CG u srcu

RIJEČKI BIOSKOP –HRAM KULTURE (3)

Avg 08, 2024 5 Komentara

(15 riječi)

Piše: Milorad Minjo Ražnatović

 

NEBRIGA, ZAPUŠTENOST I

ORONULOST BIOSKOPSKE SALE

LIJEPA ŚEĆANJA NE MOGU UGASITI

Preseljenjem u Titograd bioskopske riječke slike nijesu mogle izblijeđeti i iščeznuti, već su sa još više blještavosti nastavile u meni živjeti, i na obilazak sadašnjeg bioskopa me „prisiliti“. Tako, moje povremene dolaske u Rijeci, vrlo često iskoristim da  i bioskopsku salu – mjesto okupljanja i radovanja svih riječana, a posebno đece i mladih, pośetim, lijepih doživljaja se śetim i njima dušu prosvijetlim. Iako to za dušu zna melanholično biti, jer nekada mjesto u kojem se sadržajan kulturni život odvijao, „predato“ je zubu vremena čiji su „ugrizi“ duboke tragove ostavili, ipak može znatiželju zadovoljiti i śećanja daleka a tako bliska probuditi. I to se uvijek i dešavalo. Zavirivanjem  u salu koja je nekad bila jedna od najmodernijih u Crnoj Gori, naviru śećanja i slike kao na bioskopskom platnu promiču i vraćaju me u prošlost. Ośećam se kao da me je vremenski voz vratio u prošlost – period moga đetinjstva i mladosti, a iz mojeg tijela izašao duh koji lebdi nad tadašnjom salom, dok je tijelo ostalo tu na ulazu kao śedok stvarnosti – da nijesam transponovan u neku „drugu dimenziju“. Prepuna sala. U njoj vidim i sebe sa tadašnjim društvom: Ćekom V., Mišom Š., Batom J., Pavlom Đ., Milanom B., Ćobijem J., Slavkom (Šatom) J., Nenom i Željkom M., Vaskom J., Śokijem Š. Mikijem G.[1] ... – u tadašnjim đečjim i mladalačkim, fizičkim i odjevnim „izdanjima“, đe śedimo u za nas „rezervisanim“ –  gornjim desnim redovima, i sa pažnjom posmatramo događaje na platnu, a ponekad ponešto među sobom i čavrljamo, ili pojedine scene komentarišemo. Kinooperater, vrstan majstor svoga zanata, prikazuje film bez pauze sa jednim kino projektorom (bioskop bez Pera ne bi isti bio, zato sam i ovoliko prostora u  eseju za njega izdvojio). No, ni on nema uvijek uspješan dan. Dešavao se i nagli  prekid projekcije. Složena operacija „nadovezivanja“ filmske trake, pri „čašici više“, ne završava uvijek uspješno. Provjeravajući što se desilo i zašto je projekcija prekinuta nailazimo na komičan prizor. Umjesto obmotane trake na novoj rolni, nalazimo kinooperatera  umotanog u nju. /Uvijek sam smatrao da je svojevrsno umijeće – prikazivanje filma bez pauze, sa jednim kino projektorom bilo. A Pero je to umijeće tajio, i nama koji smo mu pomagali oko poslova vezanih za projekciju, i nikad  tu svoju „tajnu“ otkriti nije htio. Možda jeste dvojici njegovih učenika koji su kod njega ovaj zanat učili, ali ni oni o tome ništa nijesu govorili? Međutim, ja sam uvijek, kada bih se śetio riječkog bioskopa i doživljaja iz njega, i posebno prilikom njegovog obilaska, sebi pitanje postavljao: na koji je to nevjerovatan način, sa vještinom i brzinom koju zahtijeva jedna takva operacija, Pero uspijevao da veliku filmsku rolnu sa projektora skine i  novu stavi, a da sve sasvim normalno, bez ikakve refleksije na filmskom platnu, teče? I tu nepoznanicu i zapitanost sam sa sobom doskora nosio, dok sam se, u jednom marketu tehničke robe, sa mojim dugogodišnjim drugom i prijateljem, sjajnim dokumentaristom, jednim od najboljih režisera dokumentarnog filma sa eks jugoslovenskih prostora, a i šire, Momirom Matom Matovićem, sasvim slučajno srio. U tom prijatnom razgovoru, pošto je riječi i o filmu bilo, śetih se da ga i za ovaj svojevrsan fenomen upitam. On mi je tada ispričao da je tu operaciju,  u jednom svom dokumentarcu, u mojkovačkom bioskopu, čiji je kinooperater istu tu radnju kao Pero izvodio, čak i snimio. I on je tada začuđen bio kako se neko dośetio i na taj način, prikazivanje filma bez pauze, izvodio. Momir mi je i potanko objasnio, metod i operaciju kojom se ovaj kinooperater služio. Naime, nekih deset minuta prije kraja pražnjenja velike rolne sa kino projektora, ručno se sa nje odmota filmska traka i pažljivo, da se ne bi zasukala, položi na  pod pored kinoprojektora, koji je prekriven bijelim papirom kako se fim ne bi  mašću ili uljem umazao. Zatim se sa kino-projektora skine prazna filmska rolna sa koje je odmotana  filmska traka i stavi puna nova rolna, koja se, takođe, malo odmota i ljepilom sa krajem prethodne poveže, i tako kroz kinoprojektor normalno traka cirkuliše i projekcija se  bez pauze odvija.

Prije nego sam mu šegrt bio, Pero je i dva mala kino-projektora nabavio. Oni su prvenstveno, za prikazivanje filmova u  četiri stare crnogorske nahije služili –  đe je za to mogućnosti bilo, odnosno đe je postojao dom kulture ili bioskopska sala koja je bez uređaja za prikazivanje filmova bila. Međutim, ponekad je i na ulaznim vratima riječkog bioskopa, sto donosio i na njemu kinoprojektore postavljao, i tako  film bez pauze prikazivao. Kada se film na strani davao, Pero je nas pojedince, više đečake nego mladiće, u pomoć pozivao da mu prilikom odlaska i povratka, te prikazivanja filma, ruku pomoći pružimo, a mi se na njegov poziv  rado  odazivali i njemu se radovali, jer nam je to kao novo iskustvo i doživljaj puno značilo. U tim prigodama naš zadatak je bio: prenošenja paketa sa filmskim rolnama i kinoprojektora od kamioneta (koji  je dva reda śedišta u kabini i malu karoseriju imao, a riječki prevoznik Đoko Radošević nas je vozio) do sale i nazad; montiranje kino-projektora i filmskih rolni na njemu itd. Odlazak na destinacije kao što su bile: Ljubotinj, Njeguši, Barutana, Virpazar ..., pravu avanturu i neizbrisiv ugođaj za nas je predstavljao, i važnim nas činio, jer smo u  te sredine, njihovim stanovnicima, poput cirkuskih trupa, nesvakidašnju zabavu i novine u vidu pokretnih slika, donosili, i time im monotoniju svakodnevnog života, makar nakratko, jednim kulturnim događajem, „ubijali“.

No, nije Peru umijeće i majstorstvo samo u ovom segmentu svojstveno bilo, već je i  umjetničku darovitost u odabiru filmova demonstrirao, te menadžerske sposobnosti u njihovoj nabavci pokazivao. Te osobine koje su ga krasile, riječanima su,  prvim u Crnoj Gori, gledanje nekih najvećih filmskih spektakala, omogućile. Pero je svoju svestranost, kao jedini majstor za tadašnju sofisticiranu elektroniku/radijske aparate, iskazivao. Svesrdno je Riječanima radija popravljao, i time im veliku uslugu – eventualnog nošenja na opravku aparata u Titograda ili Cetinje –  činio, a  sve te opravke džabe je radio./

 Ruinirana bioskopska sala – pogled na gornje

redove, ulazna vrata i kabinu za projekciju filmova

Foto: Jelena Ražnatović