Istorija

Dušan Ičević

Vlada u kumbulj

Avg 15, 2024 2 Komentara

(15 riječi)

Samoizabrana Vlada kao kupljevina svih koji su istorijski, pretežno, protiv nezavisne Crme Gore. Ministri  su Premijerova posluga. Ko dobro ne radi,  nije poslušan, poručuje, biće smijenjen.

U Vladi su složno “potomci” onih koji su okupirali Crnu Goru, kada su Nemanjići zavladali, “ognjem i mačem” pokorili Zetu/Crnu Goru, ili pod okupacijom srpske vojske 1918. godine Odlukom Podgoričke skupštine ukinuli Crnu Goru, ili Bošnjaka, povlašćenoga sloja islamizovanoga stanovništva, koji su zaposjeli dio teritorije u plodnim ravnicama, rijekama, dio Crnogorskoga primorja, ili srpske raje, ili vjekovnih neprijatelja slobodne Crne Gore, naročito Albanaca paša Bušatlija. Na referendumu za nezavisnu Crnu Goru 2006. godine glasali su pripadnici Bošnjaka i Albanaca, protiv, nasljedno i revnosno Srba, koji su za ujedinjenje srpskih zemalja, naročito  “Srpske Sparte”. Crnogorci koji su stvarali slobodnu i nezavisnu Crnu Goru hiljadu godina izvan su svake vlasti. Sa težnjom da budu posrbljeni ili – ukinuti, kako je urađeno Podgoričkom skupštinom 1918. godine. Znam da je osjetljivo nacionalno imenovati ponašanje i djelovanje vlastodržaca, napr. da je Albanac protivustavno predao kulturno-duhovna dobra i dio teritorije Crne Gore Crkvi druge države, ili da je četnički vojvoda Srbin predsjednik Skupštine, protivnik nezavisne Crne Gore i članstva u NATO, ili da se predsjednik Demokratske Crne Gore izjašnjava kao Crnogorac, koji se od gn Amfilohija, kadrovika nove vlasti, poznatoga po tvrdnji da su Crnogorci kopilad, na sahrani dirljivo oprostio; njegova stranka je  – (pro) Srpska… Premijer, došavši iz Singapura da “obogati” Crnu Goru, biva minister finansija u apostolskoj Vladi, osniva raznorodni Pokret za Evropu sad, pod blagoslovom Srpske crkve, – objedinjuje…

U knjizi Crnogorska državotvornost:u/na izvoru raspravio sam namjere o mogućem stvaranju “velikih” nacionalnih država naroda koji žive u Crnoj Gori i sačinjavaju novu Vladu.

Poznato je da je Raška/Srbija okupirala Crnu Goru pod dinastijom Nemanjića. Srbija je u ishodu Prvoga svjetskoga rata pod pokroviteljstvom velikih sila pripojila Crnu Goru i stvarala, pod raznim imenima, Jugoslaviju, koja je faktički bila prekrivka, naknada i zamjena za Veliku Srbiju. Obnavlja se pod imenom Srpski svet, u kojemu se ujedinjuju svi Srbi.

Na Prizrenskom kongresu 1878. godine utvrđen je nacionalni program o stvaranju Velike Albanije, koja zahvata i albanske, i slovenske i grčke zemlje. U toku Drugoga svjetskoga rata stvorena je Velika Albanija, pod pokroviteljstvom  Italije i Njemačke. Održava se Druga Prizrenska liga koja podržava okupatora.                                                 

Velika Albanija je ponovo na vidiku: u proslavi Stogodišnjice osnivanja nezavisne Albanije prizivaju se programi, pokreti i načini za ujedinjenje svih Albanaca u jednu državu. U novije vrijeme, u kontinuitetu Velike Albanije, pojavljuje se Prirodna Albanija.           Čemu se uče đaci u albanskim srednjim školama?                   

Albanska  područja  u Crnoj  Gori  se  prostiru  na  njenom  jugoistoku. Oni  su: Plav,  Gusinje, Hoti, Grude, Rožaje, Krajina, Anamalit, Spuž, Ulcinj, Bar. Imaju  slomljeni  brežuljkasto planinski  reljef, sa  manje  gušćim  naseljenjem gdje  preovladavaju  Albanci.[1] Za Bošnjake se kazuje da im je Bosna i Hercegovina domovina ili matica. Za Bošnjake u Srbiji i Crnoj Gori traži se poseban region Sandžak.[2]

Srbi rado, i revnosno, svojataju Njegoša: Kada ga posrbe i proglase za srpskoga Genija. Srpsku Spartu hoće samo za sebe. Gorski vijenac proglašavaju za Srpsku Bibliju. Kada bi ga pomno pročitavali, i doslovno shvatali, naročito Kolo, imali bi razloga da ga se odriču ili poriču. I okolni narodi, naročito  u Šćepanu Malome našli bi pogrde.

Petar Drugi Patrović Njegoš je izvorni i osviješćeni Crnogorac. Biva i da srbuje, tek otkad je došao Şimeon, Sima Milutinović Sarajlja sa svojom podukom U Serbiankama:

Crna Goro, naš Olimpe pravi,                                                                                  Crna      Goro, ubježište Srba!...                                                                   I malo vas, al’ možete mnogo..                                                              Crnogorci! Otci Serbov pravi...

Poznato je kako mu je prije toga odbrusio o Crnogorcima.[3]

Najizrazitije  je Njegoš odvojio Crnogorce od ostalih susjednih naroda kada je u Lažnome caru Šćepanu Malome kroz misli Teodosija Mrkojevića opisao njihove nepovoljne karakterne osobine: Bošnjaka, Arnauta, Grka, Bugara, pa i Srba.

Kada na poziv Dolgorukova da Crna Gora može da potpiri pobunu u Turskoj, Mrkojević kazuje: da tako misli i zbori onaj  

koji ne zna kako stvari stoje,

al’ ne onaj koji ih poznaje...

Kako se može nadati da prispije u pomoć:

kad Bošnjaci naša braća draga

slijepi su te ne vide ništa?,

pošto im je kuran oči izvadio, obraz ocrnio

kod njih nejma duše ni obraza...

Arnaut je ni voda ni vino.

narodnosti ni slobode nejma,

on za obraz ne zna ni poštenje,

prodaje se ko mu više dadne...,

Slične pogrde navodi i za Grke i Bugare.

Kada mu Dolgorukov pomene Srbe, koji su odvazda narod hrabri, Mrkojević odgovara:

Istina je da su narod hrabri,

da su bili. Ali đe su sada?

Vjerovanja Srbe istražiše.

Mi smo Srbi narod najnesrećni...

Jer, kada Srbin prevjeri, ocrni obraz pred svijetom, te neće da se Srbinom zove.

Ovo ti je Srbe iskobilo,

robovima tuđim učinilo.[4]

Jetke su Mrkojevićeve prosudbe i osude, reklo bi se danas i nacionalističke, ali su zastale u vremenu u kojemu su izrečeni ne mogu se pripisati autoru pjesniku. Smatra se da je Mrkojević ustvari  Patar Prvi Njegoš. Izražavale su tadašnje stanje duha o spremnosti za borbu protiv tuđinske vlasti.

Za svaku „priču“ o Njegoševome nacionalnome pripadništvu vjerovatno najrečitije govori i činjenica da se uvijek potpisivao kao arhimandrit crnogorski (u početku), najčešće vladika crnogorski, rijetko vladika crnogorski i brdski/brcki. Nikada sebe nije nazvao srpskim imenom, što je svakako „neobično“ ako je Crna Gora srpska zemlja, a Njegoš vladika srpske crkve. Propao je, iako ga stalno vrte, falsifikat o navdnom Negoševom srpstvu:

..srpski pišem  i zborim svakom gromko govorim:

narodnosti mi srbinska, um i duša slavjanska. 

Navodni kalendar “Danica” iz 1826. godine u kojem je tobožnja pjesnikova izjava nije pronađen.

U Njegoševim pismima nalazi se dovoljno oznaka za narodnosno/nacionalno prepoznavanje Crnogoraca i Srba.

Izdvojiću: U pismu J. A. Turskome  razlikuje Crnogorce, Srbe i Hrvate. Pati što se Južni Sloveni nijesu ujedinili da zbace jaram ropstva, što Jugosloveni sile svoje ne poznaju (Medu Puciću). Crnu Goru naziva Slovenskom Spartom. Jada se Jeremiji M. Gagiću što za podvige i borbu Crne Gore  i Crnogoraca za slobodu, za slovensko ime, za hristjanstvo ne ima blagorodne simpatije. U pismu od 14. oktobra 1832. godine pak ljutito uzvraća na riječi jednoga austrijskoga zvaničnika koji Crnogorce  turskom rajom naziva: da Crnogorci nikada raja nijesu bili niti će biti. „Crnogorac kad izgubi svoju slobodu i nezavisnost, on više svoj život ne iščitava...“ Primjenljivo je i za sadašnje ponašanje onih Crnogoraca koji pribježište traže tamo gdje je isplativije.

U Testamentu dvaput pominje narod crnogorski i jedanput narod crnogorski i brdski, drugih „nasljednika“ nema. I pred smrtnu uru razlikuje Crnogorce i Srbe. A na samrti, blagosilja i zakljinje: „I neka Bog vama, svakom Crnogorcu i Srbinu, đe god koji bio, blagoslovi i umnoži svaku dobru rabotu... Ne zaboravite na moje riječi: Ljubite Crnu Goru i sirotinji činite pravdu“. Obraća se i Bogu: „O, Veliki Samostvoritelju, pomozi jadnome, no junačkome crnogorskom narodu, održi ga u slozi i viteškom poštenju“.(moji kurzivi, D. I.)

Kako god ga ko tumačio, crnogorski narod i Crna Gora za njega su bili svetinje.

U tekstu Njegoš svjedoči[5] i u mojim knjigama o Crnogorskoj naciji dao sam dovoljno činjenica o Njegoševom zbiljskom nacionalnom osjećanju i pripadništvu.

 

        U Podgorici, 11. 8. 2024.