CG u srcu

OBODSKA PEĆINA RIJEČKI PRIRODNI DRAGULJ (3)

Jul 07, 2024 0 Komentara

(15 riječi)

Piše: Milorad Minjo Ražnatović

 

 

PRIRODNI DRAGULJ

RIJEKE CRNOJEVIĆA

            Još jedan dragulj u crnogorskoj prirodnoj đerdanskoj niski je Obodska pećina, koja se u  jednom idiličnom  okruženju, nalazi na domak gradića – Rijeke Crnojevića. Gradića, kojeg je priroda bogato nagradila, a jedan od tih najsjajnijih „darova“, u raskošnom „mozaiku“ prirodnih ljepota  karakterističnih za ovaj gradić i njenu živopisnu okolinu, je upravo Obodska pećina, koja fascinira svojom unutrašnjošću i divljom ljepotom okoline, stvarajući jedan fenomenalan prizor koji se rijetko srijeće. Ovaj prirodni dragulj se nalazi  śevero-zapadno od gradića i od njega je udaljen oko kilometar i po. Prema pećini od Rijeke vodi uski makadamski put na kojem se gotovo niđe ne mogu mimoići dva automobola. On započinje odmah iza nekadašnjeg hotela Obod, prolazi pored bivše Šegarnice – udaljene nekih pedesetak metara od hotela – i nastavlja dalje vodeći  ispod ondašnjeg stočnog pazarišta i stepenastog lijepo uređenog vinograda, sa desne, i ruševine starog mlina, ispod puta sa lijeve strane. U toj ravni, sa lijeve strane, nešto dalje od puta su se osamila omiljena riječka kupališta Klisurić – Ploča, Vrući krši i Đevojački vir, koja su nekad, u ljetnjem periodu, bila puna kupača, a prostor između puta i njih popunjava veliki livadski kompleks, na kojem su nekada mještani napasali stoku. Nastavljajući dalje vijugavi makadamski put vodi iznad same rijeke, i padinama brdskog vijenca sa desne stane, koji, nešto iznad, presjeca regionalni, i nekad jedini put, od Titograda do Cetinja. Vijugajući tako put  dovodi do Brodskih njiva, „nove“ hidrocentrale i nekadašnjeg Simonovog mlina. Živopisnost predjela protkanih šumskim pojasima, livadama, u prošlosti obrađenim njivama, voćnjacima i vinogradima, koji su sada šumom obrasli i zalivadili, te vrbovim stablima na obali rijeke i bistrom žubornom plavom rijekom u kojoj se svaki kamen vidi i bijeli njeno dno, su bili, a i sada su prizori koji su ukrašavali put, odišući atraktivnošću u svoj svojoj jednokilometarskoj dužini. Poetičnost opisanog predjela samo je  uvertira onoga što pośetioca očekuje od „nove“ hidrocentrale i ruševina mlina do ulaza u pećinu. Taj nadrealan prizor očaravajuće  ljepote, koji samo priroda može svojom „velikodušnošću“  i „maštovitošću“ stvoriti, podaren je i ovom parčetu obodskog mikro lokaliteta (nekih pet stotina metara od hidrocentrale i mlina do pećine), sastavljenom od izvora Crnojevića rijeke (Oboda) koja izvire ispod samog pećinskog otvora, spuštajući se – nekad silovita,  nepredvidiva, bukovita i hukovita, a nekad troma, „stidljiva“, kotrljajuće skakutljiva i žuborna (zavisno od godišnjeg doba) –  krševitim stepenastim koritom, iz kojeg, u  pojedinim djelovima „izrastaju“   kamene gromade koje je rijeka svojom snagom brusila; stjenovitog ali i šumovitog obodskog brdskog   vijenca prošaranog  pitomom listopadnom šumom, ali i zimzelenom zelenikom i smrekom, što sve liči na jedan sivozeleni mozaik koji oči para i dušu napaja; šumske staze u zaleđu rijeke kojom se prelazi jedan dio puta (mada su riječka đeca i omladina prema pećini koristili njeno korito u kojem je nekada bilo i do 700 velikih stabala smokve sa najbujnijim i najslađim plodom, kojim su se Riječani svih generacija rado sladili, ali i dosta rijetki pośetioci  i ljubitelji prirode  su svoje planove za pośetu pećine usklađivali sa vremenom sazrijevanja ovog ploda), kao i onaj krševiti dio staze uz samu rijeku do ulaska u pećinske „dveri“. Kada se pośetilac zaputi od mlina stazom u zaleđu pećine, na nekih 150 metara odatle naići će na tragove čovjekovih ruku djela, koje su  koristila vodenu snagu rijeke da izgrade i urade nešto korisno a neophodno svome kraju, dakle na staru hidrocentralu ( u prethodnom eseju je pomenuta) od koje su sada ostale samo zidine i stepenište koje jedva podśeća na taj objekat za proizvodnju električne energije, kojih je u vrijeme njenog rada bilo malo u Crnoj Gori. Nešto dalje od nje su gotovo nevidljive ruševine još jednog mlina –  bio je u funkciji do početka šezdesetih godina prošlog vijeka, dok je onih još četiri-pet koji su radili u XVIII i XIX vijeku, a neki i ranije, kao i valjaonice za preradu vune koje su funkcionisale u vrijeme crnogorskog vladara Petra I Petrovića Njegoša, a i kasnije, sve je to gotovo  do neprepoznatljivosti urušeno –  kao da nikada na tom prostoru nijesu postojalo. Tu ruiniranost je uzrokovalo napuštanje ovih objekata, prepuštajući ih da samuju i sami  se bore sa snagom riječnog zimskog brzaka, koja ih je neumoljivo godinama i decenijama urušavala i na kraju do temelja urušila i time  ovaj bajkoviti pejzaž sa kamenim objektima uklopljenim u prirodni ambijent, osiromašila, a današnjeg pośetioca za još veću magiju i atrakciju uskratila. Međutim, i ovaj kolorit koji je priroda stvorila i svojom „kičicom“ najpitoresknijim bojama obojila, je sasvim dovoljno bajkovit i poetičan da privuče pažnju  pośetilaca, organizovanih grupa i posebno ljubitelja divlje prirode. Upravo ta netaknuta – divlja priroda je bila inspirativna za izviđačke i planinarske grupe koje su obilježile put od Rijeke Crnojevića do Obodske pećine, da bi one  koji je prvi put pośećuju nepogrešivo do odredišta navodili, a time i kretanje lakšim učinili.

 Ostaci stare hidrocentrale

Foto: Iz knjige Vasilije Vaska Jankovića

         „Rijeka Crnojevića nekad i sad“

Ostaci jednog od starih mlinova

Foto: Iz knjige Vasilije Vaska Jankovića

         „Rijeka Crnojevića nekad i sad“

 

 

MAGIČNA MISTIČNOST

PODZEMNOG SVIJETA

OBODSKE PEĆINE

            Uspinjući se ovim idiličnim predjelom od urušenog Simonovog mlina do pećine, poslije nekih petsto metara nailazimo na još spektakularniji prizor ogromnog otvora pećine, „okrenutog“ ka jugo-zapadu, koji je na ulazu  neravne horizontalne površine, a šireći se i penjući u visinu, poprima oblik  nepravilnog romba. Ispred pećinskih „vrata“ su se, obrušavanjem stjenovitih litica koje se izdižu okomito iznad i pored pećine, stvorili veliki kameni blokovi. Na stjenovitom dijelu pored ulaza, sa desne strane, šezdesetih i sedamdesetih godina, kada sam pośećivao pećinu, bila je uklesana intrigantna figura koja je ličila na kosmonauta u njegovom karakterističnom odijelu sa svemirskom kacigom, o čemu je laička javnost, sa dosta fantastike, spekulisala da se radi o događaju vezanom za „bliski susret“ nekog dalekog pretka sa vanzemaljcima, koji je u kamenu zabilježio, predajući tako potomcima i istoriji „dokaz“ o  navodnom postojanju NLO i njihovoj pośeti ovom kraju. Ovaj dio do samog ulaza u pećinu, je naporniji i teži za svladavanje, pa zahtijeva veću opreznost, pažljivost i koncetraciju pri kretanju, dok se kroči na ulaznu pećinsku platformu. Sa nje se, prema jugu i zapadu, pruža prekrasan pogled na kanjon rijeke i brdski vijenac Obod, razigranu, razbuktalu i raspjevani prirodu, dok  s druge strane  vlada  potpuna smirujuća tišina i tama koja obavija oči već poslije nekih pedesetak metara od pećinskog ulaza. Sve to djeluje kao „susret“ dva daleka i potpuno različita, a tako bliska svijeta, koji svaki za sebe, svojom ljepotom, raskošnošću, posebnošću i magičnošću,  želi na sebe skrenuti pažnju i „pridobiti“ naklonost pośetilaca. Ovaj tamni unutrašnji svijet tom svojom mističnošću i tišinom, koja zbog predrasuda nelagodu budi, „nastoji“ zaintrigirati znatiželju i uvući u svoje „odaje“ putnika namjernika, avanturistu ili istraživača, kako bi  razgrtanjem tame i osvjetljavanja njenog hodnika, tavanice i zidova, „zorno“ pokazala svu svoju raskoš i ljepotu unutrašnjeg nepatvorenog „svijeta“.

Kada čovjek dođe u dodir sa ovom prirodnom čarolijom, koja se pruža do pećine, ośeti sve damare koje ona emituje – opojni miris raznovrsnog bilja; smirujuće šmove vjetra, žuborenje rijeke i cvrkut ptica i ispunjene oči koloritom predivnih odmarajućih boja, što ga  „prisiljava“ da se sa  prirodom poistovijeti i, makar nakratko, živi taj njen život, uživajući u prirodnim darovima, sa zahvalnošću što mu je pružila ośećaj  topline, vedrine i spokoja, te mogućnost da sve te bajkovite slike pothrani u śećanjima, a doživljaje preda najdivnijim emocijama, i da ih zajedno tako originalne i blistavo čiste, nosi kroz cio svoj život. I sam sam takvo iskustvo doživio, kada sam u đetinjstvu i ranoj mladosti, sa svojim društvom, ovaj predio do ulaska u pećinu i samu njenu ulaznu „platformu“, đe su se naše avanturističke ambicije iscrpljivale, mnogo puta  pośećivao. Nekad su putovanja naše družine bila potaknuta čistim uživanjem u prirodnim ljepotama ovog krajolika, nekada branjem „najslađeg“ ploda smokve, a nekada lovom na obodsku pastrmku/potočarku kojoj, kada se spremi, „nije bilo niđe ravne“, kako su to riječani poimali i govorili (sve tadašnje riječke generacije, i mlađe i starije, su u ribolov hodile, a poseban meraklija za ribolov na obodsku pastrmku, moj najmlađi, pokojni brat Tole, je bio, on je često sa društvom u hladni Obod gazio i pastrmku lovio, nekad nešto od ulova i kući donosio, ali najviše, na neku od riječkih živopisnih lokacija, sa društvom iz ribolova, ulovljenu ribu spremao i njome se,  zajedno sa njima, gostio)[1].. Međutim, nikad se niko, u tom periodu kasnog đetinjstva, od naše družine nije usuđivao da se, grupno ili samostalno, sa ulaza spušti u nepoznati prostor pećinske mračne utrobe. Što zbog sopstvenog straha, koji proizilazi iz one opšte ljudske osobine zasnovane na psihološkom sustavu – straha od nepoznatog, mističnog i mračnog, što zbog priča koje su naši roditelji pripovijedali da bi nas zastrašili i u nama znatiželju i đečji mladalački istraživački „gen“ ugasili, nijesmo smogli hrabrosti, iako smo sa ulaza čežnjivo gledala u njene mračne odaje, da se samostalno spuštimo u pećinu. A, priče su na taj uzrast djelovale zaista zastrašujuće. Pripovijedajući o tome da se nekada jedan bračni, ili ljubavni par, željan avanture, zaputio samostalno u pećinu i da nikada iz nje nije izašao nego se, u njenim mračnim lavirintima, izgubio, te da niko više ništa o njima nije saznao, preko priče da u njoj žive neke opake krvoločne životinje, pa do one da je neđe u Cetinjskom polju (ispod kojeg protiče  rijeka ponornica, koja je nekad tim poljem tekla –   Cetina, povezana kanalima sa Obodskom pećinom), jedno dijete koje je išlo iza majke upalo u jamu koja se stvorila od velikih kiša, te da je poslije određenog vremena njegova ruka isplivala na Klisurić, pokušavali su stvoriti kod đece (i prethodne generacije su se u đetinjstvu srijećale sa takvim pričama)  atmosferu odbojnosti pri samom pomenu pećine.  No, i pored tih zastrašujućih i dosta sugestivnih priča, odrastanjem naše družine,  sve se više budila želja za pośetu pećini i otkrivanje njenih unutrašnjih „čarolija“. Znatiželju je podsticalo i to što su mnogi riječani, generacijski stariji od naše družine, ulazili u nju i do kraja je istraživali i pričali o tom nezaboravnom iskustvu, kao i to što je izvjesni Italijan – motociklista, kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih godina XX vijeka, kada smo se ja i družina već zamomčili, u toku ljeta, svakih 10 – 15 dana dovodio grupu od dvadesetak motociklista/bajkera u Rijeku Crnojevića, da bi poslije ispijene „kafe“ u ondašnjem hotelu, „naoružani“ velikim baterijskim lampama, svojim moćnim motorima odlazili do hidrocentrale i odatle pješke    uz rječno korito do pećine, spuštajući se u njenu utrobu, razgrćući tamu baterijskim lampama, osvjetljavajući hodnik, njegove bočne zidove,  tavanicu i pod, te otkrivajući na njima „fenomene“ od kamena „izvajanih“ figura, dolazeći tako do njenog kraja na kojem se nalazi jezero, a zatim se vraćajući ozarena lica, puni pozitivne energije i  utisaka, ponovo svraćajući u hotelsku terasu kako bi se osvježili i razmijenili emocije koje su ponijeli iz pećine. Posebno je na razobličavanju roditeljskih priča uticalo i saznanje koje su pripovijedali stariji riječani, da je pećina  toku Drugog svjetskog rata, kada su kroz  Rijeku Crnojevića, prolazili  motorizovane jedinice italijanskih fašističkih okupatora kojima je komandovao general i mačevalac Alesandro Pircio Biroli (osvojio srebrnu medalju u mačevanju na Olimpijskim igrama u Londonu 1908. godine) i u njoj boravila jedna vojna formacija pod komandom njegovog namjesnika Spitalera, bila sigurno utočište jednog dijela riječana čiji su najbliži bili učesnici Narodnooslobodilačkog pokreta, kako bi izbjegli njihovu osvetu, boraveći u njoj dok opasnost od italijanskih fašista prođe.

 

 

                                                                                                                   Nastaviće se