Bioskop ispod škole

Foto: Iz porodičnog albuma

ČAROBNA ZAVODLJIVOST

„POKRETNIH SLIKA“

Sve navedene kulturne aktivnosti koje su se  na bioskopskoj bini odvijale i odigravale,  bile su u śenci onoga što su na platnu, „pokretne slike“, donosile,  jer su one zaokupljale, zavodile, fascinirale i riječku publiku masovno, na bioskopske predstave, dovodile. Posebno je to bio slučaj sa tadašnjom riječkom đecom koju su one potpuno opčinile i ponekad u „konflikt“ sa roditeljima dovodile, jer su  željeli u bioskopsko śedište se zavaliti i svaku filmsku projekciju sa strašću odgledati. Međutim, mnogi roditelji riječke đece nijesu bili u finansijskoj mogućnosti, za najmanje  dvije neđeljne projekcije, to zadovoljstvo im priuštiti, kartu im kupiti i gledanje filma im omogućiti. Posebno, ne oni, koji su više đece imali, a svako je šćelo, ne hajući za roditeljske materijalne „muke“, novi film odgledati. Tako su prije projekcije filma, bili  u stanju satima novac ćamati i moliti (lično iskustvo iz moje porodice), a na kraju, kada sve to nije pomagalo, znalo se i plačom završiti. A potom, sa dopuštenjem roditelja, do bioskopa odlaziti i pred njegovim vratima čekati i nadati se da će se kinooperater smilovati i u salu nas puštiti, što se ponekad, na našu radost, i dešavalo. Kada sala nije bila gledaocima popunjena, Pero bi nas znao sve pokupiti, u salu uvesti i mjesta đe ćemo śeđeti, pokazati. Zahtjeve đece, za gledanje svih filmova, i imućnijim porodicama, bilo je teško ispuniti, jer su se redovne filmske projekcije odvijale tri puta neđeljno – subota  i srijeda ili četvrtak su bili rezervisani za „nova“ filmska ostvarenja, dok je neđeljom u jutarnjim časovima repriziran film od subote. U mnogim prilikama, kada su prikazivani domaći ili strani ratni spektakli, kao što su: „Kozara“, „Bitka na Neretvi“, „Sutjeska“, ili „Topovi sa Navarona“ „Najduži dan“ o iskrcavanju na Normandiju ..., ili pak filmovi dijelom u Rijeci [1] snimani, kao što su „Marko Polo“, „Dugi brodovi“ i jedan film sa tematikom iz NOB-a, đe su riječani i sebe ili svoje sugrađane,  kao statiste, na bioskopskom platnu mogli viđeti, emitovani su i po nekoliko dana pred punom salom, koju su, osim riječana, ispunjavali i stanovnici sela iz Riječke nahije, koji su naročito za tu priliku  u gradić dolazili. A, mi đeca smo željeli svaku projekciju propratiti, i nije nam bilo puno i po nekoliko puta isti film odgledati, ali  su nam bili najdraži i najuzbudljiviji vestern, kriminalistički i akcioni filmovi, pa smo se na sve načine dovijali da ih slučajno ne propuštimo: revolveraške dvoboje, sa zebnjom za glavnog junaka ispratimo i brzini potezanja se divimo; borbene okršaje kauboja i indijanaca sa navijačkom strašću odgledamo i u kaubojskim pobjedama uživamo (apsurd je da smo uvijek bili na strani kauboja, onih koji ugnjetavaju i indijance – domorodce istrebljavaju, jer  su u američkoj/holivudskoj filmskoj industriji predstavljani divljacima, otimačima i ubicama, osim Vinetua poglavice Apača, koji se sa Old Šertehendom „bratom po krvi“ za dostojanstvo i pravdu svojeg plemena borio); razračune američkih agenata sa mafijašima emotivno doživimo i njihovom pravednom utamničenju se veselimo, te mačevalskim scenama se oduševimo i tim srednjovjekovnim viteškim vještinama stremimo, a poslije filma, drvenim mačevima, u sportskom takmičarskom duhu, to umijeće primijenimo. Zato smo kinooperateru svoje usluge „nudili“ kako bi za narednu projekciju nesmetan prolaz u salu obezbijedili i film sa zadovoljstvom u miru odgledali. Srećnik je bio onaj kojem je Pero tu šansu pružio, određene zadatke pred njim postavio, i gledanje makar jedne filmske predstave mu omogućio. Obično su to bili vanbioskopski/vanjski poslovi koje smo trebali obaviti, pa sam tako zajedno sa školskim drugovima, u nekoliko navrata travu golim rukama kidao, u vrećama punio i zečevima, koje je Pero sa bricom, u jednom prizemlju spratne kuće u Sokatu držao, za hranu donosio. Međutim, nama to nije bilo dovoljno niti sigurno, jer kad ne bi „posla“ bilo, a novca za narednu predstavu nijesmo imali,  opet bi pri vratima bioskopa  dreždali, Perovu dobrodušnost, dobro raspoloženje i na popunjenost sale, čekali. Zato smo mu se, stalnim nuđenjem usluga, pokušavali nametnuti i njegovo povjerenje za trajniju saradnju zadobiti, jer uvijek je  imao nekoga ko će mu u bioskopu pomagati. I nije nam samo zbog gledanja filmske predstave to puno značilo, već je tadašnjoj riječkoj đeci veoma zanimljivo bilo u kabini kinoprojektor razgledati, i Peru, u pripremi projekcije, pomagati.   Napokon  se i meni taj srećni trenutak osmijehnuo, jer mi  je, poslije svađe sa jednim dugogodišnjim pomoćnikom, kao srednjoškolcu, priliku volontiranja pružio. Tada sam se i detaljnije sa unutrašnjošću kabine za projekciju filmova upoznao, osnovne „vještine“ pomoćničke naučio i kao vrijedan šegrt se Peru nametnuo. U kvadratnoj kabini je osim velikog diodnog kino-projektora bio i jedan drveni radni sto sa montiranim ručnim premotačem filmova i jednom malom presom za spajanje filmova. Pomoćnički zadatak je bio,  prije predstave, sa malih na veliku rolnu filmske trake premotati i za projekciju ih pripremiti, a poslije projekcije na male rolne ih vratiti. Prilikom premotavanja filmsku traku među prste  držati i eventualno oštećenja perforiracija/izbušenih kvadratića na stranama filmske vrpce, koji se prostiru cijelom njegovom dužinom, ośetiti, premotavanje zaustaviti, a potom traku na oštećenom mjestu stručno otkinuti (na krajevima filmskih sličica, a nikako po sredini, i kvadratiće pravilno sastaviti, što će nesmetano kretanje preko zupčanika kroz projektor omogućiti), pod minijaturnom ručnom presom postaviti, posebnim ljepilom krajeve premazati, poklopac prese spuštiti i „bravicom zabraviti“, minut dva sačekati i tako fim zalijepiti i sastaviti.  Kad gođ  sam filmsku vrpcu u ruke držao, uvijek sam se pitao, kako se te „statične“ sličice, koje su naizgled iste scene prikazivale, njihovim prolaskom preko projektorskih zupčanika koji je pokreću, te između uređaja za rasvjetu i objektiva projektora, pri određenoj brzini, mogu transformisati i na filmskom platnu se kao žive slike, u realnoj veličini i sa određenim dramskim zapletom, projekcirati? Ta fascinacija  jedno vrijeme u meni je živjela, dok je određenim saznanjima popunjena  i novim tehnologijama zamijenjena.

  Još dužnosti  je pomoćnički posao nalagao: od pošte pakete sa filmskim rolnama do bioskopa dopremati, a poslije projekcije ih na poštu vraćati, za Cetinje ili Titograd otpremati (paketi su namjenski od šperploče pravljeni, kvadratnog oblika bili, na ćoškovima limenim trouglovima ojačani, i u njima je četiri do šest malih rolni, u plitkim kvadratnim kartonskim kutijama upakovanih, moglo stati); na biletarnici ulaznice prodavati; na vrata od sale stojati i kupljene ulaznice cijepati, što će mi vrlo često omogućiti, drugovima bliskim kroz „prste  progledati“ i sa bijelim praznim „biletom“, u salu ih puštiti. I tako sam sa Perom uspješno, do završetka škole i zapošljenja u Titogradu, sarađivao kada se volontiranje i završilo, a to lijepo iskustvo u śećanjima kroz život nosio. A Pero je u istom ritmu nastavio, drugog pomoćnika pronašao i još mnoge, do njegovog penzionisanja i prestanka biskopa sa radom krajem osamdesetih godina prošlog vijeka, iz raznoraznih razloga promijenio.

                                                                                                 Nastaviće se