Piše: Tijana Lopičić

Posljednju deceniju XX vijeka, kao i prve dvije decenije XXI vijeka, obilježila je izuzetno uticajna ličnost – Amfilohije Radović. Njegov uticaj nije bio evidentan samo u Crnoj Gori, već i u susjednim državama. Kod mnogih vjernika izazivao je strahopoštovanje, te su njegove propovijedi, ma koliko ponekad bile apsurdne ili neistinite, bile prihvatane bez pogovora.

Bez sumnje se može reći da je njegovo cjelokupno životno djelo značajno doprinijelo kulturnom genocidu nad Crnogorcima, jer je ideološki prigrlio velikosrpski projekat, koji je od XIX vijeka mijenjao samo ime i taktike, ali sa identičnim ciljem – negiranje Crnogoraca i crnogorskih identitetskih obilježja.

Djelovanje Amfilohija u Crnoj Gori počelo je 90-ih godina, u vrijeme kada su na popisu 1991. godine Crnogorci činili 61,89 odsto stanovništva, dok je Srba bilo svega 8,34 odsto. Do narednog popisa 2003. godine, broj Crnogoraca smanjio se na 43,16 odsto, dok se broj Srba povećao na 31,99 odsto. Iako je dio tog povećanja bio rezultat priliva izbjeglica usljed rata, značajan dio ove promjene, koji iznosi 21,65 odsto, može se pripisati (ne)djelima Amfilohija Radovića.

(Ne)djela Amfilohija kao svjestan akt kulturnog genocida nad Crnogorcima

Umjesto da širi ljubav među vjernicima i propagira hrišćanstvo, što bi trebao biti božiji zadatak mitropolita, Amfilohije Radović je, suprotno svim crkvenim kanonima, postao najuticajniji političar na krilima svetosavskog boga u Crnoj Gori. Kada bi se rijetki intelektualci, poput prof. dr Novaka Kilibarde, izvukli iz velikosrpskih kandži i razotkrili stravičan projekat kulturnog genocida, odmah bi se našli na meti zlokobnog progona. Amfilohije je dobro znao da, iako ga je Kilibarda više puta pozivao na duel na bilo kojoj televiziji, nije smio javno se suočiti s njim. Kilibardini članci za časopis “Svetigora” postali su neprihvatljivi. Ovo nedvosmisleno ukazuje da je Amfilohije svjesno sprovodio kulturni genocid nad Crnogorcima.

Amfilohije, kao inteligentan čovjek bez savjesti i osjećaja za pravdu, brzo bi se prilagođavao potpuno suprotnim “istinama” čim bi uvidio da neka od njih ne donosi željene rezultate.

Tako se Amfilohije 2002. godine obratio dijelu crnovorskih građana, koji su željeli samostalnost države, svojim nadasve prepoznatljivim stilom proklinjanja neistomišljenika: ,,Neka bi bog podario da bude što manje onih koji se klanjaju paganskom caru prokletom Dukljaninu i neka paganskog cara Dukljanina svaki Crnogorac prikuje čekićem za Vezirov most.“

Crkva Srbije je shvatila da gubi bitku ako nastavi da proklinje prvu crnogorsku dinastiju Vojislavljevića, čime bi dokazali nespornu činjenicu da postoji Crna Gora i samim tim crnogorski državni identitet. Kao akt kulturnog genocida, pribjeglo se taktici posrbljavanja dijela crnogorske istorije, te se prečicom stiglo od „zakivanje Dukljana“ do uzvišenog čina „episkopa dioklijskog“. Godinama kasnije, patrijarh Irenej je u hramu u Podgorici rukopoložio arhimandrita Metodija (Ostojića) u čin episkopa dioklijskog.

Kao nesavjesni mag falsifikata, išao je toliko daleko da je negirao autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve, kako bi vjernicima nametnuo srpski identitet. Zato se i obratio 10. juna 1992. godine Svetom arhijerejskom saboru Ruske pravoslavne crkve sa zahtjevom da se u diptihu Ruske pravoslavne crkve iz 1850. godine izbriše autokefalnost Crnogorskoj mitropoliji, jer je na osnovu istog upisana i u „Sintagmu Svetih kanona“ 1856. godine.

Koliko je samo hrabrosti bilo potrebno za iznošenje ovakvih notornih neistina, a sa druge strane ukazuje ko i šta su za njega bili vjernici. Naime, u Tomosu koji je izdao vaseljenski patrijarh Meletije IV, 19. februara 1922. godine, za koji je Aleksandar Karađorđević platio 1,5 miliona franaka, jasno piše da je u sastav novoformirane Srpske crkve ušla i autokefalna Crnogorska crkva. Ne postoji mogućnost da Amfilohije, kao jedan od najobrazovanijih teologa u Crnoj Gori, nije znao za član 40. iz Ustava Knjaževine Crne Gore iz 1905. godine, koji glasi:

“Državna vjera u Crnoj Gori je istočno-pravoslavna. Crnogorska crkva je autokefalna. Ona ne zavisi ni od koje strane crkve, ali održava jedinstvo u dogmama sa istočno-pravoslavnom vaseljenskom crkvom. Sve ostale priznate vjeroispovijesti slobodne su u Crnoj Gori.”

Kao teolog morao je pročitati i član. 1 Ustava Svetog Sinoda iz 1904. godine, ali i razgovor između Valtazara Bogišića i Nićifora Dučića, srpskog istoričara, kaluđera i arhimandrita, koji ističe da Crnogorska crkva ima “posve autokefalnu i osobenu jerarhiju.”

Godinama kasnije, kada je uvidio da su istorijske činjenice nesalomljive dobili smo javno Amfilohijevo priznanje: ,,Bila je samostalna u punom smislu riječi od vremena ukidanja Pećke patrijaršije 1766. godine, pa se onda zvala, u to vrijeme zvala autokefalna, zato što je to jedina eparhija Pećke patrijaršije koja je bez prekida ostala do današnjeg dana, zvala se u to vrijeme autokefalna jer je ona stvarala državu”.

Međutim, ovo priznanje neće riješiti dugogodišnje trovanje žrtava kulturnog genocida, koje je imalo za cilj da crkva stekne prizvuk srpskog identiteta.

Protivno crkvenim kanonima, nerijetko je govorio na političkim skupovima i izazivao strah: „Ko ne bio vjeran jednojezičnoj, jednokrvnoj Rusiji, dabogda živo meso od njega otpadalo. Bio proklet tri puta i tri hiljade puta od mene.“

Amfilohijeve kletve i istrajnost u vršenju (ne)djela postale su toliko moćno oružje da su mnogi, zbog straha od božje kazne, postajali lake žrtve kulturnog genocida. Kao glinu ih je umno oblikovao, usađujući im srpski identitet i šovinističko-četničku ideologiju. Umjesto ljubavi, zavladala je enormna mržnja prema Crnogorcima – ‘kopiladima’ kako ih je nazivao, crnogorskim identitetskim obilježima, ali i drugim narodima i vjerama. Drugim riječima, stvorili su navodne “Hristove vojnike” koji mrze sve što nije srpsko.

Nastaviće se…

aktuelno.me