NOVI MOST ZA NOVO DOBA (4)
Piše: Milorad Minjo Ražnatović
ATRAKTIVNOST
PUTA
PREMA
VIRPAZARU
I
BAJKOVITOST PREDJELA
KOJIM
PROLAZI
Uporedo sa mostom je izgrađen i
atraktivni makadamski put do Virpazara koji vijuga riječkim i crmničkim brdima.
On je kao i Novi most djelo blistavosti
uma i projektantske inventivnosti i nadarenosti Sladea, jer je put „vodio“,
najvećim dijelom, iznad same rijeke ili sa pogledom na nju i na jezero, ne
zaobilazeći ni jednu prirodnu bajkovitost, ni sela uz put, niti zavodljivost
pogleda na rijeku i jezero.
Atraktivnost mu upravo daje ta
njegova zmijolikost sa puno blažih i oštrijih i
nekoliko lakat krivina; manji
mostovi koji su izgrađeni na putu premoštavajući potoke i jednu rijeku; živopisni/pitoreskni pejzaž, iznad,
pored i ispod puta, đe se smjenjuju gusti šumski predjeli, brdska kamenita
golet, lijepo uređeni vinogradi, pašnjaci, livade i prekopane zgrade sa
zasađenim smokvama, trešnjama, kruškama ..., manji vodeni bukovi, kaptirani
izvori pitke vode, sela sa kućama stare kamene crnogorske gradnje sa voltovima
i gumnima ispred njih, kao i
neodoljiv pogled na ljepote Crnojevića rijeke
i Skadarskog jezera koje su najvećim dijelom puta vidljivi. Toliko
zavodljiv da golica znatiželju putnika namjernika i turista, koja ga prosto „prisiljava“ da na nekoliko
mjesta na proširenjima puta zaustavlja svoje vozilo, posmatra, divi se i
fotografiše očaravajuće prizore prirode. Mostom i putem ka Virpazaru, Knjaz se
često vozio, sa svakim kilometrom puta i na njemu svakim izgrađenim mostom se
ponosio, a strateškom njegovom značaju se iskreno veselio, jer je sela pored
puta češće obilazio, udobnije, lakše i brže do Virpazara i Crmnice, na dogovor
sa tamošnjim glavarima, dolazio.
Put od Novog mosta zavija lijevo, „prelazeći“ preko prvog kamenog mostića sa jednim lukom i kamenom ogradom (svi mostovi na ovom putnom pracu su istog stila gradnje i od kamena građeni sa kamenim ogradama – minijaturne kopije Novog mosta) na Malom potoku, nekih 200 m od Novog mosta, i sve do Lipovika ide iznad same Crnojevića rijeke, đe je izgrađen još jedan mostić da bi premostio tamošnji potok, a potom se uspinje brdovitim terenom obraslim šumom sa dvije lakat krivine (lijeva i desna), poslije kojih se gubi pogled na rijeku, sve do prvih kuća u Riječanima (zaseok Đinezi), đe se, nakratko, ponovo otvara pogled na jedan dio rijeke, jer se brda prema njoj razmiču i omogućavaju jasan pogled na njen čaroban tok koji se u vidnom polju prostire od Klobučnika do ispod Pavlove strane. Nastavljajući dalje ka Riječanima (Riječani, Trnovi Do i Mihailovići pripadaju širem području zvanom Dujeva) dolazi se do seoskog potoka koji se premoštava jednolučnim i dosta visokim kamenim mostom. Prije dolaska na most gubi se pogled na rijeku, a put prolazi kroz selo Riječani, u kojima su kuće grupisane na nekoliko mjesta/zaseoka dosta velike udaljenosti jednog od drugih, sa lijepo uređenim imanjima i dva izvora pitke vode. Nedaleko od mosta – na nekih možda 100 metara udaljenosti, u zaseoku zvanom Brijeg, koje se izdiže na uzvišenju iznad džade prema Virpazaru, u prošlom vijeku je bilo grupisano desetak, a možda i nešto više, za to doba lijepih kuća – neke su bile i dvospratne, protežući se kaskadno jedna iznad druge. Na dominantnoj koti tog zaseoka bila je kuća junaka, barjaktara i perjanika kralja Nikole, Joša Mrgudova Ražnatovića, koji je, kako su pripovijedali stari dujevljani/ceklinjani, kao šesnaestogodišnjak u bici za Skadar, kad su mu poginula dva brata barjaktara Dujevske čete, Ceklinskog batoljona, Crnogorske vojske, on, uprkos bolu koji mu je grudi parao, herojski i hitro uhvatio barjak da na zemlji ne bude zgažen, a četa ostane bez barjaka i barjaktara, nastavljajući juriš na neprijatelja kao da se ništa nije dogodilo. Kuća je, zahvaljujući održavanju i ulaganju njegovih potomaka, još uvijek očuvana, dok su sve ostale, nažalost, usljed smrti njihovih vlasnika ili iz nekih drugih razloga, napuštene, zapuštene i vremenom ruinirane.
Most u Riječanima – Dujeva
Foto: Nela Ražnatović
Most iznad Poseljana
Foto: Vukan Pejović
Put dalje nastavlja kroz Trnovi Do, Mihailoviće,
Čukoviće, Poseljane nastavljajući prema Komarnu u Crmničkoj nahiji. Prije ova
četiri sela, nekih kilometar puta od
Riječana, iznad oblasti zvane Dobriždo, put nadvisuje brežuljke sa lijeve
strane, kad se iza sivila stjenovitih brda, na jednom kratkom dijelu, poput
prozorskog okna kroz koje ulazi dnevna svjetlost, pruža blještav pogled na
modroplavu površinu Skadaraskog jezera, u čijoj se uzdignutoj kopnenoj pozadini
jasno vide crveni tiglom prekriveni krovovi, dosta zbijenog sela Prevlaka.
Pojavi se nakratko taj prirodni prizor i ostaje zamandaljen u memoriji, kao
djelić svijeta koji svakodnevno „protiče“ pored prozora genijalnog slikara, a
on ga kroz njega „uhvati“ i za navijek kičicom „zamrzne“ na svom slikarskom
platnu. I to se ne odnosi samo na ovaj predio, već na sve one nestvarne ljepote
koje se prolaskom ovim putem pojavljuju
i u prolaznosti „nestaju“.
Nastavljajući dalje, pogled na jezero se gubi sve do Mihailovića – sela pitome prirode, domaćinski uređenih kuća, imanja obrađenih i vinovom lozom zasađenih – koje leži ispod puta sa lijeve strane, odakle se ponovo otvara veličanstven pogled, između šumovitih brda, na dio jezera i jezerska ostrvca. Od ovog sela put bez pogleda na jezero, nastavlja, preko jednog mostića, nešto niže sagrađenog, prema Čukovićima, ispod kojih je, još jedan jednolučni, manji most podignut, a nedaleko od njega, „zorno“ se „kočoperi“, most sa dva lučna otvora, možda i najljepši na ovoj dionici. Odatle put nastavlja i ide iznad sela fascinantne ljepote – Poseljani. Sela, „skladno oblikovanog tijela“ i „blistave – otvorene duše“, u kojem je sjedinjena genijalna prirodna razigranost i ljudska maštovitost i kreativnost. Naprosto, taj poetičan fenomen ukupnog krajolika ne ostavlja prostora da se razdvaja stvaralačka igra prirode i umijeća ljudskim umom izmaštana i vještom rukom stvarana, jer je toliko „stopljeno“ jedno sa drugim da se ne može „izvagati“ što je ljepše i magičnije: ili je to kanjon kroz koji protiče potok sa manjim slapovima/vodopadima i bujnim zelenilom na kamenitim obalama; ili stari ovalni jednolučni bez ograde, od grubo obrađenog kamena, sazidani mostovi, sa stepenastim gazištima koji „prate“ cijelu ovalnu konstrukciju, kao onaj „dvolučni“ na dno sela, novijeg datuma gradnje, vodoravnog betonskog gazišta, koga po sredini drži pravougaona betonska noga ovalnih bočnih stranica, dok se krajevi mosta/gazišta oslanjaju na stjenovite obale potoka; ili kamene kuće sa voltovima stare crnogorske gradnje i preostali mlinovi za mljevenje žita; ili je to, ispod samog sela, uvala/zaliv, čija voda dodiruje i „nježno miluje“ padine sela, i majčinski primi, prigrli i smiri nemirni sliv poseljanskog brzog žubornog potoka, koji se spušta kamenitim koritom i uranja u zaliv. Sa ovog dijela puta se otvara i nestvaran prizor Skadarskog jezera koje blista svom svojom ljepotom. Široka modroplava jezerska matica, sa čije obije strane se prostire zeleni „tepih“ od lopuva, kasoronja i jezerskog žara, vijugajući između rječnih ostrva, zapljuskujući njihove kamenite obale, „uvlači“ se u poseljansku uvalu/zaliv, koji sa selom čini jednu čarobnu rijetko viđenu cjelinu. Zaliv se, poput klina, „uglavio“ između poseljansko-čukojevićkih i komarnskih strana, pružajući tom uvučenom kraku Skadarskog jezera, i u jesenjim i zimskim periodima, mir koji je pravi raj za ribolovce. Pri opadanju vodostaja, u proljećnjim i ljetnjim mjesecima, na kraju zaliva ispod najnižih kuća u selu, „izrone“ travnate livade na kojima raste bujna vegetacija sastavljena od visokih stabala, a istovremeno se sužava širina jezerskog kraka, popunjavajući vodom samo maticu, dok je zimi cio livadski kompleks prekriven jezerskom vodom. Ovaj bajkoviti prizor tog prostora predstavlja jedan od najsjajnijih dragulja Skadarskog jezera, mameći u novije vrijeme, domaće i inostrane turiste koji uživaju u razgledanju i fotografisanju tog prirodnog i ljudskom rukom izvajanog prostora. Uspinjući se prema Komarnu istoimenom stranom, pogled na jezero se još više proširuje, tako da sa tog dijela puta seže, jasan i prekrasan, pogled do jezerskih ostrva Kamenik i Andrijska gora, dok se u njihovoj pozadini naziru i sela pokraj jezera – Dodoši, stara crnogogorska prijestonica Žabljak Crnojevića ... Uzbrdica od Poseljana prema Komarnu se završava u ovom selu koje leži na jednom ravnom platou, a sa njom i pogled na jezero. Potom se vijugava cesta spušta ka Virpazaru, prolazeći kroz selo Daboviće. Nedugo poslije spuštanja od Dabovića, „puca“ pogled na drugi dio Jezera, prema Vranjini, Krajini i Albaniji, ogromne širine i dužine, čija grandioznost i ljepota putnika ostavlja bez daha. Odatle se kao na dlanu vidi i Virpazar, prema kojem put nastavlja spuštajući se velikom strminom. Na tom dijelu puta, da bi se ublažila ova strmina, morale su se izgraditi četiri lakat krivine, što putu daje još veću atraktivnost, uzbudljivost, sugestivnost, pa i dramatičnost. Prva je iznad malog naselja Kruševica, koje ima nekoliko razuđenih kuća, druga u samom njegovom „srcu“, a preostale dvije nešto niže na putu. Strmi dio puta se završava u Crmničkom polju, kroz koje je nekih 150 – 200 metara dužine, napravljen nasip za put, ograđen višemetarskom kamenom podzidom, sa obije strane. Na njemu su izgrađena i tri jednolučna mostića, za odvod voda koje se slijevaju sa okolnih brda, kao i za protok rijeke Oraoštice koja u zimskom periodu plavi ovo polje. Nasip i put preko njega ide sve do korita ove rijeke, na samom ulazu u Virpazar, preko koje je izgrađen najduži kameni most, poslije onog u Rijeci Crnojevića, sa jednim oknom, mnogo većih dimenzija – širine i visine, od prethodno opisanih na ovom putu. Ovaj most i sada stameno stoji, iako je zapušten od ljudi, opštine i države, jer nema pređašnju funkciju jedinog saobraćajnog ulaza u gradić, zato što je put, prije mosta, poslije Drugog svjetskog rata, prekinut izgradnjom željezničke pruge Titograd – Bar i magistralnog puta od Titograda prema Petrovcu.
Poseljanski zaliv
Foto: Nina Ražnatović
Poseljani – stari most
Foto: Jelena Ražnatović
***
Još uvijek Novi most i put prema
Virpazaru (sabraćajnica preko mosta i put u svoj svojoj dužini su krajem sedamdesetih, ili početkom osamdesetih
godina, asfaltirani, tako da je put postao još prijemčljiviji putniku namjerniku
i turisti avanturisti), opstaju i odolijevaju zubu vremena, sa neokrnjenom
atraktivnošću i ljepotom koja ih i sada krasi. Samo što više nemaju onu
funkciju koju su nekad imali. Nema više ni riječkog pazara, na koji bi seljani
svojim automobilima ili pješke putem i preko Novog mosta, dolazili. Nema ni
Fabrike ribe u kojoj je dio radnika iz sela pokraj puta na zaradu dolazio. Nema
ni poštanskih kola za dostavu pošte, nema autobuske linije od Rijeke prema
Virpazaru i nazad. Ni jata bijelih galebova više ga ne pośećuju, jer nema
organizovanog dovoza ribe. Nema više ni ribarskih brodića koji su,
zapljuskujući lučne svodove mosta, subotom odvozili seljane (otišli trbuhom za
kruhom u gradove da žive) do svoje rodne grude. A i riječki šetači i ljubavni
parovi rijetko ga pohode, jer je Rijeka
dosta raseljena, sve manje stanovnika ima, a od opštine i države je
zaboravljena. Sada njegove lučne svodove
zapljuskuju samo čunovi rijetkih riječkih ribara, a ljeti motornih brodića
riječkih mladića, krepkih srednjogodišnjaka i pođekojih dobrodržećih starčića,
koji sa domaćim i stranim turistima rijekom i jezerom brode i njihove magijske
ljepote pohode. Vjerno i danas koristi i seljanima koji vikend na starevinu
provode, da svoja imanja obrade, kao i turistima, koji ljeti njime ka Virpazaru
rado prođu, da bi se prirodnim ljepotama
divili i svoje duše njima napajili. Ta osamljenost i nebriga nameću potrebu za
njegovo povremeno obnavljanje, iz podnožja prvog luka izraslih grana kidanje i
prilikom povukovanja vode deponija smeća uklanjanje, kako bi još dugo vjekova
opstajao, svim svojim sjajem blistao i
zadivljujućom ljepotom mnoge generacije privlačio. A i put do Virpazara
za rekonstrukciju je prispio. Neophodno je njegovo redovno održavanje
uspostaviti, povremeno rupe asfaltom popunjavati, okrnjene mostovske ograde
popraviti i urušene kamene podzide
ponovo uzdignuti. Za te radove, dvije opštine (Cetinje i Bar) svojim
aktima su se obavezale, ali u praksi
svoje obaveze nijesu redovno poštovale, što je nužno mijenjati, ozbiljnije
njegovom održavanju pristupati, državi za pomoć se obraćati, i tako put od
prijeteće devastacije sačuvati.
Što se mosta tiče, obzirom na njegovu starost, arhitektonsku vrijednost, ljepotu i svevremenost, državnički smisleno i mudro bi bilo nepokretnim kulturnim blagom ga proglasiti i na taj način, ovaj biser graditeljstva, sa početka prošlog vijeka, zaštititi, što bi bila garancija da se neće zaboraviti, niti njegovo propadanje dozvoliti.
Kraj
(Narednih dana nastvit ćemo sa
esejom o riječkom prirodnom dragulju Obodskoj pećini)
0 Komentara