OBODSKA PEĆINA RIJEČKI PRIRODNI DRAGULJ (2)
Piše: Milorad Minjo Ražnatović
PEĆINSKI
ŽIVOTINJSKI SVIJET
NJEGOVI
ISTRAŽIVAČI I NARATORI
Pećine su i staništa
živih organizama, malih živih bića koja su njihovi stalni stanovnici, kao i
onih životinja koje žive u njihovoj
blizini i povremeno borave u njenim
mračnim odajama, adaptirajući se na klimu i tminu. Kao stalni stanovnici, svoje
utočište u njoj su našli paukovi, neke
vrste insekata, rakovi, pećinski puževi ..., dok su najčešći i najbrojniji
njeni stanovnici slijepi miševi, koji
poslije jesenskog parenja na pećinskoj tavanici i zidovima, zimu provode u njima u stanju hibernacije.
Jedan vrlo rijedak i interesantan primjerak živog organizma, koji živi u
pećinama je pećinski vodozemac – čovjekova ribica. Taj naziv je dobila zato što
njena boja kože podśeća na ljudsku kožu. Njena dužina je oko 25 cm., a može
biti i viša, liči manjoj zmiji ili gušteru, a kroz vodu se kreće poput jegulje.
Kroz naše školovanje smo učili da ova
vrsta pećinskog vodozemca, na jugoslovenskim prostorima, jedino živi u
Postojnskoj pećini (Slovenija), međutim,
nova istraživanja govore da je ona otkrivena i u pećinama Hrvatske i
Bosne i Hercegovine, te da je u bosanskohercegovačkim pećinama ima više nego u
Postojni. Stalnim stanovnicima pećine – pećinskim živim organizmima su se
vremenom smanjivale oči do potpunog gubitka vida, a razvijali su se i veoma
razvila čula mirisa i dodira – čovječjoj ribici još i sluha, što im omogućava da se kreću i pronalaze
hranu kako bi mogli preživjeti. Povremeni gosti pećina su životinje koje žive blizu njih i izvjesan
period borave u njima, kao što su:
rakuni, pacovi i međedi. Ovi posljednji čak u plićim pećinama provode zimu u
stanju hibernacije, a morske vrste međeda – morske međedice, odmaraju i
razmnožavaju se u morskim pećinama. I davno izmrli preci (prije više od 13000
godina) pojedinih današnjih divljih životinjskih vrsta, su nekada, u
praistoriji, živjeli u pećinama, kao što su: pećinski lavovi, pećinski međedi,
pećinski leopardi i pećinske hijene, koji su otkriveni putem fosilnih ostataka
i praistorijskih crteža, i uglavnom su bili mesožderi, (osim pećinskog međeda
koji je bio ribojed i biljojed), hraneći se van pećine, biljožderima – najviše
kopitarima, slabijim od sebe, kao što se hrane današnji potomci ovih
životinja.
Sa naučno-istraživačkog stanovišta, pećine proučavaju
speleolozi, otkrivajući njihove najdublje tajne koje čine raznorazni pećinski
ukrasi, njihov sastav i nastanak, te ih prenoseći pisanim putem
najširem čitalačkom auditorijumu;
geolozi koji proučavaju razvoj i građu zemljine kore; arheolozi istražujući život
prvih ljudi u njima; njihovu
faunu izučavaju biolozi; a o njima
pišu i putopisci koji su se „susrijetali“ sa njihovim ulazima/otvorima,
zavirujući u pećinsku tminu i „razmičući“ je baterijskim lampama ili upaljenim
bakljama, kako bi odatle, makar površno, pokušali dokučiti nepoznato i
odgonetnuti neke tajne pećine. No rijetki su oni avanturistički duhovi koji su
se usudili da bez vodiča, dalje i dublje
zađu u njihove „odaje“ i otkriju
nevjerovatne nakite koje, naročito, one veće pośeduju. Naravno, to ne važi za
one „urbanizovane“, svima dostupne, u kojima službuju speleolozi/“kustosi“
zaduženi za upoznavanje pećine i prezentaciju njenog prirodnog blaga.
Međutim, nijesu o pećinama pisali samo naučnici raznih
profila preko svojih stručnih i publicističkih radova, ili putopisci/avanturisti – strasni istraživači
prirode i njenih ljepota, već je ona
dospjela i u filozofskom spisu, jednog od najznačajnijih filozofa antičke
Grčke, a i ukupne istorije filozofske misli Platona, koji je u svojoj sedmoj
knjizi dijaloga – Država, posvetio
Alegoriji o pećini. U tom metafizičkom metaforičnom spisu Aristotel polazi od
pretpostavke da u pećini, od đetinjstva su ljudi okovanih vratova okrenuti
prema unutrašnjem zidu pećine, zbog čega ne mogu viđeti ni izlaz niti bilo koga
pored sebe, osim, na paravanu postavljenom ispred njih, svoje i śenke drugih
ljudi koji se kreću iza njihovih leđa, što im omogućava vatra, kao jedini izvor
svjetlosti. Okovani ljudi koji život žive u mraku pećine, zapravo predstavljaju
metaforu čovjeka opterećenog spoznajom čulnih stvari, te zarobljenost
materijalnim i tjelesnim – utamničenjem duše i zarobljenosti uma, zbog čega im
je stvarni svijet nejasan, neobjašnjiv i nedokučiv, dok pretpostavka
eventualnog oslobađanja pojedinca iz okova i izlazak iz pećine na svjetlost
dana, simboliše oslobađanje duše i njeno uznesenje ka svijetu ideja koje
karakterišu razumsko i umno saznanje,
što trasira put ljudskoj samospoznaji, slobodi i demokratiji.
CRNOGORSKO
PRIRODNO –
PEĆINSKO
BLAGO
Iz ljutog krša crnogorskog, stamenih i stjenovitih visoravni, uzvišenja, brda i planina, što se „gorde“ u dinarskom planinskom vijencu, „iznjedreno“ je ogromno pećinsko bogatstvo, koje nimalo ne zaostaje za evropskim i svjetskim prirodnim blagom tog tipa, kako po broju špilja i pećina, tako i po raznovrsnosti, atraktivnosti i magičnosti. Podaci speleologa nam to uvjerljivo i sugestivno predočavaju. U ovom briljijantinsko-draguljskom zemaljskom đerdanu naninizano je (pretpostavlja se) skoro deset hiljada malih i velikih, plitkih i dubokih crnogorskih pećina i jama, od kojih je, kako to speleološki podaci upečatljivo śedoče, njih 1600 istraženih, preciznije kazano popisanih u Agenciji za zaštitu životne sredine (EPA). Njihova istraživanja nam slikovito i poetično dočaravaju bogatstvo i raznovrsnost pećinskog nakita, njihovu magičnu ljepotu, "sofisticiranost izrade“, kao i kreativnost njihovog „stvoritelja“. To dragocjeno bogatstvo „osuđeno na samovanje“, zarobljeno pećinskom tminom koja mu ne „dozvoljava“ otkrivanje svoje raskošne ljepote, nedostupno, u najvećem broju slučajeva, široj ljudskoj populaciji, nalik je utamničenoj čovjekovoj duši koja, zarobljena tijelom, bez prosvjetljenja, ne može iskazati svoju ljepotu, umnu blistavost i ćudorednost, niti osvijetliti ono najbolje, najhumanije, najplemenitije i najljudskije što čovjekov bitak pośeduje. Tako biva i sa pećinskim „sakrivenim blagom“, kada se, makar pripovijedanjem ili fotografskim blicevima i urađenim fotografijama razgrne pećinska tmina i iz nje „izbave“ određeni pećinski eksponati i zablista njihova ljepota, ostajemo zatečeni i zadivljeni tim bajkovitim prizorima, a ne može se ni pretpostaviti kakve utiske nose oni srećnici koji su, obasjane svjetlošću baklji, baterijskih lampi ili električne energije, uspjeli da neposredno vide, uživaju i dive se pećinskoj unutrašnjosti, bogatstvu i ljepoti postojećih nakita.
Prizor
iz Đalovića pećine
Foto:
caffemontenegro – Centar za ispitivanje i zaštitu krša/ Leka Dedivanović
Najveći broj crnogorskih istraženih/popisanih pećina, pośeduje ovo nevjerovatno i raznoliko bogatstvo pećinskih nakita izraženih u raznim „vajarskim“ oblicima i veličinama. No, i pored toga, kako saopštiše učesnici okruglog stola u organizaciji Agencije za zaštitu životne sredine održanog četvrtog aprila 2024. godine, „samo je osam jama i pećina zaštićeno u Crnoj Gori“ što je poražavajući podatak, kako za Agenciju i za državu, tako i ukupno za speleološku struku i nauku. Ovo neprocjenjivo prirodno pećinsko blago najslikovitije se, uz one već gore pomenute, može dočarati osvrtom na dvije pećine koje svojom ljepotom najsjajnije zrače, a ljubitelje prirode, organizovane grupe, naučnike/istraživače i putopisce magnetski privlače. Jedna od njih je Đalovića pećina, u opštini Bijelo Polje, čija dubina dužina, brojnost hodnika, jezera i ostalih pećinskih nakita, djeluje impresivno, ostavljajući bez daha njene dosta rijetke pośetioce. Njenu impozantnost čine preko 17 kilometara speleološki istraženih hodnika na crnogorskoj teritoriji, i još, pretpostavlja se, oko 200 kilometara koji nastavljaju van crnogorske teritorije, račvajući se ispod Pešterske visoravni u Srbiji; preko deset stalnih i još toliko povremenih jezera po kojima se može kretati manjim gumenim čamcima. Magičnost ove pećine, pored navedenog, čine raznovrsni pećinski nakiti: stalagmiti, stalaktiti, razne razbarije na zidovima i tavanicama itd., što je čini jednom od najbogatijih u svijetu, jer kako stručnjaci kažu, nema otkrivenog pećinskog nakita koji nije zastupljen u Đalovića pećini. Njenoj unutrašnjosti teško mogu parirati umjetnički radovi ljudskom mišlju izmaštani i majstorskim umijećem kreirani, ali se mogu ljudskoj znatiželji približiti uporedbom sa nekom izmaštanom ogromnom galerijom čiju postavku čine najgenijalniji multidisciplinarni umjetnički radovi različitih tehnika i stilova: vajarski, likovni, arhitektonski, zidni murali, instalacije itd. Elem, razliku čini to što u galerijama, pośetioc radove posmatra sa „distance“, pokušavajući da „ulaskom“ u njihovu nutrinu, „razotkrije“ umjetnikovu fikciju i imaginaciju kako bi ih „izvukao“ u realni, odnosno svijet spoznaje, dok je čovjek kada uđe u unutrašnjost pećine, kako kroz svoj psihološki doživljaj, tako i kroz svoju objektivnu poziciju, postaje i sam jedan od „elemenata“ pećinske „umjetničke vizuelnosti“ i realnog svijeta, ovog puta trudeći se da ga pounutri u svoju fikciju i fantastiku koju će kao takvu ospoljiti, vanjskom svijetu predočti.
Nažalost, svo ovo nevjerovatno prirodno bogatstvo Đalovića pećine ostalo je nedostupno širim populacijama i turističkim zaljubljenicima prirode, koji bi željno, osvijetljenim pećinskim hodnicima i uređenim stazama, sa uživanjem hodili, pećinskim magičnim nakitima, galerijama i jezerima svoju dušu galili, viđenim ljepotama je napajali, a te bajkovite slike u svojoj memoriji nosili i time se ponosili. No, nadati se da će u najskorije vrijeme i ova pećina izbaviti iz tame svoju skrivenu ljepotu, „otvarajući“ svoja „vrata“ turistima iz raznih zemalja i kontinenata, jer se već nekoliko godina radi na pristupnim putevima i na njenoj unutrašnjoj „urbanizaciji“ – pravljenju staza i osvjetljavanju makar jednog dijela ove podzemne ljepotice.
Prizor iz Lipske pećine
Foto: Lipa cave - Google
Druga je Lipska pećina,
koja se nalazi na domak Cetinja, a priroda je i nju okitila najmagičnijim
pećinskim nakitima. Njene galerije, dvorane, hodnici, stalagmitni stubovi,
stalaktitski „klinovi“ koji vise sa tavana, mnoštvo izrezbarenih elemenata na stjenovitim zidovima i plafonima kao i
stalagnitne figure koje izrastaju sa poda pećine, ne zaostaju po svojoj
čarobnoj razigranosti za Đalovića pećinom, s tim što je Lipska mnogo manjih
dimenzija od nje, jer sistem njenih hodnika, dvorana i galerija iznosi oko dva
i po kilometra. Međutim, za razliku od ove prve, a zahvaljujući izgradnji
pristupnog puta, unutrašnjih staza i osvjetljenja, ona je jedina u Crnoj Gori
svoje „dveri“ nesebično i širom otvorila (nekih 600 metara hodnika), da bi
svoju očaravajuću magičnost i bajkovitost „predala“ turistima/pośetiocima da se
njima dive i sa sobom, u śećanjima, vječno nose. Ova njena „urbanistička
doćeranost“ je omogućila i onima koji je nijesu pośetili da se putem
internetskih video zapisa upoznaju sa svom njenom raskošnom ljepotom,
slojevitošću i prefinjenošću pećinske unutrašnjosti kojom je priroda
„velikodušno“ darivala. Tako nas kamera
vodi kroz široke hodnike u unutrašnjosti, đe se susrijećemo sa izvajanim
stalagmitnim figurama sličnim babuškama;
kipovima nalik na žene u stojećem položaju (kariatida); „bistama“ sa nesrazmjerno velikim
glavama poređanim jedna do druge;
spojenim, rezbarijama ukrašenim stubovima
stalaktita i stalagmita koji se pružaju od poda do tavanice; galerijama i prostranim dvoranama i u
jednoj od njih, onoj najprostranijoj, su, inspirisani zanosnom ljepotom pećine,
održavali koncerte renomirani evropski umjetnici klasične muzike, a folkloraši
turistima predstavljali bogatstvo crnogorske tradicije kroz igru i pjesmu, kao
i osebujnost i prefinjenost crnogorske nošnje. Ova pećina treba biti primjer
kako se u Crnoj Gori i u opštinama na čijim teritorjama postoji ovakvo prirodno
blago, prema njemu mora odnositi, isto turistički valorizovati, prirodne
ljepote toga kraja i Crne Gore širokoj populaciji svjetskih putnika na
popularan način predstaviti, a svojoj opštini i državi ekonomsku korist
donijeti.
Nastaviće se
0 Komentara