnog nivoa i novinarskog dostojanstva, bez elementarnih moralnih skrupula i odgovornosti za izgovorenu riječ.
Ove „časti“ nijesu pošteđeni ni intelektualci koji ne slijede njihove interese i ne dijele njihove „vrijednosti“, pa ni oni „pasivni“. Ozbiljnost, istinitost i kompetentnost ove kritike želi se „ovjeriti“ epitetom intelekutualaca u koje ovi mediji, naravno sračunato, zbog težine i utiska koji ona treba proizvesti u javnosti, promovišu sve one koji pośeduju neko akademsko zvanje i čiji je kritički „glas“ prema vlasti prisutan u javnosti. A o tome kome može pripasti ovaj uzvišeni epitet ubjedljivo govori jedna Sartrova misao koja glasi: „… ja ću reći da se ne mogu nazvati „intelektualcima“ naučnici koji rade na cijepanju atoma da bi usavršili oružje za atomski rat: to su naprosto naučnici. Ali kada se isti naučnici zastrašeni destruktivnom snagom oružja čije proizvodnje oni omogućuju, ujedine i potpišu manifest u kojem upozoravaju javnost na opasnost od upotrebe atomske bombe, oni tada postaju intelektualci“.
Da li su ovi naši intelektualci dovoljno proučili razarajuće dejstvo po državu Crnu Goru i njenu samobitnost „atomske bombe“ koju žele „lansirati“ u vidu uspostavljanja vlasti od strane srpske opozicije, i onih koji nijesu znali kako da se ponašaju u najsudbonosnijim trenutcima - kada se vraćala njena puna državnost, a koji ni danas ne priznaju crnogorske institucije, već za svoje međunarodne pośete koriste diplomatska predstavništva drugih zemalja, nije teško odgonetnuti. O ovim drugim („intelektualcima“) nezahvalno je dalje trošiti riječi i papir.
Jadikovke o nezainteresovanim i potkupljenim intelektualcima, kao i poziv „nezavisnim intelektualcima“ za stvaranje jedinstvenog fronta za smjenu vlasti su i danas, nesmanjenim entuzijazmom, prisutni u javnosti, od istih onih aktera koji su i inicirali stvaranje ovakvog fronta. Neodazivanje na ovaj poziv (istinskih intelektualaca) treba posmatrati kroz prizmu intelektualca kao slobodne ličnosti i „prirodnog protivnika“ bilo kakve „frontovske“ ili partijske discipline. Jer, „... čak i u ovim partijama, ako u njih uđe, on se osjeća istovremeno solidarnim i isključenim, jer tu ostaje u latentnom konfliktu sa političkom moći; on se nigdje ne može prilagoditi.“, kaže Sartr. Kao što bilo kakve čvršće veze predstavljaju stege koje sputavaju energiju, slobodnu misao, slobodnu ličnost i ograničavaju polje djelovanja intelektualca, tako analitičnost i zdravorazumsko rasuđivanje biva pomućeno i neobjektivno, ukoliko je determinisano resantimanom prema subjektu koji je predmet njegove analize i kritike, što nije rijetka pojava na javnoj sceni Crne Gore.
U svijetlu ovakvog poimanja intelektualca možemo konstatovati da on nije neko čija je „jedina dužnost“ da „kaštiga“ vlast, već da analitički, svestrano i objektivno analizira sve društvene slabosti i protivurječnosti i iz toga izvodi kritičke sudove od kojih niko ne bi trebao biti pošteđen, pa ni političko djelovanje opozicije. Međutim, opozicija ne samo da je danas zaštićena od kritike intelektualaca i privatnih medija, za koje je ona ne tako davno bila ekstremno nacionalistička i anticivilizacijska, već se želi stvoriti utisak u javnosti da su oni oličenje demokratije, morala, slobode i pravičnosti.
Tužno i žalosno je da upravo najeksponiraniji intelektualci i novinari, doskora žestoki kritičari ekstremno nacionalističkih velikodržavnih projekata i njegovih eksponenata u Crnoj Gori, čija je ideologija proizvela ratove na prostoru bivše Jugoslavije, ne prepoznaju ili neće da prepoznaju namjere nosioca tih ideologija u sadašnjem periodu. Štoviše, oni prizivaju upravo one koji ne priznaju nijedno identitesko crnogorsko obilježje niti Crnu Goru kao državu, kojima je bliži Beograd nego Podgorica, śeđeći podjednako ponizno na Miloševićev i Tadićev kanabe, da preuzmu vlast. Nažalost, u Crnoj Gori je moguće i to da su, iste one snage koje su bile sa Miloševićem u jednom frontu do zadnjeg njegovog izdisaja, sa nepromijenjenom ideologijom i odnosom prema državi, u percepciji određenog intelektualnog kruga okupljenog oko Vijesti i Monitora doživjele tako radikalne metamorfoze da jedan, doskora, ugledni kolumnista (Esad Kočan) kaže da ove „partije mogu biti partneri za promjenu vlasti u Crnoj Gori, izvorno suverenističkim grupacijama“. Na koje se izvorne suvereniste računa nepoznato je? Sigurno ne na one iz Socijaldemokratske partije, ili one koji su napravili otklon od Liberalnog saveza, Građanske partije itd., a glasaju za Socijaldemokratsku partiju ili Demokratsku partiju socijalista. Po svemu sudeći, ovđe je riječ o „suverenističkoj grupaciji“ oličenoj u pomenutom intelektualnom kruga, koja se otvoreno nudi antidržavnim, nacional-šovinističkim partijama kao partner za „promjenu vlasti u Crnoj Gori“ i njenom ponovnom razdržavljenju.
Malo je vjerovatno da bi ijedan iskreni suverenista, kojemu je Crna Gora jedina domovina i kojem animozitet prema premijeru Đukanoviću ne potire ljubav prema Crnoj Gori, prizivao ovako poguban scenario u kojem bi antidržavne partije osvajanjem vlasti, sasvim sigurno, radile na razdržavljenju Crne Gore.
Želja za promjenom vlasti po svaku cijenu bez jasne vizije daljeg demokratskog razvoja i prepoznavanja nosioca tih promjena je na tragu one Makijavelijeve misli da „ljudi vole da promene vladaoca, nadajući se da će naći boljeg… Ali greše jer, poučeni iskustvom uskoro uviđaju da im je gore sada nego ranije.“
Zar i potonji napadi na crnogorsku naciju, Crnogorsku pravoslavnu crkvu i državu od strane partrijaha Srpske pravoslavne crkve, koje podržava srpska opozicija u Crnoj Gori nijesu dovoljna opomena. S mukom je stvarana Crna Gora da bi se ponovo, olako prinijela na „oltar“srpstva.
0 Komentara